Na sprovodu su, uz tridesetoricu redovnika Provincije franjevaca trećoredaca, bili fra Markova braća Ivan i Dragan i sestra Danica, s obiteljima, njegove sestre redovnice s. Elizabeta i s. Ivanka iz Družbe milosrdnih sestara Svetoga Križa, rodbina, nekoliko dijecezanskih svećenika, milosrdne sestre Svetoga Križa iz samostana u Đakovu i Zagrebu, djelatnici Kuće sv. Franje u Odri, mnogi vjernici i suradnici iz župâ i mjestâ u kojima je fra Marko djelovao te brojni prijatelji i poznanici.

Stiglo je nekoliko skupina vjernika: iz Kloštra Podravskog sa župnikom fra Ivanom Širokim, iz Martinšćice sa župnikom fra Tomislavom Kerom te iz Kotara kraj Samobora sa župnikom vlč. Darkom Banfićem.

Na početku je pročitano pismo sućuti krčkog biskupa fra Ivice Petanjka, a zatim je kratki životopis fra Marka Vrgoča iznio provincijski tajnik fra Zvonimir Brusač.

Izrazivši sućut u ime zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića i u svoje ime, biskup Mijo Gorski je pozvao na molitvu i zahvalnost u času oproštaja od redovnika i svećenika fra Marka. U homiliji istaknuo je njegovu vjernost u redovničkom životu te je, podsjetivši da je djelovao „diljem naše domovine i u našim misijama u inozemstvu“, između ostalog, rekao: „Zahvalni smo Bogu za njegov život, za redovnički i svećenički poziv, za sav doprinos svojoj redovničkoj zajednici i Crkvi zagrebačkoj, za vjernu službu Bogu i braći. Zahvalni smo i obitelji iz koje je potekao jer je svojim životom i vjerom stvarala ozračje u kojem je fra Marko mogao čuti Božji poziv”.

Provincijal je u svom govoru, između ostalog, rekao: „Opraštamo se od fra Marka s velikim poštovanjem i ljubavlju, opraštamo se od fratra i svećenika koji je bio neobičan, jednostavan i samozatajan. Već se iz njegovog životopisa djelomično vidi u čemu je bila ta njegova neobičnost. Provincijali su ga premještali gdje god je trebalo, ali ne zato što je bio neposlušan ili stvarao poteškoće, nego zato što je bio spreman i raspoloživ ići na mjesta na koja drugi nisu rado išli ili zato što je hitno trebalo popuniti određeno upražnjeno mjesto, nepredviđenu i iznenadnu situaciju. Kamo god je bio poslan, bio je zadovoljan. Svoje službe i poslanje vršio je savjesno i odgovorno uz maksimalno uvažavanje svakoga subrata i vjernika. Zbog svoje spontanosti, iskrenosti, otvorenosti, gostoprimstva, širokogrudnosti i osjećaja za lijep humor, bio je omiljen i voljen od fratara u Provinciji, od kolegâ svećenikâ i vjernikâ. Svojim stilom života privlačio je druge, a u razgovorima je bio ugodan sugovornik. Njegova predanost Bogu, Crkvi, Provinciji i puku Božjem očitovala se u pastoralnom radu, apostolatu, dobrim djelima, u teškim fizičkim poslovima i u žrtvama koje je podnosio za Boga i čovjeka, a posebno u bolesti tijekom posljednjih nekoliko godina“.

Zahvaljujući fra Marku rekao je, između ostalog: „Tvoj tihi život govori o tvojoj duhovnoj zrelosti, o veličini tvog duha i o tvojoj ljubavi prema Bogu, o tvojoj oslonjenosti na njega i predanosti njemu. Hvala ti za život koji si proživio u našoj zajednici, hvala ti za sva tvoja tiha, ali velika djela ljubavi kojima si proslavljao Boga, hvala ti što si ostao onakav kakvim su te odgojili tvoji plemeniti i dobri roditelji Stjepan i Ana i što si sačuvao onu spontanu i širokogrudnu Isusovu ljubav koja se daje drugima bez interesa i potpuno!”

Krčki biskup Ivica Petanjak je u pismu sućuti provincijalu fra Ivi Martinoviću, između ostalog, poručio: „Iako je fra Marko obavljao mnoge odgovorne službe, ni na jednom mjestu nije dugo ostao, pa bi se na njega mogle primijeniti Isusove riječi: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’ (Lk 17,10)“. Kad je izvršio službu koja mu je bila povjerena, išao je dalje i u duhu svetog Franje donosio je ljudima Radosnu vijest, ali kao da nigdje nije htio pustiti korijena, kako ne bi bio on u prvom planu, nego Gospodin koga donosi i naviješta, a on ostaje samo njegov ponizni sluga koji čini ono zašto je poslan. Tako je u svom služenju ostavio traga i u našoj Krkčoj biskupiji kao župnik i gvardijan u Martinšćici i na Glavotoku”.

Misu zadušnicu u crkvi sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu predvodio je provincijal fra Ivo Martinović u koncelebraciji s vikarom samostana u Odri fra Petrom Bašićem, bivšim provincijalom fra Petrom Grubišićem i bivšim provincijalima fra Antunom Badurinom i fra Nikom Barunom, koji su zajedno s fra Markom zaređeni za svećenike 1974. g., te s drugom braćom iz Provincije koji su došli na sprovod.

U homiliji ponovno je zahvalio Bogu za dar fra Markova života i služenja i za njegovu vjernost do smrti. Pjevanje na misi i sprovodu pripremio je i vodio fra Branko Lovrić, gvardijan samostana u Odri, a posluživali su bogoslovi i mlađa braća Provincije.

Na kraju mise provincijal je zahvalio gvardijanu fra Branku Lovriću i braći u Odri za razumijevanje i pomoć fra Marku u njegovoj bolesti posljednjih godina, njegovoj liječnici dr. Zagorki Boras za trajnu brigu i praćenje, medicinskom osoblju i njegovateljicama u Kući sv. Franje, domu za starije osobe u Odri, fra Markovoj braći i sestrama, posebno s. Elizabeti i s. Ivanki za molitvenu blizinu njihove redovničke zajednice od početka njegove bolesti. te vjernicima koji su na oproštaj došli iz raznih župâ i mjestâ u kojima je on živio i djelovao.