Voditeljica je nakon molitvenog početka predstavila radionicu „GIK“, potom „Vodič za planiranje i pripremanje nastave vjeronauka“. Primjere dobre prakse predstavila je, uz Rendulić, vjeroučiteljica Mirjana Car Stojković, a rad u digitalnom alatu izložio je vjeroučitelj Željko Mucić. Slijedila je živa rasprava s primjerima.

Nakon stručnog vijeća vjeroučiteljice i vjeroučitelji laici nastavili su duhovne vježbe koje je predvodio voditelj vlč. Goran Antunović, na temu „Uzvišenost poziva vjeroučitelja“.

Nakon Zaziva Duha Svetoga vlč. Antunović je u predavanju pozvao vjeroučitelje da budu autentični, da svoje poslanje odrađuju i žive oslanjajući se na Isusa i da svoje vjeroučenike vole onom ljubavlju kojom Krist ljubi svoju Crkvu. Molite za njih, jer kad nekog stavite u molitvu ne gledate ga svojim očima nego Božjim, poručio je vjeroučiteljima.

Drugog dana slijedila su razmatranja o dobrim karakteristikama vjeroučitelja – da je svjestan zadaće koja mu je povjerena, skroman, ponizan, entuzijast, radostan, dobar prijatelj, sposoban osluškivati i slušati druge.

Završno nedjeljno razmatranje bilo je o temi „Duhovnost vjeroučitelja, duhovnost svakodnevice: koliko smo u Božjoj blizini? Isus je rekao: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20). U vjeroučenicima treba pokrenuti ono pozitivno i dobro. Svetost je u tome da smo radosni. Imamo priliku ostvarivati Kraljevstvo Božje. Ne budite vjeroučitelji koji misle na sebe, nego Kristovi vjeroučitelji. Dopustite da vam Bog posvećuje svaki dan, poručio je vjeroučiteljima vlč. Antunović.

Vjeroučitelja se pridružio i gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, ohrabrivši ih u zajedničkom razgovoru, a potom je predvodio euharistijsko slavlje na kome su sudjelovali sa župljanima Ličkog Osika. Koncelebrirali su kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurić, domaći župnik preč. Luka Blažević i voditelj duhovnih vježbi vlč. Goran Antunović. Župnom zboru pridružio se i zbor pjevača vjeroučitelja.

Osvrnuvši se na misna čitanja, biskup Križić je rekao: Svaki veliki svećenik uzima se od ljudi i postavlja za ljude. Svećenik je jedan od nas, nije pao s neba, ali on mora biti svjestan svog poslanja, da Bogu uime naroda i za narod prikazuje darove i žrtve. Svećenik ne smije nikada zaboraviti to svoje temeljno poslanje: posredovati za narod molitvom i žrtvom. Pisac Poslanice tvrdi nadalje, da svećenik može primjereno suosjećati sa slabima zato što je i sam slab. (…) Biti svjestan svojih slabosti važno je veoma za duhovni život. Tko nije dovoljno svjestan da je slab, on niti ne zna suosjećati s drugima, on je prema slabima grub. (…) Sveto pismo veli da se Bog oholima protivi, a poniznima iskazuje milosrđe, pojasnio je mons. Križić.

Tumačeći evanđeoski odlomak (Mk 10, 46-52): Isus izlazi iz grada Jerihona sa „silnim mnoštvom“, biskup je rekao: Uglavnom su to potrebiti i siromašni ljudi jer je u tom vremenu većina stanovništva pripadala ovoj kategoriji. Svatko od ovih ima svoj jad i dolaze Isusu s velikim očekivanjima. „kraj puta sjedio je slijepi prosjak“. On je prosjak samim tim što je slijep. On nije na putu, nego pored puta, ne vidi, osoba je koja ne može ništa pridonijeti široj obitelji pa je, na neki način, isključen iz obitelji. Prosi da ga ne smatraju samo teretom obitelji. Ne znam, možemo li zamisliti jedan ovakav život mi koji nemamo tog iskustva?!

Kada je slijepac čuo da putem prolazi Isus počeo je vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se“. On Isusa ne pozna. Slijep je, nije ga mogao vidjeti, ali je vjerojatno, čuo o čudesima koje Isus čini ozdravljajući od svih bolesti, pa je i on zavapio u velikoj nadi da i njemu može pomoći. Međutim, drugi koji su prolazili ušutkavali su ga govoreći mu neka šuti i ne viče. Svojom vikom smeta, iritira druge. Možda su u njemu vidjeli nekog konkurenta koji bi umjesto njih mogao dobiti milost ozdravljenja, pa ga žele na vrijeme isključiti.

Ovo nam pruža jednu važnu poruku: Kada se netko želi susresti s Bogom ili želi nešto promijeniti u svom životu na bolje, javljaju se uvijek glasovi koji govore: „Šuti, nema smisla, tu se ništa ne može učiniti, čemu se mučiti, nisu ni drugi bolji od tebe, pa im je opet dobro.“ Ovakvi glasovi mogu dolaziti i iz naše nutrine. Sjetimo se kako je Petar Isusu savjetovao da ne prihvati križ. Isus je tu prepoznao glas sotone. Sotona se može poslužiti sa svakim od naših bližnjih koji nam daju loše savjete. Ako hoćeš nešto promijeniti nabolje, onda računaj da će se dići cijeli pakao i nastojati to spriječiti. Naići ćeš na mnoge poteškoće s kojima će te đavao uvjeravati da nema smisla ulagati sav taj napor. Zato, promijeniti život nije nimalo lako.

Slijepac se nije dao smesti, nego je još glasnije vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se“. Nazvavši Isusa sinom Davidovim, priznao ga je Mesijom, vjeruje da je On Mesija. Isus nikada ne prolazi indiferentno pored čovjeka patnika, napose kada taj čovjek pokazuje da vjeruje u njega. Isus se zaustavi i traži prisutne da ga pozovu. Mogao je Isus i sâm otići k njemu, ali Isus želi da i ljudi pomažu ljudima, da ljudi budu osjetljivi za patnje drugih i pomognu tom čovjeku. (…) Isus ga pita: „Što hoćeš da ti učinim?“ – Ako će taj slijepac nastaviti živjeti kao dosad, sa svojim stečenim navikama, onda mu ozdravljenje neće puno pomoći. (…) Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

Gdje se s vjerom moli, događaju se i čuda. Istina, neće uvijek svi ozdraviti, jer ozdravljenje uvijek ne znači spasenje, ne znači da je osoba promijenila život i postala bolja. Može postati i gora. Bolje je i bolestan u kraljevstvo Božje nego zdrav u propast vječnu. (…)

Isus je i svakome od nas učinio mnoga dobra djela. Za puno njih nismo možda, nikada rekli ‘hvala’, jer nismo bili dovoljno svjesni“.

Biskup je propovijed zaključio pozivom: „Molimo i mi Isusa, da uvijek ostanemo na njegovom putu i ne dopustimo našoj djeci, unucima, krenuti nekim drugim putom koji ne jamči spasenje. Molimo posebno za naše svećenike i vjeroučitelje da budu pomoć mnogima koji imaju problema s očima srca i duše, koji su u životu izvan puta, da nađu Isusa koji je Put, Istina i Život, koji jedini jamči puninu života i istinsku sreću“.

Nakon mise slijedilo je fotografiranje, zajednički objed i odlazak u svakodnevicu s jednim bogatim radosnim duhovnim Božjim darom koji će svaka vjeroučiteljica i vjeroučitelj dijeliti svojim vjeroučenicima, ali i svojoj obitelji.