Susret o ljudskom bratstvu održan u Sutomorama

Nedavno priopćenje za javnost sa zasjedanja Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda u Prištini, s naglaskom da su pomirenje, suradnja, suživot i mir moralni imperativ, potaknule su organizatore da okupe petoricu „običnih ljudi“ koji su svojim postupcima, iako su time ugrozili vlastitu sigurnost i život, ukazali na humanost i junaštvo.

Na samom početku, župni upravitelj don DejanTurza predstavio je encikliku pape Franje „Fratelli tutti“. „Svaka nova generacija mora prihvatiti borbe i postignuća prethodnih generacija kao svoje vlastite i voditi ih k višim ciljevima. To je put. Dobro, jednako kao i ljubav, pravda i solidarnost, ne može se postići jednom zauvijek, moraju se stjecati svakog dana iznova. Nemoguće je zadovoljiti se onime što je već postignuto u prošlosti, i stati da bismo u tome uživali. Time bismo zanemarili da mnoga naša braća i sestre trpe situacije nepravde koje od svih nas traže djelovanje. Zato je važno, da u katehezi i propovijedanju na direktniji i jasniji način budu uključeni socijalni smisao života, bratska dimenzija duhovnosti, uvjerenje u neotuđivo dostojanstvo svake osobe i poticaj da sve ljubimo i prihvaćamo“, naveo je Turza, citirajući encikliku.

Nakon izlaganja, beskućnik Jovan Deura iz Beograda pročitao je Evanđelje po Luki o milosrdnom Samarijancu, a zatim su prisutni imali priliku da čuju svjedočenja Amira Reka iz Sarajeva, Ivana Hitija iz Varaždina, Frana Đokvučića iz Šestana koji je govorio o svom stricu don Pavlu Marvuliću, don Kelmenda Spaqija i priču o Kotoraninu Mladenu Proročiću. Ono što im se dogodilo, zauvijek je odredilo njihov život, dokazali su da i u najtežim i najmračnijim vremenima postoje primjeri ljudskosti koji sjaju poput zvijezda, i prisutne potaknuli na razmišljanje.

Amir Reko, iako su mu samo tri dana ranije živi zapaljeni majka i članovi najuže porodice, nije želio osvetu, već je spasio 52 civila. „U toj situaciji u lipnju 1992. godine, kada zdrav razum nije mogao ovladati čovjekom, rekao sam da se maknu puške, a Srbima kazao – ja vas neću pobiti, svima vama ću pomoći. Tada sam osigurao njihov odlazak i od tog događaja sam imao velikih problema“, prisjetio se Reko najtežeg perioda svog života.

Dugo je živio u Danskoj, a nakon mnogo godina svoju priču predstavio je i medijima. „Supruga mi je rekla tada da se suzdržim, da to nije dobro za skromnog čovjeka, ali na neki način, osjetio sam potrebu i mislim da ova priča ipak treba biti putokaz onog najvrjednijeg što u sebi nosimo kao ljudi, a to su ljubav, čestitost, iskrenost i poštenje. S ovog mjesta, u ovoj Božjoj kući želim poručiti da izdržimo bez obzira na to koliko teško bilo, da zaista budemo iskreni jedni prema drugima i da budemo ljudi. Ne mogu mrziti nikoga samo zato što je druge vjere, zato što je Srbin ili Hrvat, ne mogu moje kumove mrziti i nikada neću dati nikomu da to uradi dok sam ja živ“, istaknuo je Reko.

Profesor Ivan Hiti iz Varaždina je, također tijekom rata, spasio vrijedne knjige i ikone Srpske pravoslavne Crkve u Pakracu.

O zaboravljenom podvigu barskog katoličkog svećenika don Pavla Marvulića, govorio je njegov sinovac Frano Đokvučić. Kako je istaknuo, tijekom rata 1941. godine Marvulić je svojim znanjem i umijećem uspio spasiti oko 600 pravoslavaca koje su Talijani zarobili s namjerom da ih zatvore u njemački logor u Albaniji.

Iako već nekoliko godina službuje u Baru, malotko je znao za težak i izazovan život don Kelmenda Spaqija tijekom službovanja na Kosovu, kao i njegov podvig kada je u crkvi svetog Antuna spasio muslimanski narod tijekom rata 1999. godine.

„Svi ti ljudi našli su utjehu u crkvi svetog Antuna. Cijeli taj grad spasila su djeca, svi su bili u crkvi, svi su zahtijevali da imaju krunicu i molili su, tako da se kroz cijelo selo čuo glas djece, i to nas je spasilo. Sveti Antun je bio najveće oruđe koje je branilo taj narod. Ljudi, život bez Boga je ništa, vjerujte u Boga i sve ćete imati. Kao što se kaže u molitvi Očenaš – oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim“, istaknuo je don Kelmend Spaqi.

Iako o svojim djelima nije želio govoriti, događaju je prisustvovao i Kotoranin Mladen Proročić. Tijekom opsade Dubrovnika bio je jedan od stražara u Morinju, a prema svjedočenju mnogih Hrvata logoraša, bio je jedini stražar koji se prema zatvorenicima odnosio ljudski. Don Dejan Turza pročitao je svjedočenja logoraša o dobrim djelima Mladena Proročića, među kojima i jedno u kojima se navodi da im je Proročić spasio život.

„Jedini čovjek koji se u knjizi ‚Sjećanja dubrovačkih logoraša 1991. – 1992.‘ spominje po dobru učinjenom za zatočenike u Morinju je Kotoranin, Mladen Proročić.

Samo se uz njegovo ime ne vežu zlostavljanja, premlaćivanja, ponižavanja i ostale torture koje su prošli logoraši u tom ‚sabirnom centru‘. Dapače, u svojim svjedočanstvima zatočenici na desetak mjesta o Proročiću pišu kao o jedinom stražaru koji se prema njima ljudski odnosio.

Tako Milo Šikić, potpredsjednik Kriznog štaba Cavtata, ističe da mu je „Proročić spasio život“. Šikić je, inače, zbog svoje funkcije kao i činjenice da mu je rođeni brat Željko bio ratni predsjednik Izvrsnog vijeća i Kriznog štaba SO Dubrovnik, u Morinju imao ‚poseban tretman‘.

U baraku su me prebacili 26. listopada 1991, i tu sam zatekao tridesetak logoraša, piše Šikić. U kontejneru su i dalje ostali Ivo Kralj i M. Brailo. Mene su i dalje odvodili na ispitivanje. Tih su me prvih dana boravka u baraci stražari tukli dvaput dnevno, po cijelom tijelu, od stopala do glave. Tijekom jednog batinanja upao sam u komu, i tako polumrtav ležao sam na podu oko trideset sati, a onda su me stražari izbacili iz barake i stavili preko jednog kamena. Čuo sam ih kako govore: ‚To je ustaša, treba ga ubiti.‘ Ipak je jedan od stražara rekao da treba zvati liječnika. Poslije me jedan vojnik odvukao u baraku br. 2, koja je bila popunjena zatvorenicima. Taj mi je vojnik dao vode iz čuturice i komad čokolade. Bio je to Mladen Proročić i mislim da mi je on spasio život. Pitao me tko sam, koga imam…

…On je na mene pazio i nije dao drugim stražarima da me tuku. No, kad njega nije bilo, bila je posve druga situacija“, naglašava Milo Šikić.

Opisujući užase proživljene u Morinju, Marko Herco iz Kupara u Župi dubrovačkoj, uz ostalo, ističe: „Moram spomenuti Mladena Proročića, logorskog stražara iz Kotora. On se od svih logorskih stražara jedini prema nama logorašima ljudski ponašao. Nazvao je moju suprugu, koja je s našom šestomjesečnom kčerkom iz Dubrovnika otišla rodbini u Zagreb, i rekao da se nalazim u Morinju i da sam živ. Jednom mi je donio i škare da odrežem nokte jer mi je jedan nožni nokat ulazio u meso, što je bilo jako bolno. Poslije me taj nokat više nije bolio. Kad je bio dežurni stražar, sve je logoraše redovito puštao na zahod, dok drugi stražari to nisu htjeli učiniti. Hvala mu za sve“, svjedoči Marko Herco.

Zbog svojih hrabrih, humanih djela i velikog srca nagrađeni su dugim aplauzima, a uručene su im enciklike „Fratelli tutti“ i diplome „Srce bez granica, kadro nadići razlike u podrijetlu, nacionalnosti, boji kože i religiji“ (FT 3) što su svojim junačkim činom pokazali da su braća svima, te da se može i treba činiti ono što je ispravno, a ne ono što je lakše. Amir Reko kazao je da je to njegovo prvo priznanje koje je dobio za učinjena djela.

Predvođeni milosrdnom sestrom Svetoga Križa iz Bara Teutom Augustini, prisutni su otpjevali ariju „Neka cijeli ovaj svijet“ iz mjuzikla „Jalta, Jalta“.

Na kraju je don Dejan podsjetio na nedavno izrečene riječi nuncija u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini nadbiskupa Francisa Assisija Chullikatta, da je potrebno svojim životom biti svjetlo u svakodnevici, te je izveden svojevrstan performans. Na stolu ispred crkve dječak je postavio globus, a svaki učesnik je upalio svijeću, dajući time svoj mali doprinos u zajedničkom svjetlu – dobroti na ovome svijetu. Osim toga, svi su sudionici dobili zahvalnicu za učešće na Susretu o ljudskom bratstvu – „srce bez granica, kadro nadići razlike u podrijetlu, nacionalnosti, boji kože i religiji“ (FT 3) i vrećicu sa sjemenom cvijeta i zadatak da ga trebaju posaditi.

Događaju su prisustvovali i predstavnici Društva maslinara „Bar“, Zajednice Talijana za Bar i Ulcinj, NVO „Žene Bara“, molitvene zajednice štovatelja Božjega milosrđa „Sveti Ivan Pavao II.“ i članovi društva „Vitezovi svetog Jovana Vladimira“.

Tim večernjim okupljanjem sudionici su se simbolično priključili događajima koji su počeli u subotu na prvom Svjetskom susretu o ljudskom bratstvu „Not alone“, sastankom pet radnih skupina (dobitnici Nobelove nagrade, okoliš, škole, ugroženi i udruge) u Vatikanu te na Trgu svetoga Petra u Rimu, uz prisustvo državnog tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina, gdje su se, uz svjedoke bratstva i umjetnike kao što je Andrea Bocelli, Al Bano, Stjepan Hauser i drugi, okupile obitelji i udruženja zajedno s onima koji žive na rubu društva, od najsiromašnijih i beskućnika do migranata i žrtava nasilja i trgovine ljudima, i gdje je potpisana „Deklaracija o bratstvu“ kojom će Crkva cijelom svijetu ponoviti „ne“ ratu i potaknuti na zauzimanje za dijalog i izgradnju mira. Osam gradova u svijetu povezano je u direktnom televizijskom prijenosu da bi mogla podijeliti i širiti iskustvo bratstva, u Kongu, Srednjoafričkoj Republici, Etiopiji, Argentini, Izraelu, Japanu, Peruu i Italiji.