Susret nadbiskupa Zgrablića i svećenika koji su dobili premještaje u Zadarskoj nadbiskupiji

Prije nego im je uručio dekrete o imenovanjima i razrješenjima od 2024. godine, don Stipe Mustapić pročitao je ulomak iz Evanđelja po Mateju od toga dana, koje govori o Isusovom ozdravljenju gubavca.

U središtu svećeničkog života i poslanja uvijek mora biti Riječ Božja, pa i u tom trenutku uručivanja dekreta, rekao je mons. Zgrablić. „Božja riječ koja nam je progovorila mora biti svjetiljka u našem životu, naš putokaz i hrana, jer sebe stavljamo u službu Kristovog svećeništva. Krist nosi Crkvu i glava je Crkve, njegovog Tijela. Zato osluškujemo poticaje njegovog Duha u sebi da bismo mogli vršiti Božju volju i služiti Gospodinu“, poručio je nadbiskup.

Razmatrajući to kratko Evanđelje, nadbiskup je istaknuo tri riječi, odnosno glagola iz toga ulomka: sići, dotaknuti i idi.

„Evanđelje kaže da je Isus sišao s gore. Prva riječ je – sići s gore. To je i poslanje svećenika. U Svetom pismu gora znači biti u Božjoj blizini, biti povezan s Bogom. Ako ne budemo boravili na gori, ako naše djelovanje ne bude proizlazilo iz toga, bit’ ćemo frustrirani svećenici i nećemo pronaći sebe, svoj život, svoje poslanje. Izgubit’ ćemo se na putu našeg života. To je naš svakodnevni put – sve naše djelovanje, naše silaženje među narod, kao što je Isus sišao među narod, mora proizaći iz našeg silaženja s Neba. Iz našeg silaženja s gore, biti u prisutnosti Božjoj, u molitvi, u razmatranju Riječi Božje, gdje se Boga može sresti i prepoznati. To mora biti sastavni dio života svećenika“, poručio je mons. Zgrablić.

Kad je Isus sišao s gore, slijedilo ga je mnoštvo. „Narod će svećenike slijediti kad budu dobri pastiri, kad budu povezani s Bogom, kad budu imali duhovnu hranu s kojom su sami nahranjeni i koju mogu pokazati drugima, gdje se i drugi mogu nahraniti. Evanđelist kaže da se Isus toga gubavca dotaknuo. On ga je dirnuo. To je i put života svećenika. Kako će svećenici dotaknuti ovaj svijet koji je gubav? To je slika svih nas, stanja našeg života.

Drugoga možemo dotaknuti do bîti njegovog života našom ljubavlju. Ljubav koju živimo i koju imamo prema Bogu je bitan dio našeg života; koliko će nas ona ispunjavati, da ljubav bude naš motiv. Time ljude moramo dodirnuti – našom pažnjom, našom blizinom, našom međusobnom ljubavlju i poštovanjem, da budemo osposobljeni tu ljubav pružiti drugome, da dodirnemo druge; da ljudi ne ostanu ravnodušni na riječ koju svećenici govore. Da ta riječ grije naše srce, dodirne nas, da tom ljubavlju možemo dodirnuti svijet i sebe“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Isus je rekao gubavcu ‘Idi’, šalje ga da se ide pokazati svećeniku. „Prinosimo se Kristu, Velikom svećeniku, da drugi prepoznaju što živimo i jesmo, da idemo kamo nas Gospodin šalje. Isus je naredio da taj čovjek ide svećeniku. Dakle, da idemo kamo nas Gospodin šalje. Ne da vršimo ono što mi želimo, što su naši prioriteti i komoditet, nego da uvijek budemo raspoloženi ići kamo nas Gospodin šalje. Da Kristova riječ bude motiv našeg djelovanja u životu“, poručio je nadbiskup svećenicima, poželjevši da im i dok primaju nove službe, Božja riječ bude okrepa duši i tijelu.

„Uvijek uzimamo istu vodu, uvijek slušamo istu Božju riječ. Ali, iako je uvijek ista voda, ona svaki put ima drugi učinak na naše tijelo. Neka i Riječ Božja bude hrana našem životu i služenju, da i mi možemo vršiti što Gospodin od nas očekuje i traži“, poručio je mons. Zgrablić. Zahvalio je svećenicima na svemu što rade u Crkvi i doprinose da Kristovo tijelo bude živo, da se Božja riječ širi.

Na početku susreta, prigodnu riječ uputio je i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Razmatrajući što znači služba, odnosno služenje, don Ante je rekao da „cijeli Kristov život i navještaj, osobito Pashalni misterij, svoje izvorište i primjer ima u služenju“. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, služenje pripada osnovnoj bîti ministerijalnog svećeništva i ustanovljeno je za korist ljudi i crkvene zajednice. „U kontekstu služenja, sv. Ivan Zlatousti rekao je da je skrb svećenika za ljude, za Kristovo stado, mjerilo ljubavi prema sâmom Kristu“, rekao je vikar Sorić. Zahvalio je subraći svećenicima na spremnosti za služenje koje su obavljali u dosadašnjim župama i koje će činiti ubuduće.

Osobito je pozdravio svećenike don Nikolu Tokića i don Mladena Kačana koji su umirovljeni. Vikar je rekao da su oni „primjer ispravnog pastoralnog primjera i cjelovitog davanja“, izražavajući uvjerenje da oni neće biti u stanju mirovanja, „jer služenje nosi svećenički poziv do kraja života“. Don Ante je pozdravio i najmlađe svećenike, mladomisnike koji su primili svoje prve službe kao svećenici. Izrazio im je podršku i poželio da drugi svećenici preuzmu od njih njihov mladomisnički žar, da obnove svoju ljubav prema Kristu, služenju i prema narodu koji im je povjeren.

Zahvala nadbiskupa Zgrablića umirovljenim svećenicima, Tokiću i Kačanu

Prije uručenja dekreta, pri kraju susreta, nadbiskup Zgrablić osobito je zahvalio dvojici svećenika don Nikoli Tokiću i don Mladenu Kačanu, pozvavši ih da dođu pokraj njega dok im se prigodno obrati.

„Don Nikola i don Mladen odlaze u zasluženu mirovinu te će na novi, drugačiji način nego dosad, bili prisutni u Crkvi. Nikad nitko nije suvišan u Crkvi. Može se mijenjati naša služba, ali ta služba je uvijek važna, bez obzira jesmo li aktivni u pastoralu ili imamo nekih zdravstvenih poteškoća, pa se moramo više posvetiti sebi. Bl. Carlo Acutis je rekao da svoj život, svoju bolest i trpljenje prikazuje za Papu i Crkvu. Naše slabosti, nevolje, kad malakšu naše snage pa moramo više slušati naše tijelo – prikazati te boli je itekako doprinos i sudjelovanje u životu Crkve“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Podsjetio je kako ga je za njegovog posjeta don Jerka Gregova, svećenika na bolesničkoj postelji u Svećeničkom domu, jako dirnulo kad mu je rekao: ‘Ja vam više ne mogu pomoći, ali sve moje nevolje i trpljenje prikazujem za ovu Nadbiskupiju’. „Don Jerko i time doprinosi Crkvi“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio na službe koje su don Nikola i don Mladen obavljali. Don Nikola Tokić je rođen 5. siječnja 1945. u Popovićima, a za svećenika ja zaređen 29. lipnja 1970. godine. Bio je upravitelj župe Vrsi, potom upravitelj župa Bukovice. Služio je u župama Poljana, Vlašići i Dinjiška na otoku Pagu, bio je župnik Pridrage i Smilčića, zatim Novigrada, pa Visočana. Brinuo je za župu Karin, bio župnik Kožina, pa Dobropoljane, Banja i Ždrelca na otoku Pašmanu; zatim župnik Vrgade, a umirovljenje ga je dočekalo u zadnjoj službi župnika, Rođenja sv. Ivana Krstitelja na Kosi u Biogradu n/m. U dva navrata bio je bolnički kapelan Ortopedske bolnice u Biogradu n/m.

Don Mladen Kačan rođen je 29. prosinca 1949. u Sutomišćici na otoku Ugljanu. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1976. godine. Bio je župnik otočnih župa Božava, Dragove, Zverinac, Veli rat i Soline. Zatim upravitelj župa Pakoštane, Vrane i Drage. Bio je povjerenik za misije Zadarske nadbiskupije i ekonom Zadarske nadbiskupije. Bio je ravnatelj Svećeničkog doma ‘Zmajević’ te župnik župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru u tri navrata. Bio je župnik župe Ploče u Zadru i dekan dekanata Zadar – Istok u dva mandata. Bio je župnik župa Diklo i Kožino, član Svećeničkog vijeća Zadarske nadbiskupije i povjerenik za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije. U njegovoj zadnjoj službi župnika župe u Galovcu dočekalo ga je umirovljenje zbog zdravstvenih razloga.

„Zahvaljujemo don Nikoli i don Mladenu za sve dobro koje su učinili u Crkvi, na njihovom djelovanju i služenju u toliko različitih službi, darujući svoje darove Crkvi. Mijenjate službu, ali ne važnost uloge u mjesnoj Crkvi“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju don Nikoli i don Mladenu, poželjevši im Božji blagoslov u njihovim umirovljeničkim danima i zdravlje.

Nadbiskup je istaknuo da su Tokić i Kačan ostali vjerni svećenici, u službi Crkvi i dali su veliki doprinos 1970.-ih godina, kad je Zadarsku nadbiskupiju bilo napustilo više svećenika. Ostali su nepokolebljivi i ustrajni u svećeničkom pozivu u tim teškim vremenima i iskušenjima za mjesnu Crkvu te im je nadbiskup zahvalio na njihovom svećeničkom predanju, da nisu podlegli kušnjama koje su ih bile okruživale na sâmom početku njihovog svećeništva.