Misu je predslavio čuvar svetišta Gospe od Čudesa u Oštarijama pop Ante Luketić u suslavlju brojnih svećenika biskupije, na čelu s domaćim župnikom Dinom Rupčićem kao i brojnim župljanima.

Propovjednik je sjećanje na pokojnog svećenika stavio u kontekst Godine duhovnih zvanja u biskupiji a „poštovanje koje izražavamo vlč. Ivančiću najbolji je znak zahvale svećeniku koji je duhovno vodio svoj narod i koji se pripremao proslaviti 50. obljetnicu svećeništva odnosno zlatnu misu“. Zapitavši što je Bog naumio kad je uspostavio svećeništvo propovjednik je govorio o velikom proroku Ezekielu i njegovom viđenju o dolini punoj suhih kostiju koje će snagom Duha postati vojska živih ljudi (Ez 37). Još nam je draže proročanstvo o tvrdom, kamenom srcu čovjekovu koje će sam Bog zamijeniti pravim, toplinom i ljubavlju punjenim ljudskim srcem (Ez 36,26). Svećenik je onaj koji prilazi Bogu, stupa u Božju blizinu. Na njemu je „Gospodinova ruka“ koju svećenik kod sakramenata polaže nad vjernika. Koliko li je puta i svećenik Mile u svojih 50 godina misničke službe polagao ruke, osobito nad krštenike, u ispovijedi, u blagoslovu. Božji poslanik, svećenik, naznačuje novo razdoblje, poput Ezekiela a to čini i svećenik Mile.

Svećenikova je baština Bog sam, a zadaća mu je poučavati u raspoznavanju što je sveto i čisto. Treba prosuditi prema Božjim odredbama. Pred svojim Bogom Ezekiel se u znak poniznosti i štovanja spušta licem do zemlje. Nije to puka formalnost „klanjanja“ već je to napajanje na euharistiji iz koje se preko svećenika napajaju žedne duše vjernika. Osoba koja je pedeset godina slavila Boga svetom euharistijom, sigurno će nastaviti moliti pred Njim, gledajući ga oči u oči za sve one koje je blagoslivljao, krštavao, ispovijedao, vjenčavao, pomazivao, pokapao, poručio je propovjednik.

Prije mise svećenici su pohodili grob vlč. Ivančića a pop Ante predvodio je molitvu za pokoj njegove kao i svih duša na groblju.