Što je istina o tzv. slučaju krčke vjeroučiteljice?

1. Prošli tjedan imali smo prigodu kroz tri dana – 23., 24. i 25. ožujka – u „Novom listu“ čitati o slučaju vjeroučiteljice, kojoj je tek treći dan otkriven identitet i kojoj je krčki biskup mons. Valter Župan oduzeo kanonski mandat za poučavanje vjeronauka u školi. Trećega dana smo iz istog lista, osim identiteta vjeroučiteljice, doznali i epilog njezina slučaja, tj. da je prosvjetna inspekcija u osnovnoj školi „Fran Krsto Frankopan“ u Krku utvrdila kako joj treba ponuditi „osobno uvjetovan otkaz ugovora o radu“ s otpremninom. Sva ta tri dana „Novi list“ je pisao o slučaju baratajući teškim i neprimjerenim terminima kao što su: „skandal“, „slučaj krčke vjeručiteljice“, „teška kazna“ i sl. Napominjemo da su zbog lakoumne uporabe termina „krčka vjeroučiteljica“, prije otkrivanja njezina identiteta, ozbiljno povrijeđeni ljudsko dostojanstvo i građanska prava ostalih krčkih vjeroučiteljica, posebno onih u samom gradu Krku, koje su redom od djece vjeroučenika do njihovih roditelja bile nepravedno sumnjičene da se radi o njima i doživjele bespotrebne neugodnosti.
2. Prvog dana otvaranja „skandala“ riječki „Novi list“ je bezočno, nepravedno i besprimjerno napao krčkog biskupa mons. Valtera Župana s upadljivo velikim naslovom na naslovnici „Razvod stajao posla i vjeroučiteljicu“, a na 2. i 3. stranici upadnim naslovom: „Vjeroučiteljica izbačena zbog razvoda“, a sve popraćeno više negoli sugestivnim biskupovim fotografijama. Zbog prava naše katoličke i građanske javnosti na punu istinu, dužni smo reagirati počevši od samih tih bombastičnih naslova, koji nažalost iznose lažnu tvrdnju. Naime, vjeroučiteljica nije „izbačena zbog razvoda“ niti ju je „razvod stajao posla“ nego joj je opozvan kanonski mandat zbog njezine novonastale životne situacije, što je iz daljnjih napisa u tom listu bilo i vidljivo, kao i u „Jutarnjem listu“ od 24. ožujka o.g. koji je barem stavio primjereniji naslov: „Vjeroučiteljica ostala bez posla jer živi u izvanbračnoj zajednici“. Cijeli je tekst 23. ožujka o.g. u „Novom listu“ blago rečeno „zločesto“ impostiran, počevši od nadnaslova u crvenoj boji s popratnim tekstom: „Novi skandal: Privatni život nastavnice krčke škole dovoljan razlog biskupu Valteru Županu za tešku kaznu“. Orkestrirano se tome pridružio i komentar B. Mijića pod sugestivnim naslovom „Kanon jači od Ustava“, koji također barata „rafalima“ poput tvrdnje da su vjeroučiteljici „zalupljena vrata otočnih područnih škola“ što za komentatora „samo potvrđuje mračno naličje braka Crkve i Države“, ali koji nalažost iznosi lažnu tvrdnju da je biskup ne samo opozvao mandat nego „on ju je opozvao i ponudio sporazumni raskid ugovora o radu“. Biskup nije niti može nuditi raskid ugovora o radu jer nije nadležan za provedbu građanskih učinaka kanonske ustanove opoziva mandata. Opravdano se moramo upitati: čemu služe takvi mučki i neutemeljeni napadi na Crkvu, na jednog katoličkog biskupa i biskupiju? I to u vrijeme kad se istinoljubivi ljudi u našem društvu svim silama zalažu za mir i toleranciju među ljudima, za poštovanje časti i dostojanstva svakoga čovjeka, vjerujući da su iza nas ona olovna vremena ovakvih mučkih napada na Crkvu i neargumentiranih osuda, bez prava na obranu. Čemu, dakle, sve to služi? Je li to primjer novinarske etike i profesionalizma za koje se zalažu zdrave snage hrvatskog društva, koje je sebi postavilo cilj da izraste u istinsko demokratsko društvo, gdje će svatko u miru, pravednosti i istini vršiti svoja prava i dužnosti prema položaju koji mu pripada? Odgovore na ova ozbiljna pitanja ostavljamo na prosudbu našoj javnosti.
3. Što je dakle stvarna istina o slučaju te vjeroučiteljice? Istina je to da ima već nekoliko godina kako je kod nje došlo u pitanje autentično naviještanje i predavanje katoličkog vjeronauka kako ga shvaća Crkva. U školskoj godini 2003/2004. nadležna crkvena vlast nije reagirala, tako da je vjeroučiteljica nastavila svoj posao poučavanja vjeronauka u školi. Katehetski ured i Biskupski ordinarijat nisu se htjeli prenagliti s bilo kakvom odlukom, upravo iz poštovanja prema vjeroučiteljici i nadajući se da je ipak riječ o prolaznoj situaciji, te da će vjeroučiteljica, kao diplomirana teologinja, u svjetlu onoga što je studirala, sama uvidjeti neregularnost svoga položaja i inkompatibilnost njezine vjeroučiteljske službe sa životnim prilikama u kojima se nalazi. Naime, vjeroučiteljska je služba doista uzvišena i plemenita, dostojna poštovanja jer se radi ne o bilo kakvoj službi već o svetoj službi poučavanja i svjedočenja katoličke vjere. Stoga je vjeroučiteljska služba javna služba koja se ne može površno i simplicistički izjednačavati s bilo kojom građanskom službom. Ne radi se naime samo o pojedincu tj. o nositelju te službe (kako bi neki htjeli sugerirati) nego o pojedincu koji je istaknut u javnosti, koji uživa moralni autoritet i vjerodostojnost i koji utječe na zajednicu; konkretno riječ je o osobi koja teološkom i pedagoškom stručnošću te osobnim primjerom života pomaže povjerenim vjeroučenicima ne samo da upoznaju, nego štoviše i da žive po evanđeoskom nauku i katoličkoj vjeri. Budući da se nakon jedne školske godine situacija nije promijenila, Katehetski ured Krčke biskupije je svratio na to pažnju vjeroučiteljici i pozvao ju da sama o sebi odluči tijekom još jedne školske godine želi li nastaviti vjeroučiteljsku službu. I nakon dvije školske godine vjeroučiteljica je ostala na istoj poziciji, pa „Novi list“ nevjerojatnom lakoćom dezinformira javnost kad piše da su joj „po kratkom postupku pred nosom zalupljena vrata otočnih područnih škola u kojima je godinama radila“. Tek tada je, dakle, nakon dvije godine biskup, pošto je s njom više puta osobno razgovarao, u punoj svijesti svoje odgovornosti i dobro o svemu promislivši, jednostavno trebao posegnuti za kanonskom mjerom opoziva mandata radi zaštite vjeroučenika i njihovih prava.
4. Što se pak tiče samog opoziva kanonskog mandata, biskup je taj pravni čin izvršio u potpunoj suglasnosti s važećim propisima kanonskog i crkvenog javnog prava. Radi objektivnog informiranja javnosti treba reći da već Zakonik kanonskog prava u kan. 804 povjerava dijecezanskom biskupu odgovornu dužnost da bdije nad naučavanjem vjere, i stoga nalaže: „Neka se mjesni ordinarij brine da se za nastavnike vjerske pouke u školama, i u onima koje nisu katoličke, odrede oni koji se odlikuju pravim naukom, svjedočenjem kršćanskog života i odgojiteljskim umijećem“; a u kan. 805 se izričito kaže: „Mjesni ordinarij ima pravo imenovati ili potvrditi vjeroučitelje za svoju biskupiju, a isto tako ukloniti ih ili zatražiti da se uklone, ako to zahtijeva razlog vjere ili ćudoređa“. Što se kanonskoga mandata tiče, Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture od 19. 12. 1996. u članku 3. propisuje: „Vjeroučitelji moraju imati ispravu o kanonskome mandatu (missio canonica) koju je izdao dijecezanski biskup. Opoziv mandata nosi sa sobom neposredni gubitak prava na predavanje katoličkoga vjeronauka“. U provedbenom pak Ugovoru o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije od 29. 01. 1999. u članku 5. čitamo: „Dijecezanski biskup ima pravo svojim dekretom opozvati kanonski mandat (missio canonica) za poučavanje katoličkoga vjeronauka odnosno vjerskoga odgoja zbog nedostatka s obzirom na ispravnost naučavanja i s obzirom na osobno ćudoređe“. Teško nam je vjerovati da bi netko dobronamjeran i ozbiljan mogao i pomisliti kako su ti propisi nastali nepromišljeno ili iz nekoga hira. Naprotiv postoje ozbiljni razlozi, koji se tiču samoga moralnog reda i općeg dobra ljudi, da je tekst tih važnih dokumenata upravo tako sročen kako je naveden. Ako je dakle nadležni dijecezanski biskup u slučaju vjeroučiteljice postupio potpuno ispravno, ponovno se pitamo: zašto i čemu onakav neetički, neprofesionalni i uvredljivi pristup „Novog lista“ od 23. ožujka o.g. tom slučaju? Zar netko doista misli da će nas takvo postupanje dovesti do nekog civiliziranijeg društva? Je li to konstruktivan doprinos općemu dobru?
5. Konačno, kad je riječ o provedbi u djelo provedbenog Ugovora koji jasno predviđa da „opoziv mandata nosi sa sobom neposredni gubitak prava na predavanje katoličkoga vjeronauka“, tu prestaje nadležnost crkvene vlasti i nastupa nadležnost građanskih vlasti, školskih i državnih. Međutim, kao građani ove zemlje imamo pravo izraziti svoje žaljenje da su u ovaj slučaj morala biti involvirana čak dva ministarstva i dva ministra, pa i sam predsjednik države. Naime, ako je istina ono što „Novi list“ piše 24. ožujka o.g., da predsjednik predlaže „našim vjerskim službenicima da se drže svoje misije“, s punom odgovornošću i poštovanjem poručujemo predsjedniku da naši vjerski službenici jako dobro znaju svoju misiju odnosno poslanje i da se nje savjesno drže. Kršćanstvo na ovim našim prostorima postoji već od 5. stoljeća, a Krčka biskupija i krčki biskupi uvijek su znali i znat će koje je njihovo poslanje za dobro Crkve i naroda u kojem djeluju!
U Krku, 27. ožujka 2006.
Biskupski ordinarijat Krk