Sljedeći Svjetski dan bolesnika slavit će se u Svetištu Naše Gospe od Harissa u Libanonu

Sljedeći Svjetski dan bolesnika slavit će se u svetištu Naše Gospe od Harissa u Libanonu. To je najavio Ivan Pavao II. u poruci upućenoj vjernicima u pripremi za taj dan. Evo teksta poruke:
Predraga braćo i sestre!
Sljedeći Svjetski dan bolesnika 11. veljače 1999., prema običaju koji je već ustaljen, najsvečanije će se proslaviti u jednom važnom marijanskom svetištu.
Izbor svetišta Naše Gospe od Harissa, na brežuljku koji gleda prema Beirutu, treba, zbog okolnosti vremena i mjesta, poprimiti višestruka i duboka značenja. Zemlja koja udomljuje ovo svetište je Libanon koji je, kako sam već imao priliku istaknuti, “više nego država; on je poruka i uzor za Istok i za Zapad” (Rim, 7. rujna 1989. u Insegnamenti di Giovanni Paolo II., XII/2, str, 176).
U svetištu Harissa kip Blažene Djevice Marije kao stražar gleda sredozemnu obalu, tako blizu zemlji kojom je Isus prolazio “propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu” (Mt 4,23). Nije daleko ni kraj koji čuva tjelesa mučenika Kuzme i Damjana koji, primivši Kristovo poslanje “propovijedati kraljevstvo Božje” (Lk 9,2), ostvariše ga s tolikom velikodušnošću da su zaslužili naslov svetih liječnika “besrebraša” (anargiri): doista su liječili bez naknade.
Godina 1999., u okviru priprave na Veliki jubilej 2000., bit će od opće Crkve posvećena pozornijem razmišljanju o Bogu Ocu. U svojoj Prvoj poslanici apostol Ivan nas podsjeća da je “Bog ljubav” (4.8.16). Kako bi razmišljanje o tom otajstvu moglo ne oživjeti bogoslovnu krepost djelatne ljubavi, u njezinoj dvostrukoj naravi za Boga i za braću?
2. U toj perspektivi, preferencijalna opcija (povlašteno opredjeljenje) Crkve za siromahe i patnike na tijelu i na duši poprimit će, na pragu isteka drugoga tisućljeća kršćanske ere, značaj “hoda istinskog obraćenja evanđelju”. To će probuditi pojačano traženje jedinstva među svim ljudima za izgradnju civilizacije ljubavi (usp. Nadolaskom trećeg tisućljeća, 50-52), u znaku Isusove Majke, “savršena uzora kako prema Bogu tako prema bližnjemu” (ondje, 54).
Koje bi mjesto na zemlji moglo danas bolje od Libanona biti znakom jedinstva među kršćanima i susreta svih ljudi u zajedništvu ljubavi? Libanonska je zemlja, doista, osim što je zemlja suživota između katoličkih zajednica različitih baština i među različitim kršćanskim zajednicama, također stjecište raznovrsnih religija. Kao takva, ona može dobro služiti kao laboratorij za “izgradnju zajedničke budućnosti suživota i suradnje, glede ljudskog i moralnog razvoja” narodâ (poslijesinodska apost. pobudnica Una speranza nuova per il Libano, 93).
Svjetski dan bolesnika, koji će imati svoje susretište upravo u Libanonu, poziva opću Crkvu da se ispita o svom služenju s obzirom na stanje koje, osvjetljujući više nego bilo što drugo ograničenja i krhkost ljudskih bića, budi u njima također uzajamnu solidarnost. Svjetski dan postaje tako povlašteni trenutak povezivanja s Ocem i dužni poziv na prvu zapovijed ljubavi, o održavanju koje ćemo svi biti pozvani dati račun (usp. Mt 25,31-46). Uzor na kojem se valja nadahnjivati pokazao je sam Isus u slici dobrog Samarijanca, ključnoj paraboli za puno shvaćanje zapovijedi ljubavi prema bližnjemu (usp. Lk 10, 25-37).
3. Sljedeći Svjetski dan bolesnika mora se dakle upisati među osobito osjetljive, naročito zbog obveze djelatne ljubavi koju će susret razmišljanja, proučavanja i molitve uz svetište Naše Gospe od Harissa – cilja hodočašćâ svih libanonskih kršćanskih zajednica različitih Crkava i pobožnih muslimana – također istaknuti. Iz tog će proizići zaoštrena potreba jedinstva po tom “ekumenizmu djela” koji je, u pažnji prema bolesnima, trpećima, rubnima, siromašnima i lišenima svega, najhitniji, i ujedno ne manje teški ekumenskih put, kako iskustvo već sada pokazuje. Na tom će putu biti moguće ne samo tražiti “puno jedinstvo” među onima koji ispovijedaju kršćansko ime, nego se također otvoriti međureligijskom dijalogu u zemlji kao što je Libanon, jer različite vjeroispovijesti “imaju zajedničku određenu množinu neosporivih ljudskih i duhovnih vrijednosti”, koje mogu poticati i, “nadilazeći važne međureligijske razlike”, prepoznati nadasve ono što sjedinjuje (apost. poslijesinodska pobudnica Una nuova speranza per il Libano, 13-14).
Nikakvo pitanje ne izlazi iz ljudskih srdaca s tako uzvišenom molbom kao što je molba za zdravlje i spasenje. Nije stoga čudno ako se ljudska solidarnost, na svim razinama, može i mora razviti s prvenstvenom žurnošću “izvršiti ozbiljnu i duboku studiju oko organiziranja zdravstvenih usluga u ustanovama, s brigom da ih se učini mjestima svjedočenja sve veće ljubavi prema ljudima” (ondje, 102).
Ponekad se odgovor što ga očekuje onaj koji pati mora oblikovati prema uvjetima primaoca, koji iznad svega očekuje dar sućutnog sudjelovanja, solidarne ljubavi, velikodušne odanosti sve do heroizma.
5. Bolesnicima, svake dobi i stanja, žrtvama bolesti svake vrste, nesreća i tragedija, upućujem poziv da se prepuste u očinske ruke Božje. Znamo da nam je život bio dan u Očevu daru kao najuzvišeniji izraz njegove ljubavi i da on nastavlja biti njegov dar u svakoj prilici. Svi naši najodgovorniji izbori kojih se cilj zbog naših ograničenja može činiti mračan i nesiguran, moraju biti vođeni tim uvjerenjem. Na njemu se temelji psalmistov poziv: “Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik” (Ps 54,23).
Razlažući te riječi, sveti je Augustin napisao: “O čemu ćeš brinuti? Zbog čega ćeš se uznemiravati? Tko te je načinio, brine o tebi. Onaj tko je brinuo o tebi prije nego si postao, zar da neće brinuti možda o tebi kad si već ono što je on htio da budeš? Kad si već vjeran, hodaj sada putem pravednosti. Neće li, dakle, brinuti o tebi onaj koji čini da sunce sije nad dobrima i nad zlima i da kiša pada nad pravednima i nepravednima? Zar će zanemariti, napustiti i ostaviti te sama, tebe koji si već pravedan i živiš u vjeri? Naprotiv, on ti čini dobro, pomaže ti, daje ti što ti je potrebno, brani te od protivština. Dajući ti darove, tješi te da bi ustrajao, oduzimajući ti ih, ispravlja te da ti ne bi propao; Gospodin brine o tebi, budi miran. Podupire te onaj koji te je načinio, nemoj ispasti iz ruku svoga Stvoritelja; padneš li iz ruku svoga Tvorca, razbit ćeš se. Dobra volja će ti pomoći ostati u rukama onoga koji te je stvorio… Prepuštajući se Njemu, ni ne pomišljaj da je pred tobom praznina u koju bi se trebao sunovratiti. On je rekao: #!Ja ispunjam nebo i zemlju.#! On te nikada neće iznevjeriti; nemoj ni ti njega iznevjeriti, nemoj iznevjeriti samoga sebe” (Prepjev psalma 39,26,27: CCL 38,445).
6. Zdravstvenim djelatnicima – liječnicima, ljekarnicima, bolničarima, kapelanima, redovnicima i redovnicama, službenicima i dragovoljcima – pozvanima po zvanju i struci da budu čuvari i služitelji ljudskoga života, još jednom ukazujem na Kristov primjer: poslan od Oca koji dokazuje vrhunac svoje bezgranične ljubavi (usp. Iv 3,16), poučio je čovjeka “činiti dobro trpljenjem i činiti dobro onome koji trpi”, otkrivajući do dna “s toga dvostrukog polazišta smisao trpljenja” (apost. pis. Spasonosno trpljenje, 30).
U školi onoga koji trpi znajte razabirati ljubaznom susretljivošću duboke razloge otajstva patnje. Bol koje ste svjedoci mjera je odgovora odanosti koja se od vas očekuje. U službi životu budite otvoreni, jer “pitanje života, njegove obrane i promicanja nije povlastica samih kršćana… U životu postoji sigurno nešto sveto i religiozno, ali ni na koji način ono se ne tiče samo kršćana” (enciklika Evanđelje života, 101).
I kako onaj koji pati ne traži nego pomoć, tako prihvatite pomoć od svih kad se ona želi ostvariti kao odgovor ljubavi.
7. Crkvenoj zajednici moj žuran poziv da učini Godinu Oca godinom djelatne ljubavi, po punom uključivanju u sve crkvene ustanove. Sveti Ignacije Antiohijski piše Efežanima da je djelatna ljubav put prema Bogu. Vjera i djelatna ljubav načelo su i cilj života; vjera je načelo, djelatna ljubav je cilj (usp. PG V., 651). Sve kreposti pratnja su ovima kako bi dovele čovjeka k savršenstvu. Sveti Augustin, sa svoje strane, naučava: “Ako, dakle, ne možeš čitati jednu po jednu stranicu Svetoga pisma, niti možeš prelistati sve knjige koje sadržavaju riječ Božju, niti prodrijeti u sve tajne Svetoga pisma, imaj djelatnu ljubav o kojoj sve ovisi. Tako ćeš znati ne samo ono što si shvatio, nego i ono što još nisi niti si mogao shvatiti” (Sermo 350,2-3: Pl 39,1534).
8. Djevica Marija, Naša Gospa od Harissa, neka svojim primjerom bude toga Svjetskog dana bolesnika uz sve one koji pate, neka vodi sve svojom majčinskom rukom prema kući Oca svakoga milosrđa. Ona, koja je bdjela nad bolnim patnjama libanonskog pučanstva, neka probudi u svijetu, po nadi koja je ponovno procvala u toj zemlji, obnovljeno pouzdanje u ozdravljujuću moć djelatne ljubavi i, kao izgubljenu djecu, sve nas skupi pod svoj plašt. Neka novo tisućljeće koje se otvara započne razdoblje obnovljenog pouzdanja u čovjeka, najuzvišeniji stvor Božje ljubavi, koji će samo u ljubavi moći ponovno naći smisao svog života i svoje sudbine.

Iz Vatikana, 8. prosinca 1998.

Ivan Pavao II.