Vjernici okupljeni u crkvi sv. Frane, kojoj je sv. Ante sunaslovnik, za misu su se pripremili molitvom krunice Blažene Djevice Marije, Večernje i krunice sv. Antuna.

Predslavitelj je na početku homilije povezao sv. Stjepana, o kojem je govorilo prvo čitanje, Isusa, o kojem je govorilo navješteno Evanđelje te sv. Antu, čiji su se štovatelji okupili na šesti od trinaest utoraka uoči njegova blagdana.

Rekao je da su sva trojica imala isti problem: „ljudima se nije sviđalo ono što su oni govorili“. „Židovima, farizejima i pismoznancima Isus je bio velika ugroza“ jer je ugrožavao njihov način života i njihove „vrijednosti“ koje su si sami postavili kao ispravne pa su odlučili da je „bolje da jedan čovjek umre za narod“. Nadali su se da će tako Isusovo djelovanje završiti te će oni moći nastaviti po starom.

Međutim, sv. Stjepan ih upozorava: „Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali.“

Propovjednik je rekao da „nas netko susretne na ulici i da nam kaže takve riječi možda bi nas i povrijedilo što nas krivo doživljava i što nam je osoba nešto tako rekla, ali, u svakom slučaju, ne bismo se fizički obračunavali s njom, ne bismo išli toliko daleko u sukob“ jer „znamo da smo čista i mirna srca“.

„Ono što nas najviše boli, tišti i udara na naš ego, zbog čega iz nas provre najgore, najveći nemir, najveći nered, najružnije riječi, je kad nas netko dirne gdje smo slabi,“ za što znamo da griješimo i da nije ispravno, ali nemamo neko opravdanje, rekao je, dodavši da su možda „pismoznanci i farizeji razmišljali na sličan način. Nisu mogli podnijeti Stjepana i ono što im je govorio“ pa su ga kamenovali.

Stjepan nije zaboravio Isusove riječi te je osim molitve: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“ molio i oproštenje za svoje krvnike. Fra Ante je naglasio da i vjernici oko sebe imaju ljude koji im štete. Rekavši da se u takvim prilikama često mole da ih Bog toga oslobodi, upitao je mole li se i za svoje neprijatelje.

Potaknuo je da svoje progonitelje blagoslivljaju a ne proklinju te Bogu zahvale za njih. Zahvaliti „možda zvuči ludo. Možda zvuči čudno.“ Ali, istaknuo je, svi oni „ne daju nam da zaspemo, ne daju nam da se uljuljamo, ne daju nam da se umirimo, nego nas potiču da se preispitamo“ kakve su naše misli, riječi i djela. Ako su ispravne, sav njihov govor „neće nam donijeti nemir, ni nered, niti će nas previše iznutra uzburkati“.

Zatim je naveo primjer iz života sv. Ante kojemu su protivnici stavljali otrov u hranu. Međutim, kad ju je svetac blagoslovio, otrov na njega nije imao nikakvog učinka. Tako i svaka neistina i laž o nama „vrlo brzo odumre, vrlo brzo otpadne i mi s njom više nemamo problema“. Međutim, one mogu potaknuti na vrednovanje vlastitih riječi u svjetlu istine i ljubavi.

„Nije problem u prijatelju naći problem. Nije problem susjedu naći nešto što krivo radi. Ali nas i Stjepan i Isus i Ante“ potiču da preispitamo sebe, poručio je na kraju fra Ante.

S njime su misu suslavili gvardijan Samostana sv. Frane i rektor Nacionalnog svetišta fra Ivan Bradarić i župnik Župe sv. Petra na šibenskim Vidicima fra Ivan Penava.

Nakon mise vjernici su iskazali štovanje relikvijama sv. Ante koje će u crkvi biti izložene do svečeva blagdana 13. lipnja.

Priprava za proslavu blagdana nastavlja se u utorak 27. travnja.