Mons. Škvorčevića dočekao je ravnatelj Ivica Bedeničić i vjeroučitelj Tomislav Dokoza te su se s njime uputili u kabinet prirodnih predmeta gdje su se okupili učenici spomenutih razreda s razrednicima Marijanom Čorlukom i Dominikom Pavelićem.

Biskup je s maturantima poveo razgovor o životu. Pitao ih što oni hoće od života te što život hoće od njih. Osvrnuo se na njihovo četverogodišnje iskustvo „biti zajedno“ u gimnaziji, koje je ostavilo trag u njihovu duhu, na njihov način „biti čovjek“.

Mons. Škvorčević je rekao da čovjek nije predmet, „nešto“, nego osoba, „netko“. Smatra da je važnije, ali i teže odgovoriti na pitanje „Tko je čovjek?“, negoli na pitanje „Što je čovjek?“, imajući na pameti da se nikada neće moći u konačnici na njega odgovoriti jer je čovjek podatak koji nije do kraja dan na raspolaganje. Čovjek nije samo vanjština, tjelesnost, nego i dubina, duh, kazao je.

Progovorio im je o otajstvenosti njihove pojave na svijetu, ne kao slučajnih nego kao danih i zadanih nedovršenih bića, koja težnjom za dovršenjem svjedoče o onom što je u njih upisao onaj koji ih je pozvao u život.

„Mi smo bića u nastajanju i u procesu našeg dovršavanja pred svakoga pojedinog od nas stavljene su određene zadaće“, ustvrdio je biskup. Istaknuo je kako ne postoji nikakva nužnost postojanja i kako ljudi nisu gospodari svoga života. Život nije dan na raspolaganje da se s njime čini što se hoće, jer čovjek nadilazi samoga sebe te on na svoj način „samom sebi bježi iz ruku“, ne može sebi doći na kraj.

Biskup je kazao da su mu „draga promišljanja o čovjeku književnika F. M. Dostojevskog“, koji je govorio da – za razliku od svih drugih živih i neživih bića na zemlji čije se postojanje odvija u nekom zatvorenom sustavu, po ustaljenom redu i nagonu te za njih vrijedi izreka „nihil novi sub sole“ – „ništa nova pod suncem“ – čovjek je otvoren sustav. On je biće ne samo „dano“ nego i „zadano“, otvoreno za novo, projicirano za nešto drugo i više, otvorenost za neizmjerno i nedokučivo, on je duhovni podatak, jedinstvena i neponovljiva osoba, „grande profundum“ – „velika dubina“ kako je govorio sv. Augustin.

On je biće onostranosti za kojom čezne. Kad se počne zatvarati u sebi, živjeti sebično, čovjek počinje duhovno obolijevati, venuti, izlažući se opasnosti da umre u svom duhovnom biću prije, negoli na razini tjelesnosti. Kad počne rasti u svojoj otvorenosti prema Bogu i ljudima – a ta se otvorenost zove povjerenje – čovjek je krenuo pravim putem jer će ga Drugi dovesti do konačne dovršenosti.

Biskup je spomenuo kako se ta otvorenost ne događa samo putem stjecanja znanja kroz školski sustav ili na druge načine, nego je potrebno živjeti po modelu kojim se ona ostvaruje, a to je bogočovjek Isus Krist.

Bog je njegovim utjelovljenjem potvrdio kako je čovjek za njega najveća vrijednost, o čemu svjedoči Sveto pismo, do te mjere da je za njega položio sebe do kraja, do u smrt, uvevši ga u svijet mogućnosti koje se ostvaruju ljubavlju kao sebedarja za drugoga, a to je pobjeda života nad smrću, očitovana u Isusovu križu. Na taj način čovjek i u najtežim trenucima svoga života u nadi i povjerenju u Boga ostaje otvoren za drugačiju i bolju stvarnost.

Biskup je podsjetio maturante da je njihov boravak u katoličkoj školi uz stjecanja znanja i vještina potrebnih za život bilo i svojevrsno vježbanje života po modelu Isusa Krista i da je u tome njezina specifičnost u odnosu na druge škole. Poručio je maturantima kako njihov četverogodišnji boravak u katoličkoj gimnaziji nije označen samo onim što su jedni prema drugima nastojali učiniti, nego i onime što su Bogu dopustili da na njima ostvari, da zahvati njihov duh, u skladu s klasičnom izrekom „mens sana in corpore sano“ – „u zdravom tijelu zdravi duh“.

Stoga nije ključno pitanje što su naučili u ovoj gimnaziji, nego tko su postali, jer nije sreća „imati nešto“, nego „biti netko“, i to baš po Isusu Kristu, kazao je mons. Škvorčević. Naglasio je kako život po njegovu modelu jedini može istinski očovječiti čovjeka jer on ne ide protiv drugoga, nego je život za drugoga iz ljubavi, ostvarivanje u braku i obitelji pa sve do života na najširim društvenim razinama. Bog je ljubav jer je trojstveno biće i on svojim spasonosnim djelovanjem u Isusu Kristu u snazi njegova Duha uspostavlja među ljudima „civilizaciju ljubavi“, kako je govorio sv. Ivana Pavao II.

Pozvao je maturante da živeći po modelu Isusa Krista, grade s njime civilizaciju ljubavi u Hrvatskoj. Na njihov završni maturalni ispit zazvao je Božji blagoslov, a svakom maturantu poklonio je monografiju o požeškoj katedrali, čiji je autor.

Potom je učenik Matej Raljević uputio biskupu zahvalu za sve primljeno u toj školskoj ustanovi koja nastoji formirati cjelovitog čovjeka. Na kraju susreta biskup je zahvalio maturantima na njihovoj pozornosti, ali i na svemu što čine za sebe i za druge. Poželio im je da uspješno završe maturalne ispite te s Božjim blagoslovom nastave svoj daljnji životni put, izvijestila je Požeška biskupija.