Širom otvorite vrata Kristu - i naći ćete život

Gospodo kardinali, časna braćo u biskupstvu i svećeništvu, poštovani predstavnici vlasti i članovi diplomatskoga zbora, draga braćo i sestre!

Tri put, tijekom ovih dojmljivih dana, pratilo nas je pjevanje litanija svih svetih: prilikom pogreba našega Svetoga oca Ivana Pavla II.; za ulaska kardinala u konklave, te danas, kad smo ih ponovno pjevali uz zaziv: Tu illum adiuva – podrži novoga nasljednika svetoga Petra. Svaki sam puta na sasvim osobiti način primio ovu molitvenu pjesan kao veliku utjehu.
Kako li smo se osjetili napuštenima nakon odlaska Ivana Pavla II.! Pape koji je 26 godina bio naš pastir i putokaz u hodu kroz ovo vrijeme. On je tada prelazio prag prema drugome životu – ulazeći u otajstvo Boga. No taj korak nije prelazio sam. Tko vjeruje, nije nikada sam – nije sam u životu, a niti u smrti. U tom smo trenutku imali prilike zazvati svete svih vjekova – njegove prijatelje, njegovu braću u vjeri, znajući da će oni biti živa pratnja koja će ga otpratiti u onostrano, do slave Božje. Znali smo da se ondje iščekuje njegov dolazak. Sada znamo da je on među svojima i da je doista u svojoj kući.
Iznova smo bili utješeni prilikom svečanoga ulaska u konklave, kako bismo izabrali onoga kojega je Gospodin izabrao. Kako smo mogli prepoznati njegovo ime? Kako je 115 biskupa, iz svih kultura i krajeva, moglo naći onoga kojemu je Gospodin htio povjeriti poslanje da svezuje i odrješuje? Opet smo znali: znali smo da nismo sami, da nas okružuju, vode i upravljaju prijatelji Božji.
I sada, u ovom trenutku, ja slabi sluga Božji moram preuzeti ovaj nečuveni zadatak, koji uistinu nadilazi svaku ljudsku sposobnost. Kako to mogu učiniti? Odakle mi sposobnost da to učinim? Vi ste, dragi prijatelji, upravo zazvali čitav zbor svetih, predstavljen nekolicinom velikih imena iz povijesti Božjeg ophođenja ljudima. Na taj način, i u meni oživljava ova svijest: nisam sam. Ne moram sam nositi ono što po istini nikada ne bih mogao sam nositi. Zbor svetaca Božjih štiti me, podržava me i nosi me. A vaša molitva, dragi prijatelji, vaša milost, vaša ljubav, vaša vjera i vaša nada prate me. Doista, zajedništvu svetih ne pripadaju samo veliki likovi koji su nam prethodili i čija su nam imena poznata. Svi smo mi zajedništvo svetih, mi kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, mi koji živimo od dara tijela i krvi Kristove, po kojemu nas on želi preobraziti i učiniti sličnima samome sebi. Da, Crkva je živa – to je čudesno iskustvo ovih dana. Upravo za žalosnih dana Papine bolesti i smrti to se pred nama očitovalo na predivan način: Crkva je živa. I Crkva je mlada. Ona u sebi nosi budućnost svijeta te stoga i svakome od nas pokazuje put prema budućnosti. Crkva je živa i mi to vidimo: doživljavamo onu radost što ju je Uskrsli obećao svojima. Crkva je živa – ona je živa, jer Krist je živ, jer je on doista uskrsnuo. U boli, prisutnoj na licu Svetoga Oca u danima Uskrsa, promatrali smo otajstvo muke Kristove i istovremeno dodirivali njegove rane. No, sve ove dane mogli smo također, na još dublji način, doticati Uskrsloga. Bilo nam je dano iskusiti radost koju je on obećao, nakon kratkog vremena tame, kao plod svoga uskrsnuća.

Crkva je živa – tako s velikom radošću i zahvalnošću pozdravljam sve vas, ovdje okupljene, časnu subraću kardinale i biskupe, predrage svećenike, đakone, pastoralne djelatnike, katehete. Pozdravljam vas, redovnici i redovnice, svjedoke Božje prisutnosti koja preobražava. Pozdravljam vas, vjernici laici, u različitim oblicima života, uronjene u veliki prostor izgradnje Kraljevstva Božjega koje se širi svijetom. Ove se riječi ispunjaju osjećajima i dok pozdravljam sve one koji, ponovno rođeni u sakramentu krštenja, još nisu u punome zajedništvu s nama; i vas braćo iz židovskoga naroda, s kojima nas veže zajednička velika duhovna baština, koja je ukorijenjena u neopozivim Božjim obećanjima. Moja misao, konačno – poput vala koji se širi – leti prema svim ljudima našeg doba, vjernicima i onima koji ne vjeruju.

Dragi prijatelji! U ovom trenutku ne trebam predstavljati program svoga djelovanja. Nekoliko naznaka onoga što smatram svojim zadatkom već sam imao prilike iznijeti u svojoj poruci u srijedu 20. travnja; neće nedostajati i drugih prigoda da to učinim. Moj istinski program djelovanja jest taj da ne vršim svoju volju, da ne slijedim svoje ideje, nego da, zajedno sa čitavom Crkvom, osluškujem riječ i volju Gospodnju i dopustim da me On vodi, tako da On sam vodi Crkvu u ovom času naše povijesti. Namjesto da iznosim program htio bih jednostavno protumačiti dva znaka kojima se na liturgijski način predstavlja preuzimanje petrovske službe; oba ta znaka, uostalom, točno odražavaju ono što se naviješta u današnjim čitanjima.

Prvi je znak palij, satkan od čiste vune, koji mi je položen na ramena. Taj drevni znak, što ga rimski biskupi nose od IV. stoljeća, može se smatrati jarmom Kristovim, kojega biskup ovoga grada, sluga slugu Božjih, preuzima na svoja ramena. Jaram Božji je volja Božja, koju mi prihvaćamo. A ta volja nije za nas neki izvanjski teret, koji bi nas pritiskao ili nam oduzimao slobodu. Poznavati ono što Bog hoće, znati koji je put života – to je bila radost za Izrael, to je bila njegova velika povlastica. To je i naša radost: Božja nas volja ne otuđuje, nego nas čisti – ponekad i na bolan način – i tako nas privodi nama samima. Tako ne služimo samo Njemu nego i spasenju čitavoga svijeta, cjelokupne povijesti. Simbolika je palija, zapravo, još konkretnija: vuna janjeta želi predstaviti izgubljenu ovcu, pa i onu bolesnu i slabu, što je pastir stavlja na svoja ramena i vodi prema vodama života. Prispodoba o izgubljenoj ovci, što je pastir traži u pustinji, bila je za crkvene oce slika otajstva Krista i Crkve. Čovječanstvo – svi mi – izgubljena smo ovca koja u pustinji više ne uspijeva naći puta. Sin Božji to ne dopušta; On ne može prepustiti čovječanstvo takvu bijednu stanju. Skače na noge, napušta nebesku slavu, kako bi pronašao i slijedio ovcu, sve do križa. Stavlja je na svoja ramena, uzima naše čovještvo, uzima nas same – On je dobar pastir, koji svoj život prinosi za ovce. Palij ponajprije kazuje da Krist nosi sve nas. No istodobno nas poziva da nosimo jedni druge. Tako palij postaje simbolom poslanja pastira o kojemu govori drugo čitanje i Evanđelje. Sveti nemir Kristov mora pokretati pastira: njemu nije svejedno što tolike osobe žive u pustinji. A postoje toliki oblici pustinja. Postoji pustinja siromaštva, pustinja gladi i žeđi, pustinja napuštenosti, usamljenosti, razorene ljubavi. Postoji pustinja zaborava Boga, ispražnjenih duša koje nisu više svjesne čovjekova dostojanstva i puta. Izvanjske se pustinje u svijetu umnažaju, jer su nutarnje pustinje postale tako prostrane. Zato bogatstva zemlje nisu više u službi izgradnje vrta Božjega, u kojemu bi svi mogli živjeti, već su stavljena u službu izrabljivačkih i razarajućih sila. Crkva u svojoj cjelini, i pastiri u njoj, moraju se poput Krista zaputiti, kako bi poveli ljude iz pustinje, prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daruje život, život u punini.

Simbol jaganjca ima još jedan vidik. Na starome istoku bio je običaj da kraljevi opisuju same sebe kao pastire svoga naroda. Bila je to slika njihove moći, cinična slika: narodi su za njih bili poput ovaca s kojima je pastir mogao činiti što mu je volja. S druge strane, pastir svih ljudi, živi Bog, sâm je postao jaganjac, stavio se na stranu jaganjaca, onih koji su zgaženi i ubijani. Upravo se tako On objavljuje kao istinski pastir: “Ja sam pastir dobri… i život svoj polažem za ovce”, kaže sâm Isus (Iv 10,14-15). Ne otkupljuje moć, već ljubav! To je znak Božji: On sâm je ljubav. Koliko put smo htjeli da se Bog pokaže snažnijim, da snažno udari, pobijedi zlo i stvori bolji svijet. Sve se ideologije moći opravdavaju na taj način, opravdavaju uništavanje onoga što bi se usprotivilo napretku i oslobođenju čovjeka. Mi trpimo zbog Božjega strpljenja. A opet svima nam je potrebno njegovo strpljenje. Bog, koji je postao jaganjac, kazuje nam da svijet spašava Raspeti, a ne oni koji razapinju. Svijet je otkupljen strpljivošću Božjom, a razara se nestrpljivošću ljudi.

Jedna od temeljnih značajki pastira mora biti ta da ljubi ljude koji su mu povjereni, onako kako ljubi Krist, u čijoj je službi. “Pasi ovce moje”, kaže Krist Petru, i meni u ovom trenutku. Pasti znači ljubiti, a ljubiti znači i biti spreman trpjeti. Ljubiti znači: dati ovcama istinsko dobro, hranu istine Božje, riječi Božje, hranu njegove prisutnosti, što nam je daruje u Presvetom sakramentu. Dragi prijatelji – u ovom trenutku ja mogu samo reći: molite za me, kako bih naučio još više ljubiti Gospodina. Molite za mene, kako bih naučio još više ljubiti njegovo stado – vas, svetu Crkvu, svakoga od vas pojedinačno i sve skupa. Molite za mene, kako ne bih pobjegao, zbog straha, pred vukovima. Molimo jedni za druge, kako bi nas Gospodin nosio i kako bismo mi naučili nositi jedni druge.

Drugi znak, kojim se u današnjem bogoslužju predstavlja petrovska služba, jest predaja ribareva prstena. Petrov poziv da bude pastir, što smo ga čuli u Evanđelju, slijedi nakon izvještaja o obilnom ulovu: nakon noći u kojoj su bezuspješno bacali mreže, učenici na obali ugledaju uskrsloga Gospodina. On im zapovijeda da ponovno bace mrežu, a mreža se tako napuni da je nisu mogli izvući; 153 velike ribe: “I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu” (Iv 21,11). Ovaj izvještaj, na svršetku Isusova zemaljskoga puta s njegovim učenicima, podudara se s jednim izvještajem s početaka: i tada učenici čitave noći nisu ništa ulovili; i tada je Isus pozvao Šimuna da još jednom isplovi na pučinu. A Šimun, koji još nije bio nazvan Petar, dade čudesan odgovor: Učitelju, na tvoju ću riječ baciti mreže! I eto odmah dodjele poslanja: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” (Lk 5,1-11). I danas Gospodin kaže Crkvi i nasljednicima apostolâ da isplove na pučinu povijesti i bace mreže, kako bi pridobili ljude za Evanđelje – za Boga, za Krista, za istinski život. Crkveni su oci i tom jedinstvenom zadatku posvetili posebno tumačenje. Ovako kažu: za ribu, koja je stvorena za vodu, smrtonosno je da bude izvučena iz mora. Ona je odijeljena od svoga životnoga elementa kako bi čovjeku poslužila za hranu. No, u poslanju ribara ljudi događa se upravo suprotno. Mi ljudi živimo otuđeni, u slanim vodama patnje i smrti; u moru tame bez svjetla. Mreža Evanđelja izvlači nas iz voda smrti te nas nosi u sjaj Božjega svjetla, u istinski život. Upravo je tako – u poslanju ribara ljudi, nasljedujući Krista, valja izvesti ljude iz slanoga mora svih otuđenja prema zemlji života, prema Božjem svjetlu. Upravo je tako: mi postojimo kako bismo ljudima pokazali Boga. I samo tamo gdje se vidi Bog, doista započinje život. Tek kada u Kristu susretnemo živoga Boga, spoznajemo što je život. Nismo slučajni i besmisleni proizvod evolucije. Svatko je od nas plod namisli Božje. Svatko je od nas željen, svatko je ljubljen, svatko je potreban. Nema ništa ljepše od toga da budemo zahvaćeni evanđeljem, iznenađeni evanđeljem, Kristom. Nema ništa ljepše do toga da upoznamo Krist i drugima govorimo o svom prijateljstvu s njim. Zadatak pastira, ribara ljudi može se često činiti teškim. No lijep je i velik, jer je to u konačnici služenje radosti, radosti Boga koji želi ući u svijet.

Htio bih ovdje podvući još nešto: kako iz slike pastira, tako i iz slike ribara, vrlo jasno izranja poziv na jedinstvo. “Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir” (Iv 10,16), kaže Isus na kraju govora o dobrom pastiru. A izvještaj o 153 velike ribe završava se radosnom izjavom: “I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu” (Iv 21,11). Jao, ljubljeni Gospodine, ona se sada raskinula! Htjeli bismo ožalošćeni reći. Ali ne – ne smijemo biti žalosni! Radujmo se zbog njegova obećanja, koje nas neće razočarati, i učinimo sve što je u našoj moći kako bismo prešli put prema jedinstvu što si ga ti obećao. Spomenimo se toga jedinstva u molitvi Gospodinu, poput prosjaka: da, Gospodine, sjeti se što si obećao. Daj da budemo jedan pastir i jedno stado! Ne dopusti da se tvoja mreža raskine i pomozi nam da budemo službenici jedinstva!

U ovom trenutku moje se misli vraćaju na 22. listopada 1978., kada je papa Ivan Pavao II. započeo svoju službu ovdje na Trgu svetoga Petra. Još uvijek i neprekidno odzvanjaju mi u ušima njegove riječi: “Ne bojte se, otvorite širom vrata Kristu!” Papa je govorio snažnima, moćnicima ovoga svijeta, koji su se bojali da bi Krist mogao uzeti nešto od njihove moći, ako bi mu dozvolili da uđe i dali slobodu vjeri. Da, on bi im zasigurno nešto oduzeo: vlast propadljivosti, izvrtanje prava, samovolju. No ne bi oduzeo ništa od onoga što pripada čovjekovoj slobodi, njegovu dostojanstvu, izgradnji pravednoga društva. Papa je usto govorio svim ljudima, osobito mladima. Ne bojimo li se možda svi na neki način da bi – ako dopustimo Kristu da uđe sasvim u nas, ako se potpuno otvorimo njemu – On mogao oduzeti nešto od našega života? Ne bojimo li se možda odricanja nečega velikog, jedinstvenog, nečega što naš život čini tako lijepim? Nismo li tako u opasnosti da se nađemo u tjeskobi i lišeni slobode? I još je jednom papa htio reći: ne! Tko dopušta Kristu da uđe, ne gubi ništa, ništa – baš ništa od onoga što život čini slobodnim, lijepim i velikim. Ne! Samo se u tome prijateljstvu širom otvaraju vrata života. Samo se u tome prijateljstvu doista otvaraju velike mogućnosti ljudskoga postojanja. Samo u tome prijateljstvu doživljavamo ono što je lijepo i što oslobađa. Tako bih danas ja htio, s velikom snagom i jakom uvjerljivošću, na temelju iskustva dugoga osobnoga života, reći vama, dragi mladi: ne bojte se Krista! On ne oduzima ništa, a daje sve. Tko se njemu daruje, prima stostruko.
Da, otvorite, širom otvorite vrata Kristu – i naći ćete život.
Amen.