Sprovodne obrede predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, u zajedništvu s vlč. Josipom Matanovićem i brojim drugim svećenicima. Na sprovodu su se okupili mnogi vjernici iz župa u kojima je službovao vlč. Pavlović te iz njegove rodne župe Sibinj i predstavnici Zajednice žrtvoslovnih udruga Osječko-baranjske županije.

Na početku bogoslužja biskup Ćurić izrazio sućut sestrama vlč. Ante, svoj rodbini svim prijateljima u svoje osobno ime te u ime nadbiskupa Hranića koji je na zasjedanju HBK, u ime umirovljenog nadbiskupa Srakića i u ime sabranih svećenika i cijeloga prezbiterija. Pozvao je okupljene na učvršćivanje vjere, a posebno čvrste uskrsne nade i radosti koja iz nje svima dolazi.

U sprovodnoj homiliji biskup Ćurić je rekao: „I ovaj trenutak ukopnoga oproštaja sve nas obraća k izvorima naše vjere, dozivajući nam u pamet da ništa nije jače od onog svjetla koje nas, u svoj krhkosti i prolaznosti našeg života, prožima nadom spasenja. A nju uvijek iznova s čvrstim pouzdanjem položimo u sigurnost Božje ljubavi. Ta bi nam ljubav ostala nejasna i nedostižna da se Bog nije utjelovio u svome Sinu, kad je postao nama u svemu jednak, osim u grijehu, postajući nam blizak ne samo ljudskošću, već i istinom božanskoga života, u kojoj prepoznajemo djelovanje Božje milosti i snagu Duha Svetoga – koji je i nama obećani darovani obnovitelj života, Onaj koji će ovo naše smrtno tijelo preobraziti na sliku svoga uskrsnoga tijela. I kada nadođu slavlja uskrsne radosti, što ih upravo ovih dana proživljavamo, mi vjerujemo i ispovijedamo: uskrsli Krist je počelo i izvor našega budućeg uskrsnuća: ‘Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih […]’ U njemu kršćani već kušaju ‘snage budućega svijeta’ (Heb 6, 5), i njihov je život ponesen od Krista u krilo božanskog života, ‘da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu’ (KKC, 655). Svojom nam je smrću i uskrsnućem ‘pripravio mjesto’, kako je razlagao apostolu Tomi i svim učenicima. To je, zapravo, ona osnovna, proročka snaga naše vjere, u kojoj s Uskrslim živimo rasvijetljeni obećanjem Božjega kraljevstva koje s Kristom započelo, već obasjani ‘budućom slavom’, ‘novim nebom i novom zemljom’, kako smo čuli u odlomku Ivanova Otkrivenja.“

Zatim je govorio o životnom putu vlč. Pavlovića i njegovih 45 godina svećeničkoga života. Između ostaloga rekao je: „Puno smo lijepih djela vlč. Ante doživjeli. Osjećala se neka lakoća i dinamičnost u njegovu pristupu životu. Tako je lako pristupao i razgovarao s ljudima, dolazio im i primao ih, ne čekajući da prođe puno vremena dok ih još bolje ne upozna. U župnom je pastoralu rado prihvaćao inicijative, ostavljao prostora za djelovanje suradnika. Relativno brzo je pristupao obnovama i uređenju crkvenih objekata. Brinuo je za različita pastoralna područja – od kateheze do liturgijskoga pjevanja, za koje je priređivao tiskanje pjesmarica, kako bi tekstovi bili što dostupniji za pjevanje cijele župne zajednice. Stekao je lijepu praksu u župnoj administraciji, osobito u njezinu ekonomskom dijelu, pa su mu mnogi svećenici, i mlađi i stariji, zahvalni na pomoći oko vođenja župnih blagajničkih knjiga. Davno je vlč. Anto pokazao da je i ‘čovjek od pera’, sa željom da iz riznice povijesti istakne živote i vrijedne primjere konkretnih osoba. Djelo ‘Povijest Crkve kroz likove svetaca’ objavio je 1982., posvetivši ga svojoj majci i svim svećeničkim roditeljima. Slijedi djelo ‘Svećenički velikani u Hrvata (I)’ iz 2005.; potom ‘Stotinu reverendi – životopisi biskupa i nekih svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije koji su djelovali izvan nje’ 2008. godine; zatim vrijedna monografija ‘Đakovačko-osječka nadbiskupija nekada i danas’ objavljena 2013. godine te njegovo 5. djelo ‘Svećenički velikani u Hrvata (II)’, u kojima je zahvatio crkvene pastire hrvatske povijesti od 14. do 21. stoljeća, tj. od bl. Augustina Kažotića do splitskoga nadbiskupa Frane Franića. Značajan je obol svojim radom vlč. Anto dao u velikom projektu ‘Hrvatski martirologij’, o stradanjima u 2. svjetskom ratu i poraću. Uime naše Nadbiskupije na tom je planu djelovao i kao nadbiskupijski povjerenik pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji od 2013. do 2022. godine. Tako poticajno za sve nas piše vlč. Anto u svojoj Oporuci: ‘… što god sam stariji za život, to sam mlađi za nebo. Sve je lijepo što si mi pružao, o Bože moj! Sve stavljam u Tvoje ruke! Ako me srce i optužuje, Ti si veći od moga srca … Očekujem bez straha vidjeti Tvoje lice (…) na usnama mi podrhtava ‘Amen’, očekujući i priželjkujući da to bude i radosni kliktaj ‘Aleluja’. Veličajan si, Bože moj!’ (Oporuka, 2017.)

Dragi naš Ante, opraštajući se od tebe zahvalna srca, i mi tako danas svom dušom molimo – za tvoj pokoj i mir, za tvoju vječnu, uskrsnu radost.“ Potom je dovršen sprovodni obred te je uz molitvu i pjesmu svećenika i okupljenih vjernika lijes položen u svećeničku grobnicu.

Oproštajni govor preč. Stjepana Sokolovića

U ime svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, i u ime umirovljenih svećenika iz Svećeničkog doma od pokojnika se oprostio preč. Stjepan Sokolović, svećenik u miru. Posebno se osvrnuo na njegove dane provedene u Svećeničkom domu u Đakovu. „Svoje umirovljene dane provodio je aktivno tako de se i za njega može reći da je u mirovini više radio nego dok je bio aktivan. Uvijek se bavio poviješću, a u mirovini je mogao skupljati podatke, dokumente i građu iz crkvene i nacionalne povijesti. Mnogo toga je objavio, a još mnogo toga se nalazi u ladicama. U Domu je obnašao dužnosti zamjenika ravnatelja i brinuo se za red u kući, pravio rasporede i brinuo za društveni život u zajednici. Uvijek je bio raspoložen i veseo unatoč otvorenoj rani koju je imao na nozi. Bog mu je dao pjevačke sposobnosti pa je rado pjevao i uvijek predvodio pjesmu. Još je na Veliku subotu otpjevao hvalospjev uskrsnoj svijeći. Svećenici iz doma žale za tobom. Dugo ćemo te se sjećati….a sada ti želimo dobar prijem kod Oca Nebeskoga. Laka ti zemlja i pokoj ti vječni!“

Oproštajni govor Petra Šole

U ime predstavnika Zajednica žrtvoslovnih udruga Osječko-baranjske županije oproštajni govor izrekao je Pero Šola. Izrazio je sućut obitelji pokojnika, svećenicima i prijateljima vlč. Pavlovića. Između ostaloga je rekao: „vlč. Anto je pomagao u istraživanju istine o stradanju u ratovima i ratnim stradanjima. Anto je bio urednik i prvi među jednakim priređivačima u nastanku knjige Prešućene žrtve rada i poraća OBŽ. Knjige s 13.000 imena stradalih i 13.000 ljudskih sudbina, a sam je rekao da je nad svakom tom sudbinom molio. Vlč. Anto je autor prvog kataloga o ponižavanju ljudi poginulih vojnika i poražene vojske na preoranom groblju hrvatskih vojnika na Mirogoju u Zagrebu. Također je i autor kataloga stradalih Osječana u zračnom napadu Saveznika na grad Osijek 14. 6. 1944. gdje je popisao 250 žrtava i posebno izdvojio stradanje 80-tero djece čije je djetinjstvo prestalo toga dana. Vodio je molitve na mnogim mjestima stradanja ljudi na prikrivenim grobištima i stratištima.“ Govor je zaključio riječima da je vlč. Anto da posljednjeg trenutka svoga zemaljskog života obnašao svoj svećenički poziv.

Misa zadušnica

Biskup Ćurić je u zajedništvu s dvadesetak svećenika predvodio misu zadušnicu za pokojnog vlč. Pavlovića u đakovačkoj katedrali, odmah nakon ukopa. U uvodu u misno slavlje je rekao: „Siguran sam braćo i sestre da bismo pogriješili ako bismo ovo slavlje euharistija razumjeli i doživjeli tek kao nekakav dodatak obredima ukopa na groblju. Mi znamo da sada ostvarujemo posadašnjenje naše spasenjske žrtve Kristove smrti i njegova uskrsnuća. U sakramentu euharistije to se događa i to je naša čvrsta vjera i nada za našeg pokojnoga brata Antu koga smo ukopali na đakovačkom groblju. I molimo da se na svima nama ostvari ono na što Isus poziva u evanđelju da se rodimo odozgor u snazi njegova Duha na vječni besmrtni život. To ugrađujemo u svoje molitve moleći da Gospodin oprosti i sve grijeh pokojnome Anti i da nas upravi na put obraćenja.“

Nakon pročitanih liturgijskih čitanja biskup Ćurić pozvao je na molitvu riječima: „U odjeku navještaja Božje riječi sjedinit ćemo molitve crkve u euharistijskoj žrtvi i u njih uključiti sve one što ih nosimo u svom srcu, a danas posebno moleći za pokojnoga Antu. Moleći za svu njegovu rodbinu, njegovo rodno mjesto i župu, za sibinjsku župi i sve župe u kojim je on djelovao, posebno za zajednicu svećenika u našoj nadbiskupiji, za sve svećenike. Posebno molimo za novi žar novih svećeničkih i redovničkih zvanja i za mir u svijetu i za sve patnike i umiruće.“

Liturgijsko pjevanje na misi zadušnici predvodio je maestro Ivan Andrić s đakovačkim bogoslovima.

Životopis vlč. Ante Pavlovića (iz homilije biskupa Ivana)

Rođen je 19. lipnja 1953. u selu Miši, kraj Livna u Bosni i Hercegovini od oca Dane i majke Dragojke, rođ. Batinić. Ubrzo nakon njegova rođenja roditelji su došli u Slavoniju, u župu Sibinj, gdje je Anto pohađao i završio osnovnu školu. Potom je počeo gimnazijsko školovanje u malom sjemeništu najprije u Zagrebu na Šalati, te u Đakovu, gdje je maturirao 1972. godine. Slijedilo je vrijeme vojnoga roka u Varaždinu i Zagrebu, nakon kojega je započeo filozofsko-teološki studij u Đakovu (1973. – 1978.). Na svetkovinu Petrova 29. lipnja 1978. biskup Ćiril Kos zaredio ga je za svećenika. Slijedi jedan dugi niz njegovih pastoralnih službi kroz 37 godina: najprije je bio duhovni pomoćnik u središnjoj župi u Vinkovcima (1978./79.), potom u Tvrđi u Osijeku (1979./80.) te u Malom Parizu u Slavonskom Brodu (1980./83.). Slijede samostalne pastoralne službe: župni upravitelj u Bilju (1983./87.), nakon čega dvije godine djeluje kao pastoralni pomoćnik u Kitcheneru u Kanadi (1987./89.). Vratio se u Domovinu i postao župnikom u Šumeću i Kaniži (1989./93.), nakon čega se ponovno vratio u Kanadu, sada kao voditelj hrvatske župe u Ottawi (1993.-2000.). Poslije sedmogodišnje službe u Kanadi počeo je niz župničkih službi u domaćoj biskupiji: najprije u Babinoj Gredi (2000./03.), potom u Slobodnici (2003./07.) i na Koloniji u Slavonskom Brodu (2007./11.), najposlije u Brodskom Varošu (2011./15.). Zbog zdravstvenih tegoba zamolio je prestanak župničke službe te je od ljeta 2015. umirovljen. Najprije je boravio u župnom domu u Brodskom Vinogorju, a od 2016. bio je član zajednice Svećeničkoga doma u Đakovu. Uz župničku službu prihvaćao je i druge službe u dekanatima u kojima je djelovao. U dva mandata bio je i član Prezbiterskoga vijeća, najprije kao predstavnik Slavonskobrodskoga dekanata, a potom predstavnik zajednice umirovljenih svećenika. Svećenički ga je poziv zarana prožeo te poveo njegov životni hod. Sam vlč. Anto u završnom razredu osnovne škole, pišući o temi „Jedan dan u mom budućem zanimanju“, opisuje svoje buduće svećeništvo stavljeno u jedan radosni prizor božićnoga slavlja, gledajući sebe za oltarom u punoj crkvi. Mnoge je zadivio taj njegov tekst, no u to vrijeme, u tadašnjem društvenom sustavu nije mogao biti pohvalno ocijenjen. Poticaj za svoj svećenički poziv najviše povezuje sa svojim župnikom, te je rekao: „Bogu zahvaljujem za župnika u Sibinju, vlč. Ivana Miljana. Njegov svećenički život, dobrota prema siromasima pratila me od ministrantskih dana.“ Vlč. Anto o svojoj je formaciji rekao: „Oblikovalo me sjemenište u Zagrebu i Đakovu – sa svim svojim svjetlima i sjenama: Isus Krist je sve dublje ulazio u moj život kao mladića koji je odlučio slijediti Ga u svećeništvu. Nije to bio samo san (…) već objava Boga Isusa Krista.“ Za mladomisničko geslo uzeo je riječi sv. Majke Terezije iz Kalkute: Učinimo i mi nešto lijepo za Boga.