Crkva je posvećena 26. listopada 2014., a Dan Kruševa obilježava se već tridesetu godinu u nizu. To je spomen na obranu Kruševa 1991. kao i spomen i molitva za sve hrvatske branitelje. Kruševo je imalo veliku ulogu u ratnim vremenima. Srpski agresor prepoznao je važnost osvajanja toga mjesta kako bi nastavio pohod po Hercegovini, ali stanovnici Kruševa su se organizirali, pružili otpor znatno nadmoćnijem protivniku i slomili mu planove koje je imao za područje Hercegovine. Braneći svoj dom, život na oltar Domovine položilo je 14 branitelja iz Kruševa.

Obilježavanje tih važnih događaja u župi Kruševo počelo je polaganjem vijenaca i molitvom ispred spomenika kod Doma. Slijedila je misa koju je u župnoj crkvi predvodio mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić. Na početku mise župnik don Marko Šutalo sve je pozdravio i istaknuo da su se kao zajednica vjernika okupili proslaviti obljetnicu posvete crkve, „moleći za nas, ‘živo kamenje’, za nas vjernike koji činimo Crkvu“. „Jednako tako danas se sjećamo događaja koji su bili prije 30 godina, obljetnice Dana Kruševa. Molimo za sve hrabre ljude koji su tada odvažno stali u obranu ovoga kraja i ovoga doma. U ovoj misi molit ćemo za sve žive, ali i za sve drage pokojne, napose pokojne branitelje“, rekao je Šutalo. U koncelebraciji s biskupom Palićem i župnikom don Markom bili su i don Ljubo Planinić, župnik iz Stoca, don Slaven Ćorić, župnik iz Blagaja-Bune, don Davor Berezovski, župnik iz Ploča-Tepčića i don Ante Jukić, biskupov tajnik. Pjevao je župni zbor.

Biskup je na početku homilije istaknuo razlog okupljanja i pozvao na molitvu za mir u svijetu. „Božja riječ koju smo danas čuli želi nam pomoći u boljem i dubljem razumijevanju otajstva crkve, smisla gradnje sakralnih objekata, ali i učvrstiti sve nas na našem putu vlastitoga obraćenja i promjene života. Za Izraelce nikada nije bila upitna činjenica Božjega postojanja. Ipak, zbog životnih i povijesnih okolnosti, Izraelci su se ponekad pitali je li Bog s njima i za njih. Postavljamo li i mi ponekad sebi ovo pitanje kada se nađemo u teškim situacijama? Izraelci su bili u Božjoj prisutnosti u Šatoru Božjem, i bio je uz njih kuda god su išli, te su se u jednome trenutku bojali izgradnje hrama misleći da će tako ograničiti Božju prisutnost. Bog je stalno prisutan u hramu, u crkvi a preko Isusa Krista i blagovanja Tijela i krvi Kristove nastanjen je stalno u nama“, pojasnio je biskup. Spominjući se Evanđelja o Zakeju istaknuo je: „Što god nas je u životu učinilo niskim rastom i tjeralo nas na stablo, to je mjesto gdje se Isus zaustavlja, gleda u vis s ljubavlju i prihvaćanjem i poziva nas natrag u novi život. Ne odvraćajmo se od toga mjesta. Nemojmo se odvraćati od Kristova lica i pogleda. I ako smo nekada imali dojam u teškim trenutcima osobne i narodne povijesti da nas Bog posebno gleda, nemojmo misliti da je Bog danas odvratio pogled od nas. Ime Zakej u prijevodu znači čist ili nevin. To je važna istina, to je Isus vidio u Zakeju. To je ono što Isus vidi u tebi i u meni, čak i kada mi sami to ne vidimo u sebi ili jedni u drugima. Crkva kao sveto mjesto i bogoslužni prostor jest ‘naša smokva’ na koju se penjemo kako bismo mogli vidjeti Isusa i kako bi Isus mogao vidjeti nas onakve kakvi jesmo – radosni i tužni, sretni i sjetni, sveti i grešni. Ne odbacuje nas, nego nas Isus poziva da s nama blaguje i u nama ostane. To se događa u svakoj Euharistiji koju slavimo. Budimo zahvalni Gospodinu za sve trenutke naše povijesti i prošlosti. Molimo ga za blagoslov u budućnosti. Budimo zahvalni Gospodinu za ovakve svete prostore i vjerujemo da Bog nije ostao negdje u određenom povijesnom trenutku, pa ni samo u onoj 1991. godini i ne sumnjajmo da je Bog i danas s nama i da nas prati na našem životnom putu”.

Homilija biskupa Petra Palića

Braćo svećenici,
Poštovani branitelji i obitelji poginulih branitelja,
Poštovani predstavnici civilne vlasti,
Draga braćo i sestre!

1. U župi i crkvi sv. Ilije u Kruševu okupljaju nas danas dvije obljetnice: sedma obljetnica posvete ove župne crkve i trideseta obljetnica Dana Kruševa, odnosno sjećanje na događaje iz 1991. godine, kada smo branili svoju slobodu, svoje dostojanstvo i sigurnost života i imovine svojih bližnjih. Zahvalno i s pijetetom u ovome trenutku mislimo i molimo za sve poginule branitelje i civilne žrtve rata. Neka u ovaj naš spomen bude uključena i molitva za mir u svijetu.

2. Božja Riječ koju smo danas čuli želi nam pomoći u boljem i dubljem razumijevanju otajstva Crkve, smisla gradnje sakralnih objekata, ali i učvrstiti sve nas na našem putu vlastitoga obraćenja i promjene života.
Na putu Izraelaca kroz pustinju između Egipta i obećane zemlje Kanaana Bog je među Izraelcima boravio u Svetištu, odnosno Šatoru sastanka, u kojemu su se, između ostaloga, nalazile ploče s Božjim zapovijedima, čuvane u zlatnom kovčegu. Za Izraelca nikada nije bila upitna činjenica Božjeg postojanja. Međutim, životne i povijesne okolnosti često su u njima izazivale pitanje: je li Bog tu s nama i za nas? Možda je u mnogim srcima i one 1991. godine odzvanjalo ovo pitanje: je li Bog s nama i u našim povijesnim okolnostima?!
Stoga je za vjeru Izraelskog naroda činjenica da u svojoj sredini, pa i dok se kreću, uvijek imaju Šator sastanka, kao mjesta posebne Božje nazočnosti, u kojemu su mogli prinositi žrtve i doživljavati Slavu Jahvinu, značila je posebnu Božju brigu za sve njih. I kad je Salomon odlučio sagraditi hram, u svakom je Izraelskom srcu bila bojazan da će se izgradnjom hrama ograničiti opseg Božjega djelovanja i njegove nazočnosti.

3. Iz povijesti spasenja znamo da Bog nije dopustio Salomonovu ocu kralju Davidu izgradnju hrama. Ali, Davidov sin Salomon dobiva dopuštenje da izgradi hram. Međutim, i u riječima današnje Salomonove molitve osjećamo napetost: „Ali, zar će Bog doista boraviti s ljudima? Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom… Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim Domom, nad ovim mjestom…“ (1 Kr 8,27. 29).
Salomon kao da je u strahu. On zna iz povijesti svoga naroda da je Bog s Izraelskim narodom u Šatoru sastanka i seli se zajedno s narodom iz mjesta u mjesto. I bez obzira na čvrste materijale, kamen, drvo i zlato, Salomon ovim riječima želi biti jasan: Bog Jahve se nije zaustavio. On je još u pokretu, u hramu ili bez hrama. I ova će činjenica za Izraelca biti osobito važna u trenucima kad im hram bude srušen.

4. Iz Salomonova iskustva, ali i iz iskustva Božje objave razumijemo da je sveto sve gdje god je Bog. Boga čovjek ne može ograničiti. Ima li onda razlike gdje se molimo Bogu? U biti ne, ali ipak. Ipak je bilo nešto posebno u tom hramu, koji se razlikovao od drugih prostora. I Sveto Pismo obiluje nevjerojatnim Božjim objavama i vizijama koje će se dogoditi u hramu. Prisjetimo se samo kako Izaija opisuje svoje iskustvo susreta s Bogom, koji sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. (usp. Iz 6, 1-7) Postoji nešto u hramu, odnosno crkvi, sakralnom prostoru što nam govori o Božjoj transcendenciji, o Božjoj drugosti, o Božjoj tajni.
U crkvi se okupljamo kao zajednica vjerujućih, koja ide u susret Bogu. I svaki trenutak našega okupljanja u crkvi je blagoslovljen trenutak. Možda taj trenutak neće biti kao onaj kad je Izaija bio hramu, niti ćemo poput Mojsija vidjeti grm koji gori, a ne sagorijeva, niti poput Jakova ljestve koje vode u nebo i po kojima se penju i silaze anđeli. Ali, možemo poput Ilije iskusiti šapat laganog i blagog lahora Božje utjehe i blizinu Božjega otajstva na ovom svetom mjestu.

5. Ako je za Izraelca Bog bio nedostupan, ali ipak među njima nazočan, Bog se u jednom trenutku povijesti učinio dostupnim i trajno nazočnim među nama. Bog u Isusu iz Nazareta želi boraviti i boravi u našem domu. Naše srce i naš život je povlašteno mjesto Božjega boravka u nama i među nama. Upravo po Duhu Svetom, kojega smo svi mi baštinici po svome krštenju, postajemo Božji hram i Božje trajno prebivalište. (usp. 1 Kor 3,16) I jasna je Pavlova uputa svima nama: treba paziti na koji način danas kao vjernici izgrađujemo Crkvu i svijet.
Današnje Evanđelje o Zakeju otvara nam oči i za onu drugu stvarnost u nama, a to je naša slabost, naša grješnost. Sveti Luka piše da je Zakej bio nadcarinik i to bogat. On je po svom zvanju i bogatstvu već „isključen“ i svrstan među neprijatelje. Niska je i malena rasta. Penje se na smokvu kako bi mogao vidjeti Isusa. Nastavak smo čuli i poznat nam je.

6. Događa se, braćo i sestre, u životu da doživimo da smo, unatoč svojoj visini niska rasta. Dogodi se da nas život i životne okolnosti smanje na najmanju veličinu i učine nas malima i beznačajnima, ignoriranima i nevažnima. Svaki put kad se osjećam niskog rasta, želim uteći i pobjeći od svoga života. Protuotrov za niski rast je suočavanje sa svojim životom, a ne bježanje od njega. To je ono što Zakej čini u današnjem evanđelju. Odbija se izgubiti u gomili. Odbija se sakriti. Odbija pobjeći od onoga tko je on. Umjesto toga, trči i penje se na smokvu da bi mogao vidjeti Isusa. Možemo postaviti mnoga pitanja i razmišljati zašto je to Zakej učinio. Što ako se popeo na to drvo jer je želio da ga Isus vidi? Što ako je Zakej Isusu nudio sve što jest i sve što je imao? Što ako je to bio on koji je vikao: “Evo me. Ovo je moj život. Pogledaj me i priznaj me i kao Abrahamova sina?”
A Isus je upravo to učinio. Zaustavio se i pogledao Zakeja. Isus ga je gledao s ljubavlju i prihvaćanjem. Isus je podigao pogled i pozvao se u Zakejev dom, u njegov život. Vidio je više od glavnog poreznika, bogataša i čovjeka niska rasta. Vidio je ono što Zakej nije mogao sam vidjeti. Vidio je jednoga od svojih.
U očima mnoštva Zakej je grešnik. U vlastitim očima on je mali čovjek, niska rasta. Ali u Isusovim očima Zakej je Abrahamov sin. Zakej je tražen, viđen i spašen. Izgubljeni je pronađen.

7. Draga braćo i sestre!
Što god nas je u životu učinilo niskim rastom i tjeralo nas na stablo, to je mjesto gdje se Isus zaustavlja, gleda uvis s ljubavlju i prihvaćanjem i poziva nas natrag u novi život. Ne odvraćajmo se od tog mjesta. Nemojmo se odvraćati od Kristova lica i pogleda.
Ime Zakej u prijevodu znači “čist” ili “nevin”. To je važna istina. To je Isus vidio u Zakeju. To je ono što Isus vidi u tebi i meni, čak i kada to mi sami ne vidimo u sebi ili jedni u drugima.
Crkva kao sveto mjesto i bogoslužni prostor je „naša smokva“ na koju se penjemo kako bismo mogli vidjeti Isusa i kako bi Isus mogao vidjeti nas onakvi kakvi jesmo: radosni i tužni, sretni i sjetni, sveti i grješni. Ne odbacuje nas. Nego nas poziva da s nama blaguje i u nama ostane. To se događa u svakoj Euharistiji koju slavimo.
Budimo zahvalni Gospodinu za ovakve svete prostore i vjerujemo da Bog nije ostao negdje u određenom povijesnom trenutku, pa ni samo u onoj 1991. godini i ne sumnjajmo da je Bog i danas s nama i da nas prati na našem životnom putu. Amen.