Sudjelovati u dolasku Kraljevstva Božjeg u svijet

Uvodno biblijsko čitanje: “I drugu im prispodobu iznese: #!Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo, te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.#! I drugu im kaza prispodobu: #!Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne#!” (Mt 13,31-33).

1. U ovoj godini Velikoga jubileja, osnovna tema naših kateheza je proslava Trojstva, koje nam se objavljuje u povijesti spasenja. Razmišljali smo o Euharistiji, najvišoj proslavi Krista nazočna pod poniznim znakovima kruha i vina. Sada želimo nekoliko kateheza posvetiti zauzimanju koje se od nas zahtijeva, kako bi proslava Trojstva u punini zablistala u svijetu.
I naše razmišljanje polazi od dijela Markova evanđelja gdje čitamo: “Isus otide u Galileju. Propovijedao je Evanđelje Božje: #!Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!” (Mk 1,14-15). To su prve riječi koje Isus izgovara pred mnoštvom; one su srž njegova Evanđelja nade i spasenja, navještaj Kraljevstva Božjega. Otada pa nadalje, kako bilježe evanđelisti, “Isus je obilazio svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu” (Mt 4,23; Lk 8,1). Njegovim se tragom upućuju apostoli i s njima Pavao, apostol narodâ, pozvan “propovijedati Kraljevstvo Božje” usred narodâ do prijestolnice rimskoga carstva.
2. S Evanđeljem Kraljevstva Krist se povezuje sa Svetim pismom koje slikom kraljevstva slavi Božje gospodstvo nad svemirom i nad poviješću. Tako čitamo u Psaltiru: “Nek se govori među poganima: #!Gospodin kraljuje. Svijet on učvrsti da se ne pomakne, narodima pravedno upravlja#!” (Ps 96,10). Kraljevstvo je dakle učinkovito ali otajstveno djelovanje koje Bog vrši u svemiru i u zamršenosti ljudskih događaja. On pobjeđuje opore sile zla sa strpljivošću, a ne silom i vikom.
Zbog toga Isus uspoređuje Kraljevstvo sa zrnom gorušice koje je najmanje od svega sjemenja, određeno, međutim, da se razvije se u razgranato stablo (usp. Mt 13,31-32), ili sjemenu koje je čovjek posijao u zemlju: “spavao on ili bdio, noću ili danju, sjeme klija i raste – sam ne zna kako” (Mk 4,27). Kraljevstvo je milost, Božja ljubav prema svijetu, za nas izvor vedrine i pouzdanja: “Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo” (Lk 12,32). Bojazni, nevolje i brige rješavaju se, jer je Kraljevstvo Božje među nama u Kristovoj osobi (usp. Lk 17,21).
3. Ipak čovjek nije pasivni svjedok ulaska Boga u povijest. Isus nas poziva aktivno tražiti “Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu” i učiniti da to traženje postane naša glavna briga (Mt 6,33). Onima koji su vjerovali da kraljevstvo Božje dolazi primjetljivo (usp. Lk 10,11), on je naredio aktivni a ne pasivni stav, ispripovjedivši im parabolu o deset mna koje je trebalo iskoristiti (usp. Lk 19,12-27). Sa svoje strane, apostol Pavao tumači da “Kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego prije svega pravednost” (Rim 14,17) i poziva hitno vjernike staviti svoje udove u službu pravednosti do posvećenja (usp. Rim 6,13.19).
Ljudska je osoba stoga pozvana surađivati svojim rukama, svojom pameću i svojim srcem u dolasku Kraljevstva Božjega u svijet. To je osobito istina za one koji su pozvani u apostolat i koji su, kako kaže Pavao, “suradnici na kraljevstvu Božjemu” (Kol 4,11), ali je istina i za svaku ljudsku osobu.
4. U Kraljevstvo ulaze osobe koje su izabrale put evanđeoskih blaženstava, živeći kao “siromasi duhom”, slobodni od materijalnih dobara, kako bi one najmanje na zemlji podigli iz praha njihova poniženja. “Nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga obeća onima koji ga ljube?” (Jak 2,5). U Kraljevstvo ulaze oni koji s ljubavlju podnose životne patnje: “Jer nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje” (Dj 14,22; usp. 2 Sol 1,4-5), gdje će im Bog sam “otrti svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti” (Otk 21,4). U Kraljevstvo ulaze čisti srcem koji izabiru put pravednosti, to jest prianjanja uz volju Božju, kao što opominje sveti Pavao: “Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega” (1 Kor 6,9-10).
6. Svi pravednici na zemlji, također oni koji ne poznaju Krista i njegovu Crkvu i koji, pod utjecajem milosti, traže Boga iskrenim srcem (usp. Lumen gentium, 16), pozvani su stoga izgrađivati Kraljevstvo Božje, surađujući s Gospodinom koji je njegov prvi i presudan začetnik. Stoga se moramo povjeriti njegovim rukama, njegovoj riječ, njegovu vodstvu, poput nevješte djece koja samo u Ocu traže sigurnost: “Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući” (Lk 18,17).
U tom duhu trebamo zazivati: “Dođi kraljevstvo tvoje!” Zaziv koji se u našoj ljudskoj povijesti toliko puta uzdigao nebo kao veliki uzdah nade: “Neka nam dođe mir tvoga Kraljevstva”, kliče Dante u svom parafraziranju Očenaša (Čistilište XI,7). Zaziv koji upravlja pogled na Kristov ponovni dolazak i gaji čežnju za konačnim dolaskom Kraljevstva Božjega. Ta čežnja stoga ne dijeli Crkvu od njezina poslanja u ovome svijetu, dapače je još više obvezuje (KKK, 2818), u očekivanju da prijeđe prag Kraljevstva, kojemu je Crkva sjeme i početak (usp. Lumen gentium, 5), kad ono stigne u svijet u punini. “Tako će vam se”, jamči nam Petar u svojoj Drugoj poslanici, “osigurati ulazak u vječno Kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista” (2 Pt 1,11).