Koncelebrirali su župnik i gvardijan Samostana sv. Frane na Obali fra Martin Jaković, župni vikar fra Roko Bedalov te nadbiskupov tajnik don Renato Pudar.

Na početku misnog slavlja nadbiskup Križić istaknuo je da je sv. Stjepan davno bio mučen, no da su i danas mnogi kršćani progonjeni u svijetu. „Prema podacima jedne agencije sa sjedištem u Beču, koja je provela opsežno istraživanje o progonu kršćana u današnjem svijetu, rezultati su bili poražavajući. Samo tijekom prošle godine ubijeno je malo manje od 6 tisuća kršćana samo zato što su kršćani. No, mi kršćani nad mučeništvima i progonima ne očajavamo jer nam je Krist nada. Znamo da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Mučeništva sv. Stjepana Prvomučenika, ali i svih mučenika tijekom povijesti, nisu bile uzaludne, već su pokazatelji da u životu postoje i vrijednosti koje su važnije od samog života“, naglasio je pozvavši vjernike da mole zagovor sv. Stjepana.

U homiliji je govorio o važnosti opraštanja kojem uči otajstvo Božića i primjer mučeništva sv. Stjepana. „Sveti Stjepan podnosi nasilnu smrt, imitirajući u svemu Isusa. On kao i Isus predaje duh svoj u Božje ruke i, trpeći mučeništvo, prašta mučiteljima. I njega, kao i Isusa, izvode izvan zidina i tamo ga ubijaju. Zašto je Stjepan ubijen? Sveti pisac veli da Stjepan čini čudesa i znamenja u narodu. Nisu to bila čudesa koja čine mađioničari. On čudima narodu pomaže, u ime Isusovo liječi. I to je ono što mnogi ne mogu podnijeti. Kada te netko mrzi, što god ti činio ne valja. Stjepan je mučen ne zato što je učinio kakvo zlo, nego samo zato što je pripadao Isusu“, istaknuo je mons. Križić.

Rekao je da, kada u nečijem životu mržnja i bijes uzmu maha, takva osoba postaje smrtna prijetnja za druge. „Mržnja osobu zaslijepi, njom posve ovlada, blokira pamet i omogućuje da se u osobi razvije ona najgora divljina. Veli se za one koji odlučiše ubiti Stjepana da su ‘uskipjeli u srcima i počeli škripati zubima na njega’. U mržnji, srdžbi i bijesu čovjek je sposoban ubiti nevina, ili ubiti za običnu sitnicu. Nažalost, svi mi imamo tu nekog iskustva i znamo kako je nekada dovoljna zbilja sitnica da planemo i izazovemo velike požare, odnosno velika zla. Kako je veliko postignuće znati vladati nad sobom“, poručio je.

Nadbiskup Križić ustvrdio je da je u duhovnom životu vrlo važno ne reagirati naglo, znati odgoditi reakciju. Znati uzeti malo vremena i stati pred Boga, te pred njim sagledati cijelu situaciju. „Samo tako je moguće doći do mira i trijeznosti. I samo tako je moguće izbjeći nekada i prave tragedije. Kod Stjepana se za vrijeme mučenja ne vidi nikakva mržnja, nikakvo proklinjanje ili želja za osvetom. Za vrijeme muke njegovo je lice kao u anđela. Čovjek koji strpljivo i s ljubavlju podnosi trpljenje pretvara se u anđela. Dok ga muče, on se moli. On molitvom priječi da u njega uđe bijes i mržnja. On molitvom pobjeđuje patnju“, istaknuo je.

Potom je kazao da Stjepan nije sam podnio mučeništvo, nego da je uz njega bio Isus koji je htio da ga Stjepan vidi i da zna da svoju patnju neće nositi sam. „Isus nije bio blizu samo Stjepanu u patnji, nego je blizu svakom patniku jer dobro zna što je patnja. Isus trpi progonstvo sa svakim svojim učenikom. Često u patnji čovjek pomisli kako je Bog daleko, kako ga je ostavio i zaboravio, a Bog mu je tada najbliži. Bog čovjeka u patnji ne ostavlja samoga. Snagom Isusove blizine Stjepan je mogao izdržati, pa čak glasno oprostiti svojim mučiteljima. Umire praštajući kao i njegov učitelj Isus. Ovo nam je velika poruka. Božić nas poziva na praštanje, izmirenje. Nije to uvijek lako. Ima ljudi koji žele oprostiti, ali kao da nemaju snage za to. Opraštanje se vrši ne ljudskim snagama nego Božjim. Čovjek je po naravi osvetljiv. Znamo to iz iskustva kada nas netko ponizi, uvrijedi, nanese kakvo zlo, prvo što se u nama javlja je osveta“, rekao je propovjednik.

Postavio je zatim pitanje tko treba prvi oprostiti i napraviti korak prema mirenju? „Obično se misli da to treba napraviti onaj tko je više kriv. I čini nam se to pravednim. Ali tko je više kriv? Svatko se od nas lako uvjeri da je u svemu ili najvećem dijelu kriv onaj drugi. Problem je što je onaj drugi uvjeren da smo to mi. Tko će onda napraviti prvi korak? Nitko. A mržnja raste i razara nutrinu. Prvi korak  ne pravi onaj tko je više kriv, nego onaj tko ima u sebi više Duha Božjega“, zaključio je moleći da sv. Stjepan Prvomučenik svojim zagovorom pomogne da poput njega „i mi naše patnje znamo pretvarati u blagoslov i praštati kako to Isus traži“.

Na kraju slavlja čestitku i riječ zahvale uputio je župnik i gvardijan fra Martin. Liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti župni zbor pod ravnanjem Frane Bosnića te uz orguljašku pratnju mo. Ivana Šćepanovića. Nakon mise slavlje je nastavljeno na domjenku ispred crkve, kojega su pripremili župljani.

Crkva sv. Stjepana na starom sustipanskom groblju na Mejama nalazi se uz temelje stare samostanske benediktinske trobrodne crkve iz 11. stoljeća. Crkvom je upravljalo Nadbiskupsko sjemenište do polovice prošloga stoljeća kada su upravu preuzeli franjevci konventualci. Naslovnik župe je sveti Stjepan „pod Borovima“, da se tako počasti uspomena na benediktinski samostan.