Stepinčevo proslavljeno u zagrebačkoj, Stepinčevoj katedrali

U katedrali ispunjenoj vjernicima i više od sto svećenika uz kardinala Bozanića koncelebrirali su predsjednik BK BiH vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, apostolski nuncij u RH nadbiskup Giuseppe Pinto, predsjednik HBK zadarski i nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, vojni biskup u RH Jure Bogdan; biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine: varaždinski biskup Josip Mrzljak, križevački vladika Nikola Kekić, sisački biskup Vlado Košić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak te zagrebački pomoćni biskupi umirovljeni Valentin Pozaić, Ivan Šaško i Mijo Gorski.

Ističući u uvodu homilije da sam spomen imena blaženoga kardinala Alojzija Stepinca malo koga u Hrvatskoj, i općenito u hrvatskom narodu, može ostaviti ravnodušnim, kardinal Bozanić je rekao kako “njegovo ime uvijek izaziva gibanje, dinamiku koja se, usuđujem se reći, ponajprije počinje događati u savjestima”.
Ta čudesna gibanja započela su prije 59 godina nad njegovim grobom kod kojega su se nakon nekoliko desetljeća u više navrata molila dvojica papa, Ivan Pavao II., i Benedikt XVI. – utječući se njegovu zagovoru. Koliko je samo tijekom desetljeća ovdje bilo izgovorenih vapaja u molitvama; koliko donesenih životnih odluka, kolike su savjesti probuđene, prokomentirao je kardinal.
Govoreći o povijest spasenja koja je prepuna neobičnih poziva, iznenađujućih izabranja i neočekivanih putova, kardinal je naveo da „to nalazimo i u životu blaženoga Stepinca, kao što to raspoznajemo u životima: Izaije proroka, obraćenika Pavla te Šimuna Petra, apostolskoga prvaka“. “Braćo i sestre, dok vam ovo govorim, vjerojatno osjećate koliko je poveznica tih poziva s pozivom blaženoga Alojzija Stepinca, kako u svećeništvo, tako i u biskupsku službu. I kod našega Blaženika može se vidjeti iskrenost odnosa s Bogom, nastojanje življenja u bilo kojem zvanju, prožetost dubokom pobožnošću. Ali se i u njegovu životu očituje slobodna Božja volja. I kao što proroci i apostoli sebe stavljaju Bogu na raspolaganje, tako i blaženi Alojzije svim svojim bićem, svjestan svoje malenosti, prihvaća poziv, napušta svoje planove i ostaje uz Gospodina, moleći Njegovu snagu. Božji poziv uvijek ostaje otajstven. Zašto je pojedine ljude izabrao za neku službu na početku nije jasno ni njima samima, a možda ni sredini u kojoj se to dogodilo, ali se kasnije očituju razlozi i otkrivaju Božji planovi. Kad je riječ o tome nipošto se ne radi samo o zvanju u svećeništvo, redovništvo ili neku crkvenu službu. To vrijedi i za roditelje, i za liječnike, i za odgojitelje, i za znanstvenike, za svaku granu gospodarstva, i za umjetnike, za političare… Poziv je prihvaćanje života, služenje Istini i nesebično darivanje bližnjima u raznim zvanjima. Božji je poziv uvijek ‘živjeti s nekim – s Bogom’ i ‘živjeti za nekoga – u službi ljudi’“, pojasnio je kardinal.
„Što vrijeme više odmiče, sve jasnije nam se razotkriva životni put, čudesni način Božje prisutnosti i razlozi zbog kojih je u svećeništvo i u službu zagrebačkoga nadbiskupa pozvan baš Alojzije Stepinac. U njegovu životu i službi odražava se: i Izaijina proročka snaga i Pavlova gorljivost i Petrovo pouzdanje. U svemu se pak očituje i sjaji istina, jedino onakva kakva može trajati i trajno ostati – Božja istina”, rekao je zagrebački nadbiskup.
„U spomenu na blaženoga Alojzija i uz njegovo ime veže se puno snažnih poruka, kao što su: mučeništvo, savjest, vjernost, pouzdanje, pravednost, briga za bližnje, ali u svemu tome nezaobilazno se – poput niti vodilje – provlači svjedočenje istine u čistoj savjesti“, istaknuo je zagrebački nadbiskup.

“Kao što vidimo iz poziva apostola Petra i ostalih apostola, Božja istina privlači i preobražava, zadivljuje i raduje”, nastavio je kardinal, naglasivši da se “ona ne zaustavlja na površini, nego daje zagrabiti u dubine, nošena vjerom i pouzdanjem u Kristovu riječ. Nije bilo dovoljno znanje i iskustvo ribara, nije bila dovoljna njihova muka, nego Božja blizina i prihvaćanje njegove pratnje. Upravo to prepoznajemo u životu blaženoga Stepinca. Čvrsto se pouzdavao u Boga, prepuštao je svoj život Božjoj riječi i Njegovoj prisutnosti, a Isusovom se istinom suprotstavljao neistini. On stoga pročišćuje prošlost i privlači u sadašnjosti. Mi vjernici ne prestajemo moliti za njegovu kanonizaciju. Molitva je uvijek odnos s Bogom u kojemu svoj život, svoje nakane i ciljeve te razumijevanje događaja, usklađujemo s Božjim planom i njegovom voljom. A Gospodin očito želi da nastavimo biti nositelji istine i ustrajni dionici pročišćavanja istinom u susretu s raznim pogubnim ideologijama iz prošlosti i u sadašnjosti. Božja je istina takva da je ona svugdje primjenjiva i da su njezini kriteriji za sve jednaki”.
Istaknuvši da je u polazištu ideologija koje razaraju narode i društva neistina, ponajprije neistina o čovjeku, kako nekada tako i danas, kardinal Bozanić je rekao da za prepoznavanje neistina nadbiskup Stepinac ostaje siguran smjerokaz, a njegova proročka snaga sve očitije izlazi na vidjelo. Jer, on nije bio selektivan u iznošenju istine te je postao žrtvom onih koji su pokušali istinu primijeniti selektivno, zaglibivši duboko u lažima. Te se laži i dalje održavaju na životu, a hrvatska duša napaćena lažima, osjeća da je upravo blaženi Stepinac, čovjek ispunjen svetošću, svjedok, žrtva i ključ koji laž razgrađuje. Zato je osporavan, zato nam je darovan, zato ni mi, u Božjemu dijelu puta prema razmatranju njegove svetosti, ne gledajmo samo ljudske razloge i ne gubimo pouzdanje. Kada nam se čini da, poput Petra, sve poznajemo i ostajemo razočarani, molimo za poniznost u kojoj čujemo Kristovu riječ: Ne bojte se, potaknuo je kardinal.
Rekavši kako je ovaj blagdan uvijek radost za Crkvu i za sve istinoljubive ljude, „tim više što smo i kao vjernici i kao hrvatski narod prezasićeni lažima“, kardinal je naveo kako „čvrsto vjerujemo da se Bog služi kardinalom Stepincem i njegovom svetošću da nas vodi u pročišćavanju i oblikovanju istinom: On nam pomaže da tom istinom budemo oblikovani i kao pojedinci i kao Crkva te da pomognemo hrvatskom društvu da bude što više oblikovano istinom. Zato je zanimljiva aktualnost različitih kriterija za pojedine ideologije i korištenje krivotvorina, koje danas upućuju i na rado spominjanu temu o lažnim vijestima (fake news)”.

Stoga je kardinal napomenuo: “Na nama je, braćo i sestre, učiniti sve da iz naše sredine laž bude uklonjena, i u tome biti ustrajni i postojani. U prezasićenosti lažima osjećamo da naš narod vapi za istinom, za jednakim kriterijima za svako dobro i za svako zlodjelo; za svaku plemenitost i žrtvu; za svaku ideologiju. I dok se s raznih strana čuje govoriti o potrebi i spremnosti da se znanstvenim pristupom istraže i osvijetle sve okolnosti iz prošlih vremena, stvarnu volju i provedbu načelnih izjava ne vidimo. Naprotiv, osjećamo strah kod nekadašnjih promicatelja službene ideologije pred znanstvenim istraživanjem. I s pravom se u Hrvatskoj danas pitamo: Kako je moguće da arhivsko gradivo koje bi moglo pomoći rasvjetljavanju događaja tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća još uvijek – premda je nastalo na području Hrvatske – nije u Hrvatskoj i ostaje teško dostupno onima koji traže istinu? Zar je to način svjedočenja istine; ili se namjerno nešto želi prikriti te uskratiti novim naraštajima da budu učvršćeni u istini? Mi iz ljubavi prema istini i blaženomu Alojziju želimo znati sve o njemu i vidjeti njegove stavove, njegove dvojbe, njegovu hrabrost u susretu s raznim ideologijama i totalitarizmima, da bismo danas u Njemu imali siguran kompas u svojim odlukama i u traženju dobra. Komu je teško prihvatiti da se i na jugoslavensku diktaturu prije Drugoga svjetskog rata, i na fašizam, i na ustaški režim i rasnu ideologiju, i na komunistički režim i na agresiju na Hrvatsku u Domovinskom ratu i na razne represije primijene isti kriteriji? Katoličkoj Crkvi, ne da to nije teško prihvatiti, nego to je naše poslanje i služenje istini”.
Vođeni Stepinčevim primjerom, ne dopustimo da nam bilo koja pristranost zamrači pogled, kada smo suočeni s produživanjem neistina i neprimjenom istih kriterija, potaknuo je kardinal. “Zar mladima kao baštinu kanimo ostaviti neistine i poluistine o vlastitoj povijesti, što često postaje plodno tlo za razne provokacije? Nažalost, danas svjedočimo srozavanju kulture dijaloga, što vodi do podjela na mnogim društvenim i institucionalnim razinama. Stoga dok nas se, i uz asistenciju medija, nastoji zabavljati konfliktima, neizbježno postajemo žrtve sukoba. I još se, navodno, pitamo zašto se Hrvatska ne uspijeva razvijati, biti privlačna da ljudi u njoj ostanu, da se iseljenici – koji su je morali napustiti – u nju vrate. Dovoljno je dati prostora istini, poučavajući mlade i odgajajući ih u onim vrednotama za koje su hrvatski ljudi davali živote te trošili duh i tijelo gradeći kulturu ljubavi prema bližnjima. Nadalje, potrebno je uvijek iznova graditi mir i pravi suodnos s drugim zemljama i narodima, a posebno s onima iz našega okruženja, svjesni da u mjeri u kojoj poznajemo, ljubimo i promičemo Hrvatsku, njezinu povijest, kulturu te identitet i drugi će nas zbog toga poštivati. Naime, ne nedostaje i neće nedostajati ideologijâ, koje počinju neistinom o čovjeku, a time i o Bogu. Papa Franjo govori o novim ideološkim kolonizacijama. Premda te nove ideologije možda govore jezikom tolerancije, često su prepoznatljive po tome što izviru iz prolaznoga i što ne dopuštaju otvaranje obzora vječnosti. One su često polazište kojim se stvara preduvjete za nepravde i sukobe, za ugnjetavanje drugih i za iskorištavanje ljudi u postizanju osobne ili skupne materijalne koristi. To se zatrovano tlo zatim nastoji medijski proširiti, kvazi-znanošću potkrijepiti i zakonima učvrstiti. Ali – laž ostaje laž“, rekao je kardinal.

U zadnjem odlomku homilije kardinal Bozanić je, rekavši da je puno primjera iz naše suvremenosti u kojoj bismo najviše pozornosti trebali posvetiti jačanju neistina o naravi i smislu ljudskoga života, istaknuo ideologiju koja polazi od stare i nove neistine istodobno, a usko je povezana s pitanjem pobačaja: “Premda znanost kaže da ljudski život počinje začećem, vidimo da se za zakonski okvir predlažu neka druga polazišta. Crkvi će se nevjerojatnom lakoćom prigovoriti kako se miješa u politiku, da narušava pravilo sekularnosti države, da je zatvorena za nova stajališta. A ne prigovara li se i nadbiskupu Stepincu, koji je spašavao ljudske živote, bez obzira na to o kojim se ljudima radilo, da se nije dovoljno zauzimao, a to znači da se nije dovoljno miješao u politiku. Pa zar je Nadbiskup mogao direktno utjecati na odluke i postupke što su ih donosile političke vlasti? Crkva nema mjerodavnost donositi zakone i političke odluke, ali smo, nasljedujući primjer blaženoga Stepinca, dužni dizati glas i iznijeti istinu, bez obzira kako se netko odnosio prema toj istini. Vjernik, koji želi biti katolik, ne može pregovarati o početku ljudskoga života, niti mu može biti svejedno kako se odnosi prema nerođenoj djeci. No, budući da pitanje ljudskoga života nadilazi stranačko odlučivanje, za nas katoličke vjernike ostaje neprihvatljivim zagovaranje pobačaja. Ne zaboravimo: pokušaj selektivne primjene istine zapravo je promicanje laži. I ne čudi nas što će se, uz isticanje nepostojećega ljudskog prava na pobačaj, paralelno zastupati dokidanje prigovora savjesti. Relativiziranjem i po mogućnosti gušenjem glasa savjesti, otvara se put novim nedjelima koja se protežu: od narušavanja odnosa u obitelji, do korupcije u svim slojevima društva, te do nebrige za Domovinu. Draga braćo i sestre, neka i ove izrečene misli još snažnije pobude u nama želju za upoznavanjem aktualnosti našega Blaženika. Zahvalni smo Bogu što nam trajno očituje znakove svoje blizine i pomoći. S tim se pouzdanjem i večeras utječemo zagovoru Presvete Bogorodice Marije, najvjernije odvjetnice Hrvatske. Blaženog Alojzija pak usrdno molimo: Crkvu nam i domovinu zagovaraj i štiti, da bi vazda blagoslovljena bila, a sve nas čuvaj u istini i čistoj savjesti“, rekao je kardinal Bozanić, a izvijestio Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Kardinal Bozanić je na grobu bl. Stepinca izmolio molitvu za njegovo proglašenje svetim.