„Pokapamo mrtvo tijelo našega brata svećenika, dugogodišnjeg katedralnog ispovjednika mons. Ivana Matijevića. Trenutak je to u kojemu osjećamo svu težinu članka naše kršćanske vjere: Vjerujem u uskrsnuće tijela“, rekao je u homiliji tijekom sprovodnih obreda mons. Hranić te je nastavio upitavši: „Prihvatiti uskrsnuće tijela koje će se raspasti i s vremenom će istrunuti i nestati čak i kosti? I apostol Toma je imao problema s tom vjerom. On je dobro zapamtio Isusove probodene ruke i noge, negdje je duboko u njemu još uvijek odzvanjao Isusov strašni krik na križu: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Nije mogao zaboraviti koplje koje je probilo Isusov bok i srce. I da je onaj koji je na križu umro te bio položen u grob živ i da su ga vidjeli te s njim razgovarali – za apostola Tomu to je nevjerojatno.“

Nadbiskup je zatim pitao ne čuči li apostol Toma u svakom vjerniku te je spomenuo nedostatak vida – fizičku sljepoću mons. Matijevića i rekao: „…kolikogod je bila njegov teški životni križ, bila je nešto što je on puno lakše nosio od sljepoće kojom je bio pogođen apostol Toma… Potpuna tjelesna sljepoća samo je blijeda slika mraka u kojemu živi čovjek koji nema vjere u Boga te se pita ima li uopće smisla ljudski život, kad sve ionako završava grobnim humkom? Ima li smisla ljubav, kad joj smrt nanosi tako teške udarce da ona postaje izvorom patnje. Imaju li smisla altruizam, samodarivanje i požrtvovnost za druge, kad nailaze na ravnodušnost, nezahvalnost i zaborav onih kojima su dobročinstva učinjena te izazivaju bolna razočaranja dobročinitelja? Ima li smisla samoprijegorno služenje, kad ljudi to ionako često ne vide i ne prepoznaju?“

Mons. Hranić potom je istaknuo da je uskrsnuo „onaj koji je bio raspet. Onoga koji je bio odbačen, Bog je uskrsnućem potvrdio kao svojega Sina. Njegov život i njegova smrt unijeli su ga u vječni život i doveli do neprolazne slave. Uskrsli je Krist istovjetan s onim raspetim Isusom, koji je na križu vapio: Bože gdje si? Zašto si me ostavio?. Iako je njegovo uskrsnuće usko vezano uz njegovu muku i smrt na križu te nije izbrisalo ono što se dogodilo na Veliki petak te se Uskrsli ukazuje s ranama kao znacima razapinjanja, uskrsnuće ipak predstavlja bitnu promjenu, štoviše obrat… Zato onaj koji živi životom kako to Bog hoće, u skladu s voljom Božjom sve do smrti; onaj koji ostaje vjeran vječnim i neprolaznim vrednotama; onaj koji iskreno voli i ostaje vjeran zapovijedi ljubavi makar zbog toga morao i pretrpjeti; onaj tko ostaje ustrajan u istinoljubivosti, čestitosti i poštenju makar zbog toga stradavao; taj prolazi Isusovim putem spasenja prema životu, prema istinskoj punini, prema Bogu.“

Krist Gospodin i njegova Crkva bili su sav žitak i čitav život mons. Ivana, rekao je nadbiskup Đuro i istaknuo da je pokojnik uz svoju ispovjedničku službu, bio aktivan u pastoralu slijepih i slabovidnih osoba na području Đakovačko-osječke nadbiskupije i šire, suradnik u projektu Biblija za slijepe te član ili barem podupiratelj više udruga koje su skrbile o evangelizaciji slijepih i slabovidnih osoba. Prepisivao je na Brailleevo pismo duhovnu literaturu kako bi drugima omogućio njezino čitanje i rast u vjeri.

Nadbiskup je zahvalio ravnateljima i sestrama te gospođama u Svećeničkom domu u Đakovu koji su na uzoran način skrbili o mons. Matijeviću u njegovim zadnjim godinama i danima života, kada je sve teže hodao, sve manje izlazio iz svojega stana, da bi na kraju dospio u krevet. „Kato! Kato! Bio je uzvik koji se posljednjih tjedana trajno čuo iz njegove sobe“, rekao je nadbiskup i zahvalio pokojnikovoj rođenoj sestri Kati, koja je trajno bila velika podrška svomu bratu i često mu je dolazila te ga je posjećivala u Đakovu, a iskrenu sućut izrazio je cijeloj rodbini.

Nakon sprovodnih obreda uslijedila je misa zadušnica. Nadbiskup Hranić zahvalio je Bogu za život, svećeničku službu, revnost i požrtvovnost mons. Matijevića te ga je preporučio Božjem milosrđu.

Zbog epidemioloških mjera prisustvovao je manji broj svećenika, nekoliko redovnica Družbe milosrdnih sestara Svetoga Križa te najbliža rodbina mons. Matijevića.

Životopis mons. Ivana Matijevića – iz homilije nadbiskupa Hranića

Mons. Ivan Matijević rodio se 18. siječnja 1936. u Županji od oca Ilije i majke Marije r. Benaković. Ondje je završio i sedmogodišnju osnovnu školu te je započeo gimnaziju, koju je 1954. nastavio te je maturirao na Biskupijskom liceju u Đakovu 1956.

Iste godine upisao je i studij teologije u Đakovu. 1957. bio je pozvan na odsluženje vojnog roka. Ondje je nažalost, pred kraj odsluženja, zbog zaraze koja ga je pogodila izgubio vid. Uslijedilo je dvogodišnje liječenje, pa nastavak studija. Po završetku teološkog studija bio je poslan u Graz i na teološki fakultet u Beč. U ta je dva grada pohađao i školu za slijepe osobe, koja ga je osposobila za samostalan život, čitanje, pisanje, snalaženje u prostoru itd.

Nakon što je iz Rima dobio dopuštenje da unatoč potpunoj sljepoći može biti zaređen za svećenika, studij je priveo kraju te ga je na tom njegovu putu prema Kristu na Petrovo 1966. pok. biskup Stjepan Bäuerlein zaredio za svećenika.

Prvih 9 godina svećeništva proveo je kao duhovni pomoćnik u svojoj rodnoj župi u Županji. Godine 1975. vratio se u Đakovo i bio imenovan katedralnim ispovjednikom te ispovjednikom u Bogoslovnom sjemeništu i u Samostanu Milosrdnih sestara Svetoga Križa u Đakovu. Tu je službu svakodnevno, revno i požrtvovno vršio tijekom punih 25 godina, do umirovljenja 2010. No, i nakon umirovljenja, pa i nakon što zbog zdravstvenih poteškoća više nije mogao ići u katedralu, brojni penitenti dolazili su mu u njegov stan u Svećeničkom domu.

Papa Benedikt XVI. ga je 2010., radi njegovih svećeničkih zasluga i pastoralne revnosti na putu prema Kristu, počastio titulom monsinjora – kapelana Njegove Svetosti.