Braćo i sestre!

Danas obilježavamo spomen prijelaza blaženoga Alojzija Stepinca s ovoga svijeta u vječni život. Prenesimo se u duhu 60 godina unatrag u taj događaj i proživimo ona četiri dana, od 10. do 13. veljače 1960., tj. od Stepinčeva posljednjega izdisaja u župnoj kući u Krašiću do sprovodne mise u katedrali u Zagrebu. Sve se odvijalo po scenariju svevišnjega Boga koji nikada ne čini „pogrješaka u koracima”. Dok je Stepinac u svemu svom životu i u trenutku smrti svjedočio da nas je Bog iz ljubavi stvorio , da nas očinski uzdržava na zemlji uz našu suradnju i da će nas suditi po djelima našim, bezbožni su se komunisti sami zapetljavali u šiblju svoje nevjere niječući Boga stvoritelja, uzdržavatelja i sudca.

Krašić – Zagreb: Posljednji dan krašićkoga zatočenika, 10. veljače. Nakon što je osjetio da mu se bliži dan odlaska s ovoga svijeta, na kojem je dobar boj bio, trku završio i vjeru očuvao, obavio je sve po crkvenom redu: najprije opću životnu ispovijed pred župnikom Vranekovićem, zatim je zamolio apostolski blagoslov i sakrament bolesničkoga pomazanja. U nazočnosti svoje rođene sestre Josipe, dvojice svećenika Josipa – Vranekovića i Šimeckoga – te pet sestara služavki Maloga Isusa, pobožno se posljednji put pričestio. Iako je nakon primanja sakramenta umirućih bio vidno radostan, oko 12 sati opet ga je pogodila neka klonulost kao što bijaše i toga jutra. Primio je injekciju za jačanje srca i pet puta, u razmacima, izgovorio Deo gratias – zahvalan sin Oca nebeskoga! U 14 sati zamolio je svijeću blagoslovljenu na Svijećnicu, i držao je u ruci, a pogledao u Gospinu sliku na zidu. U 14.15 čuše se riječi: Fiat voluntas tua – (Budi volja tvoja). I predade duh Bogu od kojega ga je i primio 62 godine prije toga. Tako pravednici umiru u miru, nepostiđene nade ulazeći u Ljubav koja ne prestaje!

Katedralna zvona. Po odredbi nadbiskupa koadjutora Franje Šepera u 16 sati zazvoniše – rekao bi AG Matoš – „monotona naša zvona bona”, najprije svih osam s katedrale, pa sa svih zagrebačkih crkava te sa svih župnih crkava širom nadbiskupije, navješćujući svojim zvukom blaženi odlazak Pastira mučenika.

Beograd. Sad ćeš ti možda pomisliti da se Tito iz Beograda požurio da izrazi duboku sućut… Nije, nego duboku zabrinutost: kako se sada snaći kad je Bog uzeo sve konce u svoje ruke. Ali, uvjereni da je i mrtvo tijelo Stepinčevo pod njihovom jednoumnom vlašću, komunisti istoga dana poslaše svoga agenta iz Zagreba koadjutoru Šeperu. Nadbiskup mu u razgovoru razloži odluku i praksu da tijelo pokojnika treba biti pokopano u katedralnoj kripti njegova predšasnika. – Ni govora, uzvrati Udbin delegat Boris Ilej diktirajući: Pokojnikovo je tijelo još uvijek pod vrhovnom osudom, može biti pokopano bilo gdje na području krašićke župe, ali u Zagrebu nikako! Osim toga na sprovod „smiju doći samo petorica biskupa, članovi prvostolnoga kaptola, i 35 bogoslova radi asistencije i pjevanja”; dostaviti imena vlastima. Svećenici nisu predviđeni: pustiš jednoga, ući će ih pet stotina. Bilo je koadjutoru priopćeno da se može izdat okružnica i osmrtnica, ali se mora dostaviti vlastima. Tako odrezaše Udbini sinovi koji svakoga zastrašivahu a sami se savijaju u stalnom strahu misleći da Stepinca, osuđena na 16 godina robije – a 14 ih je već skoro odbrojeno – ni smrt ne može izvlastiti a da ga oni čekićem ne tuku i srpom ne paraju. Zapravo, predsjednik vlade Vladimir Bakarić želio je da Stepinac bude „pokopan na nepoznatu mjestu, nepristupačnu vjernicima”; ministar unutrašnjih poslova Ivan S. Krajačić bio je za „Krašić”. Ubrzo će se vidjeti kako svevidi Bog uzvisuje Prijatelja svoga a ponizuje oholice umišljene, neprijatelje svog imena i nepravedne mučitelje vjernoga sluge svoga Alojzija Viktora!

Radio objava. Domaći radio tek uvečer oglasi najkraću moguću vjesticu od devet riječi: „U Krašiću kraj Zagreba umro je dr. Alojzije Stepinac”. Točka. Nije trebalo više ni jednoga slova ni naslova jer sav je kulturni svijet znao da su zaslugom tiranske osude 1946. i komunističkoga progona u dvo-riječi „Alojzije Stepinac” uključeni i zagrebački nadbiskup osuđenik, zatvorenik i zatočenik, i hrvatski metropolit, i kardinal Svete Rimske Crkve – ukras kardinalskoga zbora iako bez grimiza; i neustrašiv branitelj ljudskih i crkvenih prava a svezanih ruku, i odlučan promicatelj narodnih sloboda a sam bez vanjske slobode; i svjedok jedinstva Crkve u hrvatskom narodu sa Svetom Stolicom i mučenik bez prolijevanja krvi, ne računajući pretakanje onih 35 litara! Sve u jedan glas: Blaženik!

Šeper u Krašiću oko 18 sati priopćuje da će tijelo kardinalovo biti pokopano u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva, pred oltarom gdje je junački zatočenik za života provodio podosta vremena u molitvi. Radnici će ubrzo početi dizati betonski pod i obziđivati grob.

Ako je istinita ona: gdje tko griješi tu će i ispaštati, još je istinitija ona druga: gdje se tko Bogu moli tu će biti i uslišan. Sjetimo se da je krašićki sužanj od 5. prosinca 1951. do 10. veljače 1960. dakle 2989 dana proveo brojne sate u ovoj crkvi pred oltarom klečeći i moleći usrednim zazivima:

– za milost svoje vjernosti Bogu i Crkvi njegovoj do smrti:

– za procvat vjere i dobrih djela u njegovoj Zagrebačkoj nadbiskupiji kojoj kao ordinarij stoji na čelu makar fizički spriječen:

– za jedinstvo vjere i ljubavi domovinske Crkve s Petrovom Stolicom u Rimu;

– za duhovna zvanja u hrvatskom narodu i Crkvi Božjoj – da pozvani ustraju, a da Bog pozove mlade nesebičnih srdaca u žetvu svoju;

– za pobjedu Božjega zakona nad bezakonjem sinova ovoga svijeta;

– za obraćenje komunističkih progonitelja istine i pravde;

– za Kristov mir u Crkvi i svijetu: trajan, građen na Božjoj istini i pravdi;

– za sve preminule ljude, kojih je vjera samo Bogu znana, da im Gospodin udijeli život u sveopćem Kraljevstvu, Kraljevstvu pravde, ljubavi i mira!

Toga veljačkoga popodneva, kada je kardinalova duša uzišla pred svoje sudište Kristovo da čuje pravorijek milosrdnoga i pravednoga Sudca: Dođi, blagoslovljeni, Oca mojega… Uzdao si se u Gospodina uzdanjem silnim, a ta nada ne vara nikada! – Krašić je već bio opkoljen neprebrojnim i neprobojnim stražarima u civilu i vojničkoj odori. Ni ulaza u Krašić niti izlaza iz Krašića. Kao da ga se više boje mrtva negoli živa! Šapuću vjernici.

Šalata. Dok je nadbiskup Šeper izražavao sućut ukućanima u molio nad mrtvim tijelom za živu dušu Stepinčevu, stiže bolnički auto da, po diktatu Sekretarijata unutrašnjih poslova, preveze pokojnikovo tijelo na obdukciju i na „balzamiranje” na Institut za sudsku medicinu na Šalati u Zagrebu. Sve je imalo biti gotovo do 4 sata ujutro. Tijelo je balzamirano, ali je stvarno na operacijskom stolu raznim tekućinama natopljeno da se zametnu tragovi trovanja. I kosti zagaravile, ali ih nisu posve uništili. Još jedan njihov krivi korak, a pravi dokaz, kako će se vidjeti tek 33 godine poslije, 1993. Prigodom te iste autopsije, po diskretnoj želji koadjutora Šepera, spašeno je Stepinčevo srce, koje je dva tjedna u Frankopanskoj čuvano, potom vraćeno i u Šarengradskoj u „domu zdravlja” u vreloj peći sprženo.

– E, nećeš Udbo, koja na svakom koraku griješiš, nećeš spaliti one neumanjive ljubavi koja je plameno sukljala iz toga srca Crkvom Božjom, one svjedočke ljubavi prema onima koji su zatvorenika u Lepoglavi možda dozirano trovali, a on njih blagoslivljao!

Vatikan. Oko 20 sati stiže koadjutoru telegram od Svetoga Oca Pape s probrane 62 riječi (valjda po jedna za svaku godinu života!): „Vijest koju si nam poslao, da je kardinal Alojzije Stepinac preminuo, bolju nam srce ispuni. Prerevnu i bogoljubnu duhovnu pastiru, velezaslužnu za sveopću Crkvu, uzornu ukrasu kardinalskog zbora, kojemu se veoma divismo dok bijasmo ondje u prolazu, molimo pristajanje u mirnu luku vječnoga života nakon trpljenja i rada. A tebi, kleru i vjernicima predrage nam nadbiskupije kao očinsku utjehu posebnom dobrohotnošću podjeljujemo apostolski blagoslov – Ivan XXIII. Papa.”

Ističu se Papine riječi o pokojniku: prerevan i bogoljuban duhovni Pastir; mukotrpnim radom, velezaslužan i za sveopću Crkvu; osobno Papino poznanstvo i divljenje još iz tridesetih godina kada je apostolski delegat Angelo Giuseppe Roncalli u Bugarskoj (1931. – 1934.) u prolazu kroz Zagreb posjetio nadbiskupa A. Bauera u Brezovici, u dva maha, 8. studenoga 1932. i 14. studenoga 1933. i sjeća se lika „skromnog, čednog, mladog svećenika isposnička izgleda”, a to bijaše vlč. Alojzije Stepinac.

Zagreb – Krašić: četvrtak 11. veljače. Rano ujutro tijelo pokojnikovo dovezeno je s obdukcije iz Zagreba u Krašić i izloženo u crkvi. Vjernici su cio dan dolazili i molili se za kardinala i preporučivali kardinalu mučeniku. Neki pogledaju mrtvo tijelo, neki na već iskopani grob koji se oblaže ciglom koju donose dječaci u crkvu. Upravo ovdje pred oltarom blaženi je Stepinac osam godina, dva mjeseca i pet dana svako jutro, osim jučer ujutro, pohađao ovu crkvu, u njoj slavio euharistijsku žrtvu, molio i klečao.

Toga popodneva dođe novi predsjednik Komisije za vjerska pitanja S. Iveković razgovarati s koadjutorom o njegovoj zamjerci što su vlasti odlučile da pokojnikov pokop bude u Krašiću.

Zagreb, petak 12. veljače, nadbiskup Šeper u 10 sati održava konzistorijalnu sjednicu na kojoj upoznaje članove da je Sveta Stolica još 24. ožujka 1958. providjela da u trenutku prazne katedre, koadjutor kao apostolski upravitelj preuzme upravu Zagrebačke nadbiskupije. U 12.30 opet na vrata jučerašnji Iveković čestitati nadbiskupu imenovanje donoseći neslućenu vijest: vlasti u Zagrebu, tj. u Beogradu, predomislile se – Stepinčevo se tijelo može pokopati u Zagrebu i prepušta se organizacija sprovoda nadbiskupu. Dok Šeper začuđeno gleda predsjednika Komisije pred sobom, u sebi govori: Lojzek, ovo je tvoje prvo čudo! U Zagrebu se poduzelo da se umjetnički snimi posmrtna maska Stepinčeva lica, svečana i veličanstvena, što je učinila kiparica Mila Wood u Krašiću. Tijelo je Stpeinčevo podvečer prevezeno u zagrebačku katedralu, koja je bila otvorena cijelu noć za molitve vjernika.

Beč. Toga dana popodne još jedna radosna: javiše iz Beča da na sprovod dolazi kardinal Franz Koenig (1905.-2004.) školski kolega Stepinčev iz Rima. Prenoćit će u Grazu i u subotu poraniti u Zagreb.

Zagreb. U subotu 13. veljače sprovod u katedrali: 16 biskupa, oko 500 svećenika, 180 bogoslova, 430 sjemeništaraca i naroda koliko je moglo stati u katedralu i pred katedralom po kiši. U 9.30 zatvoren je pokojnikov lijes.

Novi Marof. U 10 sati bolna vijest: prometna nesreća kod Novog Marofa, bečki kardinal i njegov tajnik teško ranjeni, prevezeni u varaždinsku bolnicu, a vozač na mjestu mrtav.

Obrede predvodi koadjutor. U svome nekrologu život svoga školskog kolege, predšasnika na zagrebačkoj katedri, administrator Šeper prikazuje u tri faze: priprema na svećeništvo do 1930., druga je ona djelatna, ponajviše dobrotvorna i mirotvorna, do 1946. a treća je faza puna dozrijevanja u patnji i predanju Bogu do smrti.

Zaključak: Zahvalni smo Bogu koji je krjepostima vjere, nade i ljubavi oblikovao Miljenika po srcu svome, koji se uvijek čiste savjesti zauzimao za proslavu Imena Isusova, za dobro Crkve i svoga naroda. Zato nam i može pomoći da izađemo iz tolikih lutanja i krivih koraka na pravi put Božji.