Pastoralna logoterapija opisuje primjenu tehnika i filozofije logoterapije i te egzistencijalne analize u pastoralnoj skrbi i savjetovanju. Kako logoterapiju konkretno primjeniti u sve traženijem individualnom praćenju, na dvodnevnom stručnom skupu promišljalo je jedanaest terapeuta različitih psihoterapijskih pravaca. Prve dane pastoralne logoterapije organizirala je Udruga Logos – Hrvatska udruga za logoterapiju.

Logoterapija, koju je utemeljio austrijski psihijatar Viktor Frankl, na hrvatskim prostorima sustavno se proučava od 2012. godine, a edukaciju iz ovog područja kod nas započela je ugledna psihijatrica dr. Cvjeta Pahljina. Od tada do danas u program se uključuju osobe različitih profila, a među njima i svećenici, redovnici, redovnice, vjeroučitelji i pastoralni djelatnici. Kao terapijski pravac, logoterapija je bliska kršćanstvu, osobito po slici čovjeka u kojoj posebno vrednuje duhovnu dimenziju. Iako ne zamjenjuje religiju kojoj je cilj spasenje duša, logoterapija želi biti saveznik svojim ciljem – duševnim zdravljem čovjeka.

U petak, 7. ožujka, održan je prvi dan stručnog skupa prvih Dana pastoralne logoterapije

Što logoterapija može ponuditi pastoralu? Otvarajući prve Dane pastoralne logoterapije u petak 7. ožujka objasnila je Barbara Pahljina, spec. psihijatrije, logoterapeutkinja i predsjednica Udruge Logos: “Želimo predstaviti mogućnosti dobivanja dodatnih znanja koja mogu svećenicima, redovnicima, redovnicama pomoći u pastoralnom radu – npr. znanja iz područja kriza, rješavanja konflikata, bračne terapije, psihopatologije osobe, kako oprostiti ako si doživio krivicu ili ako ti je učinjena krivica”.

Za sve ove i slične situacije postoje terapijske tehnike, ali “ono što djeluje najljekovitije nije toliko određena metoda koliko osoba sama”, rekla je Pahljina misleći pritom na vođenje osobe do smisla i suradnju u slobodi s glasom savjesti koji je osnovno sredstvo logoterapijskog rada. Organizacijom prvih Dana pastoralne logoterapije Udruga Logos sa suradnicima želi dati doprinos “destigmatizaciji mentalnih bolesti i psihičkih poremećaja u vjerničkim krugovima, pa i mogućnost da kroz približavanje ovih sadržaja osoba nauči nešto više o sebi, da zna prepoznati svoje emocije, svoje obrambene mehanizme, svoje obrasce ponašanja, da po mogućnosti nešto promijeni što bi za nju bilo važno”. Kako je istaknula predsjednica Pahljina, “edukacija u logoterapiji namjenjena je svima koji vjeruju u ono dobro u čovjeku, u to da smo sposobni mijenjati se u smisao/Logos, jer čovjek je kao drvo, svojim korijenima ovdje na zemlji, a granama usmjeren prema transcendenciji”.

Koje su mogućnosti psihoterapije u pastoralnom radu, prvoga dana skupa govorio je psiholog i psihoterapeut transakcijske analize izv. prof. dr. Josip Bošnjaković s KBF-a u Đakovu i HKS-a u Zagrebu, te predsjednik Hrvatskog društva bračnih i obiteljskih savjetovatelja. “Psihoterapija je odgovor Crkve na potrebe vjernika”, a kao konkretan primjer tog odgovora naveo je otvaranje bračnih i obiteljskih savjetovališta u našim nad/biskupijama. Napomenuo je da “psihologija neće ukasti posao teologiji”. Osvrnuo se i na iskustvo koje nam pokazuje da su “danas osobe bez obzira na vjeroispovijest, a potom i vjernici, kršćani, u potrazi za individualiziranim pristupom kada su u pitanju njihove poteškoće, brige, bolesti, nadanja”. Stoga smatra da “različite tehnike, metode, ali i stil rada u psihoterapiji, može biti od velike koristi pastoralnim poslužiteljima”. U praksi se često traže terapeuti svećenici ili terapeuti vjernici, stoga je ovo prilika za usavršavanje.

Dr. Anita Dučkić Sertić, logoterapeutkinja i voditeljica Centra za zaštitu ranjivih osoba HKS-a govorila je o iscjeljenju, jednom od logoterapijskih, ali i duhovno važnih sredstava duševnog zdravlja. “Oprost nije samo fraza, a iscjeljenje obuhvaća i emocionalne i duhovne aspekte čovjeka”, rekla je i uputila na središnji logoterapijski pojam – smisao – koji oblikuje naše životne izbore. “Duhovno iscjeljenje nas navodi na istraživanja pitanja o vlastitom postojanju, smislu života, te povezanosti s nečim većim od nas samih”, a na tom se putu nužno susrećemo i s patnjom koja nas može voditi “k duhovnom buđenju”. Zaključila je kako se iscjeljenje života “može sagledati kao putovanje prema cjelovitosti gdje svaka dimenzija doprinosi jedinstvenom mozaiku ljudskog postojanja – našoj sposobnosti da volimo, razumijemo i preuzmemo kontrolu nad svojim životom unatoč izazovima”.

Logoterapeut dr. Eddy Rot predstavio je Jobov model suočavanja s patnjom i naglasio da je patnja univerzalno ljudsko iskustvo, te je potrebno prihvatiti je kao dio duhovnog puta, a u logoterapiji tražimo smisao patnje: “Kroz Jobovu priču i logoterapijske uvide možemo razviti osjetljiviji pristup prema onima koji pate, pomažući im da pronađu smisao čak i u najtežim trenucima”.

Prof. dr. sc. Mijo Nikić, dubinski psiholog analizirao je patologiju duha vremena u kojem živimo: “Činjenica je da živimo u svijetu brzih promjena, obilježenom tehnološkim napretkom, ali i dubokom egzistencijalnom krizom.” Naveo je znakove patologije: kult individualizma i egoizma, relativizam i gubitak istine, brzinu, površenost i gubitak dubine, te materijalizam i konzumerizam. Do svega ovoga doveli su dugi procesi filozofskih, kulturnih i društvenih promjena nakon kojih ostaju posljedice: gubitak identiteta, pogoršanje mentalnog zdravlja, erozija obitelji i zajedništva, ekološka kriza i duhovna praznina. Kao terapiju za ozdravljenje p. Nikić je ponudio povratak istini i transcendenciji, razvijanje kulture solidarosti i zajedništva, jednostavan život i ekološku odgovornost, duhovnu obnovu i odgoj za vrijednosti. “Potrebni su nam svjetionici da se nasučemo na probleme ovoga svijeta”, zaključio je p. Nikić.

Doc. dr. sc. Sanda Smoljo-Dobrovoljski upozorila je, pak, da je afektivna zrelost temelj svih zrelosti: “Ako terapeut ima kapacitet kontrolirati svoje instinkte, onda može i kvalitetno voditi svojega klijenta”. Afektivna zrelost je važna u pastoralnom praćenju koje smatra temeljnom odrednicom pastorala, “pomoći osobi da čuje Božji eho i da prema tome usmjeruje svoj život”. Zato je željela ohrabriti pastoralne djelatnike na rast i razvoj u psihološkoj i duhovnoj dimenziji, što uključuje i afektivnu zrelost kao “temelj za sve osobe koje su uključene u pastoralno praćenje drugih, te je jezgra na kojoj se temelji pastoralna zrelost”. Afektivna zrelost se u praksi pokazuje kroz nenavezivanje osoba na sebe, nego na Krista, te kroz odgojnu karizmu, odnosno želju da drugi raste.

Na kraju prvoga dana održan je i okrugli stol. Zaključeno je kako bi, zbog sve većih potreba vjernika, bilo poželjno da u župama djeluju educirani terapeuti kao suradnici svećenicima u pastoralu, ali da ovakvu edukaciju polaze i svećenici, redovnici i redovnice. Osim toga, primijećeno je kako se mlađe generacije pastoralnih službenika lakše otvaraju radu na sebi da bi bili kvalitetniji u svojem radu. Također, u biskupijama su prihvaćeni i programi edukacije za prevenciju od zlostavljanja. Zaključeno je i da različiti poremećaji u ponašanju nisu zapreka na putu svetosti, i da se promjena može dogoditi tek u spoznaji vlastite krhkosti.

U subotu, 8. ožujka, održan je drugi dan stručnog skupa prvih Dana pastoralne logoterapije

Predavanjem logoterapeutkinje s. Meri Muše nastavljeni su prvi Dani pastoralne logoterapije. Prvotno je ukazala na razliku između drugih psihoterapijskih pravaca i logoterapije: psihoterapije traže uzroke oluja koje su nas zahvatile analizirajući prošlost, dok logoterapija traži svjetionik u tim olujama razmatrajući kako dalje unatoč svemu što se dogodilo. Podsjetila je kako je potreba za transcendentnim stvarnost ljudske osobe, te upravo ta dimenzija predstavlja ono što čovjeka pokreće u životu. „Logoterapija vidi čovjeka kao slobodno, odgovorno i duhovno biće“, naglasila je s. Meri i ukazala kako prava snaga čovjeka leži u autotranscendenciji, u nadilaženju sebe zbog nečega većeg od nas samih. Unatoč teškoćama, pa čak i sumnji u smisao života, moguće je uspraviti se, prepoznati svoju slobodu i preuzeti odgovornost. „Smisao se otkriva u svakom našem izboru“, a do takvih odluka dolazimo uz pomoć glasa savjesti, glasa transcendencije, koji poziva poput unutarnjeg vodiča – „Ako želiš, pokazat ću ti put.“

Doc. dr. sc. fra Josip Blažević, geštalt psihoterapeut i logoterapeut, dao je odgovor na pitanje zašto duhovnost uključiti u psihoterapiju: „Zato jer je teško razdvojiti duhovni put od osobnog života“. Smatra kako logoterapija raspolaže bogatim iskustvom i vještinama koje mogu pomoći u pastoralnom praćenju duša. Ukazao je na nestašicu svećenika koji bi bili spremni slušati, a potrebe su velike, poput sve većeg zanimanja za životne ispovijedi, ili pak duhovno praćenje i vodstvo. Zato predlaže uvođenje psihoterapije u teološku formaciju svećenika, jer bi im to koristilo najprije za osobni razvoj. „Sve je veći broj osoba s mentalnim poteškoćama koje se za pomoć obraćaju svećenicima. Zato predlažem da u okviru redovitog teološkog kurikuluma bude dovoljno alternativnih predmeta iz psihologije kako bi se budući teolozi  mogli usmjeriti u pravcu psihoterapije, ili da se osnove logoterapije uvrste u teološki kurikulum ili upoznavanje s njome kroz pastoralne kolokvije i tečajeve trajne formacije“. Fra Josip Blažević je zaključio: „Kad bi bilo više teologa (svećenika, redovnica…) psihoterapeuta, mi bismo u nekim psihijatrijskim pravcima zasigurno imali manje New Agea i ezoterije“.

Dr. Barbara Pahljina, specijalistica obiteljske medicine i psihijatrije, te logoterapeutkinja, govorila je o bračnoj, odnosno partnerskoj terapiji koja se temelji na osobnom ulaganju, neovisno o tome kako će druga strana reagirati. „Logoterapija donosi zanimljivu perspektivu: umjesto da tražimo ono što nama nedostaje, pozvani smo vidjeti drugoga – njegove potrebe, boli, čežnje“, rekla je dr. Pahljina podsjećajući na Franklov koncept uživljavanja u drugu osobu koji je koristan ne samo za bračne parove, već i kao metoda medijacije u drugim sukobima kada se traži put do pomirenja i dubljeg razumijevanja. A sudionicima skupa je poručila koliko je važno, prije konkretnog rada s drugima, biti svjestan sebe: „Onaj tko zna usmjeravati sebe, može usmjeravati druge“.

Realitetna psihoterapeutkinja Maja Jakšić pastoralnim djelatnicima ponudila je smjernice kako raditi sa srcem, da gorimo, a ne izgorimo. I u pastoralu je moguć „burn out“, izgaranje, i to zbog: stalne dostupnosti, prevelikih očekivanja savršenstva u svakom segmentu, nedelegiranja poslova, napada na Crkvu, nevidljivosti rezultata rada i nedostatka pravih prijateljstava. Napomenula je kako je potrebno razlikovati izgaranje i depresiju. Predstavila je srodne fenomene koji mogu voditi u izgaranje i pojačavati ga. Primjerice, to je moralna ozljeda, kad počinimo, svjedočimo ili ne spriječimo djelo koje krši naša duboko ukorijenjena moralna uvjerenja. Iz dugogodišnje terapeutske prakse i rada s pastoralnim djelatnicima kao put prema izgaranju istaknula je i zamor suosjećanja, što je cijena empatije, te izloženosti tuđim traumatičnim iskustvima napominjući kako najveće traume izlaze iz međuljudskih odnosa. „Potrebno je izaći iz mentaliteta žrtve, ali i iz mesijanskog kompleksa“, spomenula je Jakšić. Kao faktore rizika koji vode k izgaranju istaknula je usamljenost, nedostatak brige o sebi i osjećaj nezamjenjivosti, te preporučila svima koji se pitaju što učiniti u ovakvim situacijama: „Ne trpite u tišini. Potražiti pomoć nije znak slabosti, nego snage“.

Dr. sc. Davor Senjan, vicerektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu i edukant iz logoterapije govorio je o odgoju za kršćanske vrijednosti. Taj odgoj nužno uključuje „prihvaćanje slabosti, jer to je prilika za rast“. Smatra kako je za pastoralne radnike bitno da budu i odgojitelji, jer ljude dovode do slobode, ali što dalje činiti s tom slobodom? Svatko od nas živi prema vrijednosnom sustavu, „a ako nekoga želimo odgojiti za vrijednosti, ne možemo potpasti pod perfekcionizam i rigidnost, nego moramo poći od slabosti“. Dr. Senjan važnim smatra: poznavanje sebe, prepoznavanje nedosljednih potreba, osobnih nagnuća, prepoznavanje ograničenja, što zahtjeva poniznost i kretanje unutar vlastitih granica, te prepoznavanje grijeha. „Tek nakon ovih koraka idemo prema usvajanju kršćanskih vrijednosti da bismo druge vodili prema njima“, zaključio je dr. Senjan.

Vlč. Kristijan Krajnović, svećenik Vojnog ordinarijata i logoterapeut iz prakse je podijelio primjer primjene logoterapijske metode promjene stava u razgovoru kroz Sakrament pomirenja. „Kad dođe osoba i vrti se u krug vlastite boli, tada joj treba pomoći promjenom stajališta“, istaknuo je i dodao da, unatoč iskustvu od deset svećeničkih godina, „u ispovjedaonici se događaju raznorazne situacije na koje je svećenik nekada spreman, a nekada i nije – ili bolje reći nije dorastao“. Zato mu logoterapijske vještine uvelike mogu olakšati komunikaciju i u nabolnijim situacijama penitenata. „Zadaća svećenika je biti poslužitelj milosti, a ne gospodar milosti, a u trenucima osobne patnje i zla nije potrebno puno pojašnjavanja, već posvješćivanje transcendentnoga, što je jedna od osnova logoterapije“, zaključio je vlč. Krajnović.