Nakon sprovoda, don Anton je predvodio i misu zadušnicu u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Šuljić je obitelji Livljanić izrazio ljudsku i kršćansku sućut u osobno i u ime Zadarske nadbiskupije koju je predstavljao dr. don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

„Opraštamo se od velikog čovjeka, velikog humanista, vjernika koji je to bio na tako pitomi, blagi i upečatljiv način. Ivo Livljanić u svojoj osobi simbolizirao je i objedinio sve što se događalo s našom domovinom Hrvatskom, od siromaštva do bogatstva, od uzništva do slobode. Zahvaljujemo Bogu za njegov život, da smo ga imali onakvog kakav je ostao u sjećanju povijesti Zadra i naše lijepe zemlje. Neka Gospodin primi njegovu plemenitu dušu“, rekao je uvodno u prigodnoj riječi na groblju don Anton.

Tragom riječi apostola Pavla pročitane iz Poslanice Rimljanima, „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji prebiva u nama“, don Anton je naglasio: „Koja riječ!? Kad je razlivena u naša srca, ta ljubav ne prestaje. Ta ljubav je zalog svega zbog čega smo vjernici. Zalog je naše nade, one nade koja ne postiđuje, nade koja naše slabosti i naše granice dovodi na prag svih Božjih mogućnosti“.

Don Anton je rekao da je Livljanić bio dragi čovjek za kojega je uvjeren, jer je to i osobno doživio iz susreta s njim, da je živio iz te razlivene ljubavi koja je bila u njegovom srcu.

„Iz te razlivene ljubavi Ive je ljubio sve ljude. Ljubio je svoje rodne Mrljane na otoku Pašmanu, svoju obitelj, svoju suprugu Nadu koju je nenadano izgubio, svoju djecu Katarinu i Domagoja, svoj grad Zadar, svoju domovinu Hrvatsku zbog koje je nedužan, dvije i pol godine odležao na Grguru. Ljubio je i Crkvu, čovjeka. Ta razlivena Božja ljubav u čovjekovom srcu širi naše granice. Širi ih prema svim mogućnostima koje Bog ima za čovjeka. Ive je to radio na tako pitom, pitak, na tako dobrohotan način“ istaknuo je don Anton.

Još kao dijete Ive je počeo učiti latinski jer je bio toliko sposoban da ga je župnik preporučio da ide u sjemenište. Kao devetogodišnje dijete počeo je dolaziti župniku u Pašman i učiti latinski jezik. Don Anton je podsjetio na Horacijevu misao, ‘Postoji mjera u stvarima’, koju je Ive naučio i koristio, primijenio u svom životu.

„Ive je bio mjera ljudskosti i dobrote, humanizma. Bio je mjera takta, mjera uglađenosti. Bio je gospodin, koji je od te razlivene ljubavi postao takav čovjek da se njime ponosimo. To Bog čini čovjeku, u našem vremenu i prostoru, u našem narodu – tu gdje bi mnogi imali razne primjedbe i kritike, uvijek je potreban netko tko, živeći iz te ljubavi, unosi svjetlo, dobrotu, razboritost, unosi takt, neka rješenja i najbolje što može. Ive je tako činio! U svojoj diplomatskoj službi nastupao je upravo po načelu ‘Postoji mjera u stvarima’. To možemo učiti od Ive Livljanića“ poručio je don Anton.

U zahvalnosti Bogu za život Livljanića, Šuljić je naglasio: „Blagoslovljen Bog koji među nama budi takve ljude, takve kršćane, kakav je bio naš dragi Ive. Neka mu je pokoj u njegovom gradu Zadru, u njegovoj divnoj zemlji Hrvatskoj, na našem divnom hrvatskom moru, na razmeđi njegovog otoka Pašmana i planina. Neka mu je pokoj u njegovom divnom gradu kojemu je i on dao svoj doprinos za kulturu, kao profesor, djelatnik u turizmu, kao prvi gradonačelnik Zadra u demokratskoj Hrvatskoj i kao onaj koji je ime Zadra pronosio i u teškim ratnim vremenima; zamjerajući se silnicima, kakav je bio i nekadašnji ministar vanjskih poslova Italije, ali zamjerajući se s mjerom i dostojanstveno. On je bio takav čovjek. Zahvaljujemo Bogu za ispunjeni život Ive.“

U ime Andreja Plenkovića, predsjednika Vlade RH, Gordana Grlića Radmana, ministra vanjskih poslova i u ime cijele Vlade RH, prigodnom riječju na groblju oprostio se Frano Matušić, državni tajnik za političke poslove.

„Zahvaljujemo prof. Livljaniću na profesionalizmu, predanom zalaganju i na ljubavi kojom je obavljao sve svoje dužnosti. Bio je istaknuti zadarski humanist, katolički intelektualac, hrvatski domoljub i diplomat. Prošao je buran život, od političkog zatvorenika i robijaša na otoku sv. Grgur za vrijeme totalitarnog, komunističkog režima, zatim kao prvi gradonačelnik Grada Zadra nakon demokratskih promjena, a karijeru je završio kao ugledni veleposlanik RH u dva mandata. Vjerujem da će Monografija ‘Od sv. Grgura do sv. Petra’ u kojoj je zapisao svoja sjećanja i svjedočanstva poslužiti kao nadahnuće budućim generacijama hrvatskih diplomata“, rekao je Matušić.

Livljanić je početkom 1992. imenovan prvim veleposlanikom RH pri Svetoj Stolici i tu je dužnost obavljao do 1998. godine. „Na tu osobito časnu dužnost imenovao ga je prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Zatim je obavljao dužnost veleposlanika RH u Čileu. Svojim dugogodišnjim diplomatskim djelovanjem dao je veliki doprinos međunarodnoj afirmaciji i vanjsko – političkom ugledu RH. Laka mu hrvatska zemlja za koju je toliko puno dao“, rekao je Matušić, izražavajući sućut obitelji Livljanić.

„Svoje javne nastupe završavao je riječima ‘Priznajte Hrvatsku!’“

Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra, rekao je da je Livljanić bio uvaženi zadarski građanin „tople i blage naravi, potpuno predan svojoj obitelji, zadarskoj i hrvatskoj zajednici.“

„Biblijska riječ ‘Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire’ toliko odgovara životu prvog zadarskog gradonačelnika u suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj. Bio je domoljub i humanist, intelektualac i diplomat koji neizostavno pripada velikanima grada Zadra. Svojim životom i djelom pokazao je svoju predanost u ostvarenju hrvatske slobode i prosperiteta kao mladi student, kao zadarski gradonačelnik i kao hrvatski diplomat.

U vrijeme najvećih ratnih stradanja Zadra, kao zadarski gradonačelnik, spremno je prihvatio veliku odgovornost u vođenju grada koji je trpio strahovita materijalna razaranja, uvijek dajući potporu i nudeći utjehu, duboko svjestan duhovnih stradanja svojih sugrađana. U to doba prepoznao je važnost međunarodnog priznanja Hrvatske koje donosi diplomatsku zaštitu“, naglasio je gradonačelnik Dukić.

Istaknuo je Livljanićevu misao da su „riječ i istina u ratnom vremenu bili najsnažnije oružje“.

„Svoje javne gradonačelničke nastupe Livljanić je završavao riječima ‘Priznajte Hrvatsku!’. Smatrao je da je u tim trenucima bilo potrebno govoriti, slati poruke svijetu jer Hrvatska upravo priznanjem postaje međunarodni pravni subjekt. I međunarodno priznanje Hrvatske dogodilo se vrlo brzo. Sveta Stolica priznala je među prvima Hrvatsku i dala joj međunarodnu, političku i diplomatsku zaštitu. Predsjednik Tuđman u toj prigodi istaknuo je da će upravo diplomatsko priznanje poslužiti zaustavljanju okrutnog, agresivnog rata protiv Hrvatske.

Nekoliko mjeseci poslije, prof. Livljanić postaje hrvatski veleposlanik u Vatikanu. Svojim diplomatskim djelovanjem u vrijeme međunarodne afirmacije mlade države, dao je nemjerljiv doprinos vanjsko – političkom ugledu RH, na ponos Zadra i svoje voljene domovine. Uz izraženo domoljublje, požrtvovnost i odlučnost, znao je prepoznati sve znakove vremena i ne štedeći se, odgovoriti izazovima u presudnim trenucima“, rekao je gradonačelnik Dukić.

Livljanićeva kćer Katarina, izvrsna umjetnica međunarodnog ugleda, 2019. dobila je nagradu Grada Zadra. Dukić je rekao da je i u toj prigodi vidio koliko je Ive brižan i blagi otac, ponosan na svoju obitelj, skroman, pun pažnje i uvažavanja drugih. „Opraštamo se od čovjeka koji je svom gradu Zadru i domovini Hrvatskoj poklonio sve svoje znanje, trud, ljubav, vjeru i vrhunska postignuća na dobro svoga grada i domovine“, rekao je gradonačelnik Dukić, izražavajući duboku zahvalnost i sućut obitelji.

Miljenko Žagar, školski kolega i kolega Livljanića tijekom diplomatske službe, održao je oproštajni govor u ime kolega koji su bili s Ivom 70 godina i u ime kolega iz Diplomatskog kluba djelatnog u Zagrebu, čiji je Ivo bio vrlo marljivi i aktivni sudionik.

„Bio je čovjek vjere. Odrastao je, radio, stvarao i živio tijekom tri velika zla u 20. st., nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma. Oblikovao se u sjemeništu i stekao dobro opće znanje. Završio je gimnaziju sa znanjem četiri jezika: grčkog, latinskog, francuskog i talijanskog, a kasnije je naučio i španjolski, engleski i njemački. Bio je poliglot znajući dva klasična i pet živih jezika, što je njegovom djelovanju u Vatikanu davalo specifičnu vrijednost.

Njegove vrijednosti prepoznao je predsjednik Tuđman koji je znao na određene funkcije postaviti prave ljude. Ivo je bio izabran da bude jedan od najvažnijih veleposlanika RH koja je upravo stasala, a tada Hrvatsku nije želio nitko od velikih sila, jer su smatrali da jedna mala zemlja nema pravo biti u okviru europskih država. A jedna smo od najstarijih država u Europi, a u kulturnom smislu, nakon Italije, imamo najviše inkunabula po stanovniku u Europi.

Ivo Livljanić je te ideje ponio u Vatikan gdje je zadivio veleposlanike i vatikanske dikasterije s onim što on jest – a to je izgrađena osobnost koja puno zna, puno može i koji je jako važan za rješavanje problema Hrvatske tijekom rata koji je bio. Ive je sudjelovao kao junak Zadra u njegovoj obrani u najgorim danima njegove opstojnosti, tijekom agresije na Hrvatsku. To iskustvo prenio je među diplomate u Vatikanu koji nisu znali što je Hrvatska. A oni su iz Vatikana svijetom raznosili istinu koju je Ivo Livljanić širio među svojim kolegama“, rekao je Žagar.

„Između ostaloga, zahvaljujući i neposrednoj komunikaciji između pape Ivana Pavla II. i Ive, Papa je došao u Hrvatsku pokazati i podržati ono što je bilo opravdano, a to je sloboda hrvatskog naroda. Prema tome, uloga Ive Livljanića nije samo lokalnog karaktera, nego ima međunarodno značenje“, poručio je Žagar. Smatra da će Livljanićeva knjiga ‘Od sv. Grgura do Sv. Petra’ svojim sadržajem biti poput udžbenika studentima političke filozofije.

„Veleposlanstvo RH u Vatikanu je osobito značajno, i predsjednik Tuđman, bistar kakav je bio, uočio je potencijal našeg sugrađanina, kršćanina i Hrvata u Vatikanu, srcu svijeta i uloge koju je tamo imao. Hvala mu i neka mu bude laka hrvatska zemlja“, rekao je Žagar, zaključivši da se i na Livljanića mogu primijeniti riječi apostola Pavla upućene njegovom učeniku Timoteju: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti koju je Bog pripravio onima koji njega ljube“.

„Bilo je milo i dobro biti u blizini Ive Livljanića“

U propovijedi mise zadušnice u katedrali sv. Stošije, don Anton je govorio o Livljaniću u kontekstu riječi iz navještenog evanđelja, „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“.

„Evanđelja nam potvrđuju da je Isus za svoga života i javnog djelovanja više puta odgađao taj čas. Bilo je nekoliko situacija, barem pet puta u evanđeljima Isus kaže, ‘Još nije došao moj čas’. Isusov čas je čas njegove muke i smrti. I kao čovjek, Isus se boji toga časa. Strah je i u Sinu Čovječjem igrao važnu ili značajnu ulogu. Kao čovjek, Isus se bojao toga časa. Rekao je, ‘Duša mi je potresena. I što da kažem, izbavi me od ovoga časa. Ali zato dođoh u ovaj čas“, podsjetio je don Anton na Isusovo iskustvo zemaljske smrti, govoreći o misteriju časa.

„Misterij ljudskog časa, misterij je časa u kojem iz ljudske dimenzije ulazimo u onu dimenziju o kojoj znanje apsolutno ne postoji, ali vjera nam govori. Vjera u Onoga koji je svjesno ušao u taj svoj čas, da bi, prošavši kroz taj čas, zacrtao put, pa makar i uz strahove, drhtanje, uz krvavi znoj, kao što je to Isus prošao – da vjerujući i mi prihvatimo misterij svoga časa.

Ako i odgađamo suočenje s tim časom, a odgađamo ga, jer mislimo, smrt se događa nekom drugom, smrt je uvijek negdje drugdje – odvojili smo smrt i rađanje iz naših dnevnih doživljaja – u misterij smrti ćemo prije ili kasnije morati ući. Spominjemo se i zahvaljujemo Bogu za misterij časa Ive Livljanića – čovjeka od kojeg sam i ja učio i vjerovati“, rekao je don Anton. Prijateljevao je s Ivom još u vrijeme komunizma, razgovarali su i družili se.

„Ivo mi je jedanput rekao: ‘Više puta kad idem gradom, od nekuda negdje, molim krunicu’. Bio je to vjernik koji od svoje vjere nije radio pdv. Vjernik koji je bio istinski unutarnji, dinamični, zauzeti čovjek duha i predanja, koji je, kako kaže apostol Pavao, živio od svoje vjere.

Taj život, unutarnji dinamizam, stvarao je oko njega koncentrične krugove sloge, razumijevanja i mira. Bilo je milo i dobro biti u njegovoj blizini. Čovjek vjere stvara oko sebe takve krugove jer u njemu djeluje Onaj koji je sâmo milje, sâma nježnost. Čovjek vjere unosi u ovaj svijet takvo svjetlo, takvu dobrotu, takvo svjedočanstvo, da se može proći kroz težine, patnju, neimaštinu, siromaštvo“, istaknuo je don Anton.

Podsjetio je kako su neko vrijeme, iz političkih razloga, Livljaniću bila zatvorena sva vrata za redovnu egzistenciju. „Njemu koji u ničemu nije pogriješio, osim što je bio Hrvat i katolik, kad su mu sva vrata bila zatvorena, u Zadru je  jedan dobar čovjek dao  boravište na brodu. I neko vrijeme Ive je živio na brodu. Ali, Bog svoje ne napušta! Evanđelje kaže da će nas počastiti Otac Gospodina našega Isusa Krista. I to je svjedočanstvo života Ive Livljanića, svjedoka vjere na svoj način, svjedoka ljubavi prema našoj divnoj zemlji, prema Crkvi.

Toliko puta smo razgovarali. Sve ga je zanimalo, od teologije do pastoralnih i unutar-crkvenih pitanja. Uvijek je s taktom, s obazrivošću, ali radoznalo, pitao što je što u Crkvi, što se događa, zašto je ovo, zašto ono. Osjećati Crkvu. Osjećati Crkvu kao svoju, voljeti je kao svoju, usprkos tome što znamo da kao ljudi možemo učiniti čak i nešto jako loše.

Zahvaljujemo Bogu za Ivu Livljanića. I s njime učimo ući u svoj misterij časa i utopiti ga u misterij onoga časa u koji je ušao naš Gospodin, Isus Krist. Jer tada, kada, poput Isusa, prihvatimo naš čas, riješili smo svoje strahove. Onoga časa kad smo prihvatili svoje granice, kad smo ih dotaknuli, mi smo ih upola riješili. Ostalo daje Bog, Duh Gospodnji“ ohrabrio je don Anton Šuljić.

U duhu pročitane poruke apostola Pavla „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire“ u prvom čitanju iz Poslanice Rimljanima na misi, don Anton je poručio: „Taj ‘projektil’ moramo zapamtiti – ako živimo, ako umiremo, Gospodinovi smo! Djeca smo Božja. To je najveći dobitak! To je zalog i naše nade koja ne postiđuje, zalog naše vjere koji nas i u najtužnijem trenutku našeg života može iznijeti na površinu da ne potonemo, da se ne izgubimo, nego da živimo u Onome koji nam je, prošavši misterij svoga vlastitog časa, otvorio širom vrata vječnog života – da živimo u Isusu Kristu.“