Nadbiskup je pojasnio da se liturgijom na trgu javno očituje pripadnost, privrženost i vjernost Isus Kristu: „Na uspomenu njegova svečana ulaska u Jeruzalem i mi ćemo odavde svečano ući u našu katedralu. I neka taj izvanjski znak bude odraz našega unutrašnjega osvjedočenja te našeg osobnog i zajedničkog odnosa vjere i ljubavi prema slavodobitniku Kristu Kralju.“

U koncelebraciji su bili: đakovački župnik in solidum dr. Ivan Kunčević; mons. Luka Marijanović, kanonik; preč. Mato Gašparović, ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika; dr. Stjepan Radić, rektor Bogoslovnog sjemeništa;  mr. Vlč. Dario Hrga, kancelar Nadbiskupskog ordinarijata; preč. Stjepan Maroslavac, administrator Vjesnika; vlč. Marko Obradović, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata i vlč. Nikola Klemen, bilježnik istoga. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbor na čelu s maestrom Ivanom Andrićem, dirigentom i orguljsku pratnju s. Josipe Pavle Jakić. U asistenciji su sudjelovali đakovački bogoslovi.

U svečanom navještaju Muke Gospodina Isus Krista iz Lukina evanđelja uz Katedralni zbor sudjelovali su dr. Zdenko Ilić kao narator, a ulogu Isusa pjevao je preč. Gašparović.

Nadbiskup Đuro je homiliju započeo promišljanjem o agoniji Isusa Krista koja je započela u Maslinskom vrtu a završila na Kalvariji raspećem i smrću podsjećajući da se takvi događaji, da pravednik trpi, događaju u ljudskoj povijesti i danas. Rekao je da u ovome svijetu postoji logika pravednika prema kojoj se pojedinci ne žele prodavati ni za vlast ni za čast ni za vlastitu ugodu nego ostaju vjerni svojim stavovima i idealima ne pitajući za cijenu bez obzira kolika ona bila. Takvi ljudi pokazuju da nije umrlo ono što je trajno i neprolazno i zato sveto u ovome životu.

Posljedice takvog njihova uvjerenja vode ih do osamljenosti i napuštenosti, i u pravilu na kraju ostaju sami, čak poput Isus bivaju ubijeni.  Nasuprot pravednicima postoje ljudi koji će za malo novca za malo bolji položaj, za malo ugleda u svome okruženju prodati sami sebe svoje ljudsko dostojanstvo svoje stavove i uvjerenja te prijeći na stranu moćnika ili većine oko njih i zajedno s njima urlati protiv pravednika tražeći njegovu osudu.

A zatim je mons. Hranić, stavljajući pred sebe i narod određena pitanja, pozvao okupljenu zajednicu da na početku Svetog, Velikoga tjedna nakon što su slušali Muku Isusovu, nakon susreta s Isusom Patnikom, raspetim i umrlim promišljaju:

“Što je sa mnom? Kako se ja ponašam i koliko sam vjeran Bogu te postojan na vjetrometini različitih utjecaja, pritisaka, interesa. Jesam li možda i ja dio prevrtljive mase? Da li i ja ponovno svojim postupcima, svojom nedosljednošću razapinjem Isusa? Ili se snagom vjere, postojan i vjeran, suobličavam njemu i umirem zajedno s njime? Padam li pred svojim životnim nedaćama i križevima ili ih strpljivo nosim i prihvaćam? Vjerujući da Bog svojih nikada ne ostavlja, da će on imati zadnju riječ i da se zato trebam i mogu pozudavati u njega”.

“Moja nada može tada biti postojana. I moja savjest je ona kojoj ne mogu pobjeći. Ona mi uvijek govori gdje sam i što sam, kakav sam. Možda je ne bih htio čuti, ali ona mi uvijek govori, ne mogu joj pobjeći, ne mogu ju prevariti. Ona je uvijek glas istine. Slušajmo svoju savjest i neka nam ona bude putokaz u životu da uvijek budemo vjerni Isus Kristu. Postojani i vjerni trajnim i neprolaznim vrednotama, istini, dobroti, poštenju, pravdi bez obzira na cijenu koju zbog toga treba zajedno s Isusom platiti”, zaključio je homiliju nadbiskup Đuro.

U Molitvi vjernika molilo se za Crkvu, za nadu, pobožno slavlje muke i uskrsnuća Kristova, za pomaganje braći u trpljenju, za slogu i ljubav  među narodima.