To su: s. Dafina Maksuti iz Đakovice (Župa sv. Petra i Pavla, Kosovo), s. Marijana (Arijana) Šuća iz Garčina (Župa sv. Mateja apostola i evanđelista), s. Ivana Budrovac iz Osijeka (Župa sv. Josipa radnika), s. Antonia Barišić-Jaman iz Đakovačke Satnice (Župa sv. Roka), s. Marija Filotea (Dubravka) Hajek iz Našica (Župa sv. Antuna Padovanskog) i s. Matea Čelik iz Koprivnice (Župa sv. Antuna Padovanskog).

U uvodu u propovijed mons. Ćurić naglasio je duboko značenje slavlja koje upućuje na Krista, te je na tome tragu nastavio: „Sve pripada Gospodinu! Sve što je na Nebu i na Zemlji, sve se uključuje, otvara i struji prema Božjem kraljevstvu – svijet i sav naš život, svako postojanje, i zvijezde mu veselo sjaje na svojim postajama: zovne li ih, one mu odgovaraju: ‘Evo nas!’ (usp. Bar 3, 34-35). U tom dubokom suglasju, ali i u iskustvu buke i rastrganosti našega svijeta, čut ćemo danas, drage sestre novakinje, vaših šest: ‘Evo me’. Vaši redovnički zavjeti siromaštva, poslušnosti i čistoće bit će među nama, u svoj konkretnosti našega svijeta, novi glas i svjedočanstvo Kristova poslanja. Vaši nam zavjeti i vaš život po njima, zapravo, trajno upravljaju pogled na Isusov navještaj i poziv: ‘Obratite se! Vjerujte! Približilo se Kraljevstvo nebesko!’ U tom vaši redovnički zavjeti crpe svoju temeljnu snagu, i sva se Crkva na njih uvijek iznova rado oslanja, jer nam se u njima, i to sasvim konkretnim oblikom vašega posvećenja, pokazuje put prema ‘nebeskim dobrima’. Tako se, zapravo, i opravdavaju vaši zavjeti – ‘propter Regnum coelorum’, ‘radi Kraljevstva nebeskoga’. Jer u njima vašim predanjem treba odjekivati snažan podsjetnik i poziv da nikad ne zaboravimo na eshatološku stvarnost u kojoj će se ostvariti punina života i vječno blaženstvo, ali i na istinu da je u Kristu Bog već združio ‘nebesko i zemaljsko’ i da Bog u našem svijetu nije ‘odsutni’, nepoznati i daleki Stvoritelj, već da ро Kristu prebiva među nama, ljudima, ‘nama u svemu jednak, osim u grijehu´ te daje da sve uzraste ´do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove’ (Ef 4,13)“.

Obraćajući se zavjetovanicama, biskup je rekao: „Drage zavjetovanice! Prihvatit ćete danas, oslonjene na Isusa, ‘slatki jaram i lako breme’ redovničkih zavjeta. Činite taj korak u okolnostima i konkretnim prilikama našega vremena. ‘Tamo gdje je u Crkvi zavladala pospanost, redovništvo mora izrazitije nastupiti kao redovništvo budućnosti, u svojoj kontrastnoj i proročkoj ulozi, djelujući obnoviteljski na cijelu Crkvu’, potiče redovničke zajednice u današnjem vremenu jedan od otaca franjevaca. Papa Franjo, i sam redovnik, snažno poziva redovničke zajednice da se otvore ‘novomu pogledu na sebe, na druge, na sve situacije u kojima živimo, pa i na one najbolnije’. Trebaju nam oči – napominje Sveti Otac – koje znaju ‘vidjeti iznutra’; oči koji se ne zaustavljaju na izgledu, nego znaju ući i u pukotine krhkosti i neuspjeha kako bismo otkrili i vidjeli Božju prisutnost. Nikad ne zaboravite, drage sestre, da su redovnički zavjeti i cio vaš redovnički poziv uvijek pitanje ljubavi! Ne odvojene od svijeta, u smislu one stare krilatice ‘fuga mundi’ (bijeg od svijeta). Gradite svoj poziv odvažno, ne bojte se gledati ga i prispodobiti Božjoj ljubavi, ali istodobno i onoj ljudskoj, otkrivajući uvijek iznova za sve što činite nadahnjujuću i neprolaznu snagu i put Božjega utjelovljenja, i kad prinosite svoje molite i kad vršite djela ljubavi.

Homiliju je biskup Ćurić zaključio poticajnim riječima zavjetovanicama: „Izabrale ste za polaganje svojih prvih zavjeta geslo: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!’ (Lk 1, 38) U njemu nam sjaji sasvim konkretan primjer Marijina odaziva. Po primjeru sv. Ambrozija, želimo da ‘u svakoj od vas bude duša Marijina’; da ‘iako je, po tijelu, samo jedna majka Kristova’ – osjetite kako po svjedočanstvu vaše vjere i poziva, u svijet ponovno i ponovno, dolazi Krist, i kako mu se otvaraju srca ljudi našega vremena, mladih i odraslih, starih i bolesnih. Da, ‘svaki put kad promatramo Mariju, ponovno vjerujemo u revolucionarnu snagu nježnosti i ljubavi’. Neka na tom putu bude uvijek vjerodostojno i plodno svjedočanstvo vašega svetog poziva“.

Nakon homilije slijedio je obred zavjetovanja, te primanje križa, Pravila i Konstitucija Družbe.