Susret je počeo Molitvom svetog Franje koju je pripremila voditeljica stručnog vijeća Ivona Rendulić. Inka Salopek uvela je sudionike u svijet igre te dala primjere kako se igra koristi u nastavi vjeronauka. Ivana Kovačević prezentirala je primjer dobre prakse „Isus nas uči moliti“ gdje je pokazala kako je svoje učenike naučila moliti Očenaš uz znakovni jezik. Ana Tomljanović prezentirala je Twinning projekt „Biljke u Bibliji“ koji je odradila sa svojim učenicima. Ivona Rendulić održala je radionicu „Tematsko planiranje“ u kojem je prisutne potaknula na izradu tematskog planiranja po razredima. Na kraju predložene su nove teme za sljedeće stručno vijeće.

Duhovne vježbe vodio je svećenik Zagrebačke nadbiskupije Filip Pavlović. Počeo je razmatranjem: „Moja lepeza mogućnosti“ – o stvaralačkim, doživljajnim i stožernim vrjednotama života. Počeli su prispodobom o talentima. Bog nas je stvorio s određenim talentima da s njima radimo. Čovjek koji odluči zakopati talent, očito nema povjerenja u Boga.

Viktor Frankl, austrijski neurolog i psihijatar, osnivač logoterapije, stanje bez smisla naziva egzistencijalnim vakuumom i kaže da je to široko rasprostranjena pojava. Ljudi, ako im se oduzme sposobnost ostvarivanja sebe radom, padaju u apatiju i depresiju. Što nas pokreće? Kako prevladati negativna iskustva? To možemo samo duhovnom snagom. Mi imamo zemaljske i nebeske korijene. Voditelj je sudionike pozvao: „Nastojte se ovih dana duhovno obnoviti  sami sebi ponavljajući: „Ja sam dijete Božje. Ja sam vjeroučitelj, učitelj vjeronauka.“

Riznica naše prošlosti je blago naše  milosti. U šutnji promatrajmo sebe, riznicu svoje prošlosti i za nju zahvalimo Bogu. Dopustimo Bogu da nas dotakne, primi, pokažimo mu svoj trud, da sve što živimo i proživljavamo pretvori u ono što je sposobno za raj. Božje ime bliže je našem zalaganju, muci, nego uspjehu, pozvao je vlč. Pavlović.

U razmatranju: „Opraštanje kao odluka“ razmatralo se o Isusovim kušnjama u pustinji i na Kalvariji te o našim kušnjama koje su najčešće vezane uz ‘spasi sebe’. Đavao nas nastoji tako okupirati da zaboravimo Boga koji je ljubav. Isusu se na Kalvariji rugaju vojnici i Pilat. Samo je desni razbojnik prepoznao Isusa kao Kralja. Opraštanje je čin novog stvaranja – otkupiteljski čin. Bog nas neprestano poziva da budemo novi, da oprostimo i otpustimo ono što nas zarobljava. Snaga opraštanja dolazi nam iz naše povezanosti s Bogom. Nakon tog razmatranja i Pokorničkog bogoslužja slijedila je ispovijed.

Sljedeće razmatranje bilo je: „Apostol Pavao kao primjer motivacije.“ Apostol Pavao potaknut je ljubavlju te veli: ‘Ono što jesam, jesam po Kristu. Bog me pokrenuo. Prožet sam strahom Gospodnjim.’ I mi se trsimo omiliti Gospodinu. Stat ćemo jednog dana pred sud Božji. Nebo nam je motivacija i nagrada, a mjesto objave naš je život.

‘Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim.  – Ovo smo pozvani i mi živjeti. Isus je umro da bismo mi živjeli. U Kristu sam novi stvor. Nitko ne može izbjeći ono što je Krist u svome životu prošao. Nastojmo umrijeti starom čovjeku, svojim osobnim planovima – budimo živi za Isusa! U Kristu sam novi stvor! Ne živim više ja, nego Krist živi u meni. Bog nas je izabrao  da budemo Njegovi djelatnici, misionari, da svaka  naša riječ bude poput vatre, da ljubav Njegova u nama gori!

Na kraju je bilo razmatranje: „Zahvalnost kao temeljni stav kršćanina“. U Kristu koji kraljuje u našem srcu nalazimo spas, izvor svega života. Nastojmo da nam ovaj susret s Isusom bude trajna formacija, da nas Isus trajno vodi i da ga trajno možemo čuti i nalaziti riječ otkupljenja. Ispunimo dan zahvalom Isusu na svemu, posebno na Njegovoj Majci Mariji!

Na kraju duhovnih vježbi s vjeroučiteljima se susreo gospićko-senjski biskup Zdenko Križić te rekao: „Htio sam imati ovaj susret i dati vam priliku za razgovor i pitanja o svemu, bez obzira na što se odnosila. Znam da vas muči i zatvaranje škola i satnica zbog manjeg broja djece”. Nakon pitanja i razgovora, biskup je nastavio izlaganje o tem: „Vjernost u životnim izborima.“ Danas se puno govori o vjernosti pozivu, vjernosti Bogu, Evanđelju, općim vrijednostima. Vrijednost kao krjepost u dubokoj je krizi. U današnjem vremenu ništa nije dugog vijeka, kao da sve radi na principu trgovine – upotrijebi i nakon nekog vremena odbaci – do traženja novog, npr. svake godine traženje novog mjesta za odmor, bez obzira gdje smo bili prošle godine.

Osvrnimo se na životne pozive: toliko razvoda brakova, napuštanje svećeničkog i redovničkog poziva, mijenjanja u državi itd. Pitajmo se, je li čovjek današnjeg vremena sposoban biti vjeran? Je li vjernost danas vrijednost, jer po svemu izuzetno je teško biti vjeran. Teologija ne dovodi u pitanje vjernost kao krjepost jer ona ima smisao i motivaciju u Božjoj vjernosti koja čovjeku daje mogućnost da on bude vjeran. Trebamo računati s milošću, a ne samo sa svojim snagama. Je li mentalitet čovjeka učinio da više ne prepoznajemo vjernost. Premalo se promišlja o vjernosti, jer reći vjeran sam sebi, može voditi zaključku da je u ime vjernosti sve dozvoljeno. Npr. danas se govori da u braku ne treba naglašavati vjernost osobi, nego ljubav. Kad ona prestaje svaki ide sebi, s izgovorom: ‘Nisam kriv, kriva, što više nema ljubavi.’

Tako je i u vašem pozivu koji je duhovni poziv. Ustrajat ćete ako ostanete vjerni Bogu. Učvrstiti vjernost napose u životnim promjenama. Sve što u životu događa, čovjek mora znati integrirati, učiniti ispit savjesti nad osobnom poviješću da znaš što si danas, kako bi razumio sadašnjost i budućnost. Prošlost treba integrirati ne da nas naši prijestupi opterećuju, nego da iz njih učimo za današnji život. Moramo znati odakle i kamo idemo. Vjernost nema svog identiteta bez jake povezanosti s Bogom. To je napose važno za vas vjeroučitelje  naglasio je biskup, jer vi druge poučavate o Bogu. Nevjernost može odvesti od pravih ideala, ako se ne pitam što želim, gdje mi je cilj, srce, jesam li se udaljio od svojih ideala koji su mi bili oslonac? Ako živiš nevjerno, kao izdajnik, onda promijeni taj izbor. Da biste došli do identiteta vjeroučenika kao Isusova učenika, trebate proći kao Isusov učenik tražeći svoj identitet.

Petar je tražio svoj identitet kao Isusov učenik. Bio je ribar. Isusu govori da nije dostojan biti Njegov učenik, jer je grješnik. Petar od identiteta grješnika postaje učenik. Vi nastojte biti autentični Isusovi svjedoci, davati vjeroučenicima smjernice. Možda će djeca kasnije zaboraviti što ste im govorili, ali će zapamtiti i govoriti kako su se uz vas osjećali. Ako im dadete slabiju ocjenu, ohrabrite ih da i oni mogu naučiti i biti bolji. Protiv slabosti treba se boriti i ići naprijed, istaknuo je biskup.

Nakon bogatih razmatranja, klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu, molitava duhovne vježbe završile su misom koju je biskup Križić predvodio u kapeli Marije Majke Crkve koja je ujedno župna crkva, a koncelebrirali su vlč. Pavlović i domaći župnik i upravitelj Pastoralnog centra Josip Tomljanović. Pjevanje je, uz glazbenu pratnju, predvodila vjeroučiteljica Ivana Kovačević. Sudjelovali su župljani i vjeroučitelji.

Biskup je propovijedao o molitvi kao mjerilu naše vjere. Od Boga trebamo moliti pomoć i na svemu mu zahvaljivati. U današnjim čitanjima čuli smo da se čovjek vjere ne smije nikada predati, jer s Bogom može svladati sve protivštine i poteškoće života. Kad su Izraelci krenuli u Obećanu zemlju, trebali su proći kroz strane zemlje. Znali su da im vladari tih zemalja neće dozvoliti prolaz. Htjeli su izbjeći sukob, ali kroz Crveno more ne mogu, iza njih je egipatska vojska. Međutim, Mojsije ima rješenje. Iako ljudi nisu vjerovali u uspjeh molitve, raširio je i uzdigao ruke prema nebu u molitvi. Znamo da se more rastvorilo i prošli su po suhom na drugu stranu.

Isto se događalo, prema čitanju iz Kniige Izlaska, kad su Amalečani zaratili s Izraelcima. Mojsije reče Jošui da zapodjene borbu s Amalečanima, a on uziđe na vrh te dok je držao ‘ruke uzdignute Izraelci su nadjačavali Amalečane’. I ovdje Mojsije pobjeđuje s molitvom.

U Evanđelju po Luki, Isus donosi prispodobu ‘kako valja svagda moliti i nikada ne sustati’. Bog ne ostaje bez odgovora na molitvu. Ako ne odgovara odmah i ne daje nam što molimo, želi provjeriti našu vjernost. Danas ima kršćana koji mole i očekuju da će Bog reagira odmah ‘poput automata na kojem popiju kavu’. Često u molitvi tražimo znak, čudesa i  stavljamo Isusu uvjete. Ima ljudi koji misle da su sve učinili kad su ‘platili misu’, a Bog nije reagirao. Takav čovjek nije osoba molitve niti je u prijateljstvu s Bogom. Molitva mora biti iskrena, treba postati život da njome od Boga isprosimo puno više negoli smo tražili. Isus je rekao učenicima: ‘Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime. Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!’

U tisku čitamo da u našoj Domovini  pada broj vjernika. Imamo onih koji se samo izjašnjavaju da su katolici, ali vjeru ne žive. Isus je govorio o malom stadu koje mu je vjerno. Biskup je propovijed završio riječima: „Zahvalni smo Bogu za vas koji dolazite na sv. misu i trudite se živjeti po Božjim zapovijedima. Zato molimo da i u ovom malom stadu budu osobe koje vjeru žive.“ Na početku i na kraju sudjelovao je i predstojnik Katehetskog ureda mons. Marinko Miličević.