Ekumensko slavlje predvodio je požeški biskup Ivo Martinović u zajedništvu s pakračko-slavonskim episkopom Jovanom Ćulibrkom te biskupom Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj Peterom Szennom, a sudjelovali su kanonici požeškog Stolnog kaptola sv. Petra, svećenici Pakračkog dekanata, vjeroučitelji i drugi vjernici.

Biskup Martinović je na početku slavlja istaknuo temeljnu važnost kršćanskog jedinstva kao sastavnog dijela evanđeoskoga poziva. Oslanjajući se na temu ovogodišnje molitvene osmine iz Poslanice Efežanima: „Jedno tijelo i jedan duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva!“ (Ef 4, 1–13), mons. Martinović pojasnio je kako su kršćani pozvani živjeti kao jedno tijelo i jedan Duh, u nadi koja dolazi od Boga u Kristu.

Govoreći o ekumenskom nastojanju, istaknuo je kako ono nije plod ljudske strategije, nego odgovor vjernika na Božji poziv. U tom je kontekstu pojasnio da raznolikost darova, tradicija i načina življenja vjere ne umanjuje jedinstvo, nego ga može produbiti, osobito kada kršćani u zajedništvu slušaju Božju riječ, mole i svjedoče nadu koja ih povezuje. U svijetu obilježenom brojnim podjelama, biskup je pojasnio da kršćani imaju posebnu odgovornost nadilaziti granice vlastitih zajednica te zajedno svjedočiti evanđeoske vrijednosti. „Jedinstvo pripada samoj srži kršćanskog poziva; ono je dar koji se prima i zadatak koji se živi, na slavu Božju i na ohrabrenje svijetu“, poručio je biskup Martinović, potaknuvši okupljene da svoje putove jedinstva povjere Bogu u molitvi.

Nakon naviještene Božje riječi biskup Martinović uputio je homiliju u kojoj je istaknuo kako je zajednička molitva kršćana „znak svjedočanstva Crkve koje izvire iz Isusova srca“, nadahnuta Isusovom molitvom da svi budu jedno. Pojasnio je da ekumensko okupljanje nije tek izvanjski čin, nego svjedočanstvo vjere koje se rađa iz samoga Krista i njegove ljubavi prema čovjeku.

Oslanjajući se na riječi proroka Izaije, biskup je podsjetio da Bog prosvjetljuje čovjeka kada se on odlučuje za dobra djela te da se vjera uvijek očituje u konkretnom življenju. Govoreći o poslanici svetoga Pavla Efežanima, istaknuo je poziv na život dostojan primljenog poziva, na ljubav i na jedinstvo koje raste iz bogatstva različitih darova. To jedinstvo, kako je pojasnio, ima svoju puninu u Isusu Kristu „koji nas je svojom smrću na križu spasio i otkupio te sve vodi Ocu“. Stoga su kršćani pozvani živjeti svoje različitosti kao dar i svjedočiti svijetu da su „sinovi svjetla“, rekao je.

Tumačeći evanđeoski odlomak iz Ivanova evanđelja, biskup se osvrnuo na Isusove riječi o svjetlosti i tami. Podsjetio je na Isusovo obećanje: „Sve ću privući k sebi“, navodeći da se pravo jedinstvo ostvaruje snagom Kristove smrti i ljubavi. U svijetu opterećenom tamom i pomračenjima, Kristova smrt ostaje svjetlo i nada spasenja. „Nema spasenja bez povjerenja u Isusa Krista, bez darivanja, ljubavi i žrtve“, poručio je biskup, dodajući da samo takva, nesebična ljubav može biti znak i svjetlo današnjem svijetu.

U nastavku homilije istaknuo je da je Krist „Svjetlo koje je Otac poslao“, Svjetlo od Svjetla, koje obasjava cijelo čovječanstvo i uvodi ljude u zajedništvo ljubavi s Bogom i međusobno. Molitva za jedinstvo kršćana, rekao je, trajni je poziv svim vjernicima da budu nositelji Kristova svjetla i nade, svjedočeći zajedništvo u različitosti čiji je temelj sam Isus Krist.

Na kraju je biskup pozvao okupljene da riječima i djelima naviještaju Krista i budu svjedoci njegove nade u svijetu. Kristovo svjetlo, pojasnio je, ne zasljepljuje, nego pomaže čovjeku da pronađe smisao života i ljepotu spasenja. U molitvi za dijalog, pomirenje i mir u svijetu, biskup je zaključio homiliju zazivom da Duh Sveti vodi vjernike da budu svjedoci Kristove ljubavi i da se ostvari Isusova želja i molitva da svi budu jedno.

Nazočnima se potom obratio episkop Jovan te posvjedočio važnost zajedništva kršćana, utemeljenog na slavljenju Boga i oslonjenosti na Krista kao jedinu čvrstu stijenu. Govoreći o župnoj crkvi Uznesenja BDM, episkop Jovan je s osobitim poštovanjem govorio o njezinoj ljepoti i stradanju, istaknuvši kako svaki dolazak u obnovljenu crkvu doživljava kao susret s „kupelji krštenja i posvećenja“, s mjestom euharistijskog zajedništva i navještaja Božje riječi. Obnovljenu crkvu usporedio je s uskrsnućem, kao znakom nade i Božje vjernosti unatoč povijesnim ranama. U središnjem dijelu govora osvrnuo se na primjer Svete zemlje, prisjetivši se rasprava iz vremena osnivanja države Izrael o temelju na kojemu ona počiva. Prema njegovim riječima, kompromis je pronađen u izrazu da država počiva na „stijeni Izraelovoj“, koja u biblijskom smislu označava Boga živoga. Upravo u tom simbolu episkop je prepoznao snažnu poruku za kršćane danas, osobito u Svetoj zemlji, gdje su, kako je posvjedočio iz vlastitog iskustva, kršćani unatoč svojoj brojnosti i različitim tradicijama prisiljeni držati se zajedno. Prenoseći iskustva s nedavnog pohoda Svetoj zemlji i susreta s jeruzalemskim patrijarhom Teofilom III., episkop Jovan rekao je da se pravoslavni, katolici i protestanti ondje svakodnevno oslanjaju jedni na druge, svjesni da su „malo stado Kristovo“. Posebno je istaknuo svjedočanstvo kršćana u Gazi, koji u teškim okolnostima rata, okruženi nasiljem i nesigurnošću, opstaju zahvaljujući međusobnoj solidarnosti i vjeri. Taj primjer nazvao je snažnom poukom za sve kršćane diljem svijeta.

Na kraju govora episkop Jovan prenio je blagoslov jeruzalemskog patrijarha i cijele Svete zemlje, ističući uskrslog Krista kao središte kršćanske nade. Pozvao je okupljene da ponovno iščitaju Poslanicu svetoga Pavla Efežanima, podsjetivši na riječi: „Živite dostojno poziva kojim ste pozvani… trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira.“ Time je zaključio govor naglaskom na jedinstvo, strpljivost i ljubav kao temelj kršćanskog svjedočenja u današnjem svijetu.

Biskup Peter Szenn je u svom govoru okupljene vjernike usmjerio na temeljno kristološko pitanje: „Tko je taj Sin Čovječji?“ Odgovarajući na to pitanje, istaknuo je da je Isus Krist „savršeni Bog i savršeni čovjek“, darovan nesavršenom čovjeku koji, ako ne pronađe Boga, ostaje u nemiru i praznini. Prema njegovim riječima, bez oslonca na Boga čovjek lako nanosi štetu sebi i drugima. Biskup je upozorio na razornu snagu zavisti, istaknuvši da ona ljudima oduzima ono najpotrebnije – mir. Podsjetio je na biblijski primjer Kajina i Abela te na pitanje: „Jesam li ja čuvar brata svoga?“, istaknuvši kako kršćanski odgovor ne smije ostati samo na riječima, nego zahtijeva trajno preispitivanje vlastitog života, priznanje grijeha i poniznost pred Bogom.

Osvrćući se na Poslanicu svetoga Pavla Efežanima, biskup je citirao poziv: „Nastojte čuvati jedinstvo Duha svezom mira“, istaknuvši da je taj mir mir samoga Gospodina Isusa Krista, koji jedino kršćani mogu u potpunosti prepoznati. Upravo Krist, „poglavar mira“, razlog je okupljanja vjernika na ekumenskom slavlju, jer ih povezuje želja da taj Božji mir njeguju i žive. Poručio je da se primljeni mir ne smije zadržati samo za sebe, nego ga je potrebno dijeliti s drugima, „svjedočeći kome pripadamo, od koga dolazimo i prema kome idemo“. U tom je smislu izrazio zahvalnost i radost što „vjernici danas mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru i zajednički svjedočiti da su spašena djeca Isusa Krista, kojemu se nadaju i kojeg iščekuju.“

Na koncu ekumenskog slavlja, trojica predvoditelja su zajedno na sve sudionike zazvali Božji blagoslov.