Uz biskupa Rogića koncelebrirao je don Krešimir Mateša, katedralni župnik – ujedno župnik župe Dolac. Posluživao je đakon don Šime Pleadin.

Isusova smrt dogodila se je na križu, na Kalvariji, u Jeruzalemu. Ondje se dogodilo da je Bog izabrao žrtvu svoga Sina kao vrhunac iskazane ljubavi za čovjeka. To „mjesto“ kojem će se svi klanjati nije zemljopisno, već postaje simbol križa, poručio je u homiliji biskup Rogić.

Kako je to križ – sprava za mučenje i najokrutniju smrt u Rimskom carstvu postao znak najveće ljubavi? Odgovor je: Božjim izborom iskazivanja ljubavi za čovjeka. Kolikim je sve darovima Bog pokušavao privoliti čovjeka da živi po Božjem zakonu, da poštuje prirodu koju mu je opet Bog darovao. Bog je sve savršeno uredio, a čovjek je uvijek iznova svoju slobodu htio mimo i bez Boga, kazao je biskup.

Bog u svoj svojoj svemoći nije izabrao drugi način nego križ. „Toliko te čovječe volim, toliko želim tvoju sreću, evo darujem ti svu svoju milinu. Vidiš li da sam spreman sve za tebe učiniti, samo da ne odeš u vječnu propast. Pristajem dragovoljno predati se u tvoje ‚razbojničke‘ ruke, da me razapneš. Možda ćeš tada spoznati da te volim, da ti želim samo dobro, da ti želim dati svu sreću. Samo jedno tražim – nemoj se u svojoj slobodi okrenuti od mene, nemoj poći za lažnim bogovima, nemoj misliti da možeš biti ostvaren i sretan bez svoga Stvoritelja. Zar se život može osmisliti i ostvariti bez izvora samog Života.“

„Kada i kako osjetimo da nas neko voli, da mu je stalo do nas?“, upitao je šibenski biskup. „Ako nam to samo kaže ili ako i pokaže da je spreman nešto učiniti, nečeg se odreći, nešto žrtvovati za nas. Tajna spoznaje i naše vjere je u tome da prepoznamo kako je Bog izabrao žrtvu za najsavršeniji govor ljubavi. Onoliko te volim koliko sam se spreman za tebe žrtvovati. Bog je križ izabrao za mjeru ljubavi, darovao nam se do kraja. Hoće li nam to biti dovoljno da se ove Korizme obratimo, promijenimo i Bogu na ljubav odgovorimo? – Odgovor je na svakome od nas…“, poručio je između ostaloga mons. Rogić.

Dolačko raspelo doplutalo na obale Doca između 1400. i 1420. godine. Raspelo je od 15. stoljeća do danas neprekidni predmet štovanja i pobožnosti, makar mnogim današnjim Šibenčanima malo poznato ili čak potpuno nepoznato. Križ je po prastaroj predaji doplutao na jednoj gredi, a iz mora su ga izvadili ribari i odnijeli u kuću braće Šestanović, u kojoj je odmah po dolasku križa ozdravila njihova od rođenja gluhonijema sestra.

Taj neobični događaj uzbudio je vjernike koji su odlučili to čudotvorno propelo smjestiti u katedralu, smatrajući da će to biti najprikladnije i najdoličnije mjesto. Na dogovoreni dan u svečanoj procesiji poniješe Dolačani i građani Propelo prema katedrali, ali tek što su došli pod tadašnji benediktinski samostan sv. Katarine, kod mjesta zvanog „Mostić“ najednom se podigla strašna nevera, a more je toliko nabujalo da nisu mogli dalje. Isto su pokušali i sljedeća dva dana, ali oluja nije prestajala, što su vjernici prepoznali kao Božji znak da se propelo ponese i smjesti u dolačku crkvu.

Šibenski biskup Bogdan Pulšić dolačku crkvu posvećenu Gospi 1421. godine posvetio je Svetomu Križu, a Dolac je tri godine kasnije proglasio samostalnom župom i imenovao prvog župnika. Dolačani su štovali svoje propelo, a sveopće štovanje nastalo je 1483. zbog neobične pojave koja je digla na noge cijeli grad. Te godine je točno na Veliki četvrtak, 26. ožujka u poslijepodnevnim satima dolačko propelo prokrvarilo. Još jedno čudesno krvarenje ponovilo se je uoči blagdana Našašća Svetoga Križa 2. svibnja 1812.