Koncelebrirao je don Stipo Miloš, župnik župa Očišćenja Marijina u Smokvici i sv. Petra u Čari, a don Željko Kovačević, župnik Župe Svih svetih u Blatu bio je na raspolaganju za sakrament pomirenja. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor »Don Jakov Salečić« iz Smokvice pod vodstvom Joška Kunjašića.

Predslavitelj je na početku propovijedi objasnio da, kad netko nešto ponavlja, želi jasno dati do znanja ono što želi reći, što želi prenijeti: »Tako je i današnje evanđelje ponavljanje nedjeljnog evanđelja. To se događa u duhu današnjega blagdana slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda. Kao što je Isus slao po dvojicu svojih učenika, tako su i njih dvojica dobila poslanje da idu među slavenske. Oni su to učinili spremno i odvažno. Nije im bilo lako, ali su uspjeli u naviještanju evanđelja«.

Dalje je nastavio: »Današnje evanđelje ima tri radnje koje Isus stavlja pred svakoga od nas: prva je odrediti, druga je moliti i treća je ići. Isus je taj koji određuje tko će biti poslan. Smije li u tom određivanju Isus pogledati na tebe? Smije li ti reći da si ti određen za poslanje? Bez obzira na to u kojem smo staležu, svi smo kao krštenici pozvani na izgrađivanje Crkve. Gospodin je jednako zahtjevan prema svima, a da bismo prepoznali na koji smo oblik vjerničkoga svjedočenja pozvani kaže nam da molimo. Moli da prepoznaš kamo te Gospodin vodi. Svaki poziv traži od pozvanoga da bude jednostavan, ustrajan, da sebe mijenja i izgrađuje, da bude svjestan svojih slabosti, a posebice svoje oholosti. Valja mu i zaviriti u svoje ranjeno srce i sve predati Gospodinu. Molitva nije samo puko nabrajanje potreba, nego je poticaj na duhovnu izgradnju i iskorak u veće zajedništvo s Gospodinom. U molitvi nas Gospodin oblikuje i potiče da se mijenjamo. Sjetimo se kako pristupamo sakramentu pomirenja i što je ono što stavljamo pred Gospodina kao svoju slabost? Kad tako radimo svjesni smo i one treće radnje koju Krist stavlja pred nas, a to je idite. Najčešće sumnjamo da nas Gospodin šalje. Stoga mu trebamo dopustiti da dotakne naše nepovjerenje i naše ranjenosti, da mu ih predamo, da nas ozdravi i izbavi iz naših strahova. Ako činimo ono na što nas Gospodin poziva i ako to prihvatimo otvorena srca, otvoreni daru Božje milosti u nama, onda vjerujte da je sve moguće. Ponekad mislimo da su nam neke slabosti urođene i da ih ne možemo mijenjati, da smo takvi i gotovo. Time zatvaramo vrata Gospodinu koji nam prilazi i nudi nešto novo, drukčije. Primili smo to već po krštenju. Gospodin nam je dao svoga duha, a mi smo prihvatili surađivati s njime. S ljubavlju prihvatiti druge, znači surađivati s tim duhom Božjim, znači biti ponosan na sebe kada nešto dobro učinimo. Ako darove Kristova duha koji nam je dan koristimo tako da druge oplemenjujemo, podižemo i tješimo, što je drugo nego zahvaljivanje Bogu na darovima koje nam je dao. Ako obraduješ svoga bračnoga druga, ako djecu potičeš na dobar primjer, s osmijehom na licu, i ona ti s osmijehom uzvrate, onda pokazuješ da si shvatio da je i tebi Gospodin rekao onaj idi i da to nisi zadržao za sebe nego si donio drugome. Dopustimo da nam i drugi oko nas, ponekad s pravom, imaju što reći, a isto tako da to znamo dobro odmjeriti, iskoristiti za svoju duhovnu izgradnju, bez obzira na to kako je rečeno. Tu trebamo biti nadahnuti duhom Božjim i u onome gdje me Bog šalje nikada se neću bojati, nikad se neću pitati: je li to za mene, nego ću hrabro i odvažno nastaviti živjeti i donositi ono što je meni Bog dao, ono što od Boga želim primiti, a to je njegova milost«.

Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim moćima u svetište i blagoslovom.