Susret je uvodnim pozdravom otvorio generalni vikar biskupije mons. Vilim Grbac koji je predvodio i molitvu Srednjeg časa, a uvodni dio zaključen je zajedničkom Molitvom za sinodu.

Izlaganje o sinodalnom hodu održao je preč. mr. Ilija Jakovljević. „I ovo naše današnje okupljanje, kao i druga okupljanja kako na razini Biskupije, dekanata ili župe dio su sinodalnog hoda, zajedništva i poslanja. Crkva je u svojoj naravi sinodalna i ona tu sinodalnost živi svakodnevno. Svaki naš međusobni susret, susreti s našim vjernicima, molitva, caritas i sve što činimo u Crkvi i za Crkvu je odraz sinodalnosti“, rekao je uvodno preč. Jakovljević.

Spomenuo je kako je papa Franjo u ožujku 2020. godine najavio temu Sinode o sinodalnosti, te je podsjetio da je još pri obilježavanju 50. obljetnica ustanovljenja Sinode biskupa, 17. listopada 2015. godine Papa istaknuo kako Gospodin traži da ‘laici, pastiri i biskup Rima hode zajedno’. „Još je Drugi vatikansko koncil u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes podsjetio da ‘Crkva hoda zajedno s čitavim čovječanstvom’“, nadodao je.

„Struktura konstitucije Lumen Gentium nudi jasne temelje razumijevanja sinodalnosti unutar perspektive ekleziologije zajedništva. Njezina su prva poglavlja ovim redom: Otajstvo Crkve, Narod Božji, Hijerarhijsko uređenje Crkve. Hijerarhijsko uređenje, odnosno riječ o pastirima dolazi nakon poglavlja o Božjem narodu, čime se pokazuje da je hijerarhija stavljena u službu Božjega naroda. Uz činjenicu da su pastiri u službi Božjega naroda, u temelju koncilskoga shvaćanja Crkve stoji vjera da je Crkva otajstvo“, rekao je predavač. Pojasnio je to citiravši encikliku Redemptoris Missio iz 1990. godine u kojoj je sveti papa Ivan Pavao II. istaknuo: „Osjećam kako je nastupio čas da se upregnu sve crkvene snage u smjeru nove evangelizacije. Nitko od Kristovih vjernika, nijedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj najvišoj dužnosti: naviještati Krista svim narodima svijeta’. Ovaj poziv na zajednički hod nije samo deklarativne naravi“.

Sinodalnost treba postati model življenja Crkve

„Sinodalnost je sastavni dio same naravi Crkve. Mi tu sinodalnost na jedan institucionalan način živimo u svojim župama, a to su župna pastoralna i ekonomska vijeća, razne udruge i inicijative u župi. Ipak, sinodalna Crkva nije ograničena na te već postojeće institucije. Sinodalnost znači da cijeli Božji narod hodi zajedno. Sinodalnost upućuje na susret, razmjenu vijesti, razgovor, diskusiju, dijalog o pojedinoj temi s namjerom prihvaćanja rješenja za koja se postiže suglasnost, konsenzus svih ili većega broja sudionika, na dobro ne samo prisutnih nego svih onih koje oni predstavljaju, sveopće zajednice. Sinodalnost označava novi hod Crkve u zajedništvu“, rezimirao je preč. Jakovljević.

Govoreći o svrsi sinodalnog hoda istaknuo je da ona nije pružiti privremen i jednokratan doživljaj sinodalnosti, nego da ovo bude poticaj za trajni hod Božjeg naroda prema Crkvi koja je neprekidno sinodalna. Ne bi se trebao ovaj započeti hod ugasiti s ispunjavanjem upitnika ili par susreta na župnim razinama. „Ovo treba postati model življenja Crkve“, naglasio je.

„Ova sinoda ne obrađuje jednu goruću temu unutar Crkve, već samu narav poslanja Crkve. Nije u centru samo pastir što bi on trebao raditi, ili kako bi vjernici trebali njemu pomoći, već Božji narod. Ova sinoda nastoji čuti glas Božjeg naroda. Znamo da učiteljska vlast pape i biskupa jest u dijalogu sa sensusom fideliumom, živim glasom Božjeg naroda“. Sinoda se usredotočuje na zajedništvo, jer svi mi imamo božansko dostojanstvo, sudjelovanje jer svi smo, po sakramentu krštenja pozvani na sudjelovanje u životu Crkve i poslanje, jer Crkva postoji da bi evangelizirala“, podsjetio je predavač.

„Ako bolje promotrimo dosadašnji pontifikat pape Franje vidimo kako u svojim pastoralnim pohodima (gdje su kršćani – katolici manjina), te imenovanjima novih kardinala nastoji zahvatiti one periferije Crkve, one male crkvene zajednice; zahvaća Crkvu na njezinim marginama. Papa nastoji tim malim zajednicama, koje često puta trpe progone zbog svoje vjere, odati priznanje i staviti ih u fokus Crkve. Crkva u Europi, Australiji i Americi, čemu smo više godina svjedoci, suočava se s teškim problemima (pedofilija, homoseksualnost, loše upravljanje materijalnim dobrima) koje su učinili njezini istaknuti članovi (klerici, redovnici). Crkva se u određenim narodima zbog postupaka pojedinca ‘moralno i duhovno srozala’. Crkva se pretvorila u muzeje, dobro organizirane strukture, teološka ‘nadmudrivanja’ te se na taj način udaljila od vjernika. Došlo je do udaljavanja pastira od stada“, spomenuo je predavač.

Potrebno je priznati poteškoće

„Papa Franjo uočava i polazi od jedne globalne pojave i problema u današnjoj Crkvi: ‘Potrebno je priznati da kod dijela naših krštenika ne postoji osjećaj pripadnosti Crkvi, što se duguje također nekim strukturama i katkad negostoljubivom ozračju u nekim našim župama i zajednicama, ili jednom previše birokratskom načinu rješavanja problema, bili oni jednostavni ili složeni, u životu naših naroda’“, naglasio je preč. Jakovljević. „U mnogim dijelovima prevladava administrativni aspekt nad pastoralnim, kao i usredotočenost na podjeljivanje sakramenata, sakramentalizacija, bez drugih oblika evangelizacije. Budući da je glavno obilježje njegove vizije Crkve da je ona ‘misionarska’ ili ‘Crkva milosrđa’ u tome kontekstu papa Franjo smatra da joj je potrebna snažna decentralizacija“.

Nastavio je spomenuvši sinodalni put u Njemačkoj koji je zahvati puno šire, čak i neka doktrinarna pitanja. Nedavno su, na trećem plenarnom zasjedanju Sinodalnog puta u Katoličke Crkve u Njemačkoj, od 3. do 5. veljače 2022., donijeli nekoliko reformskih odluka, koje su definirane u tri dijela: orijentacijski tekst „Teološki temelji Sinodalnog puta”, temeljni tekst “Moć i podjela vlasti u Crkvi”  te akcijski tekst „Uključenost vjernika u imenovanje dijecezanskog biskupa“.

„Tu su i druge teme: homoseksualnost za koju su traži preispitivanje dosadašnjeg nauka Crkve o toj temi; pitanje ređenja žena; pitanje svećeničkog celibata… Sva ova pitanja itekako su aktualna danas. Možda mi pred njima zatvaramo oči, ali ona su tu“, upozorio je predavač.

„Sve ovo je potaknulo papu Franju da potakne sveopću Crkvu na jedan sinodalni hod. Za nas je došao malo prebrzo i još u vremenu pandemije. Međutim, ovo nije proces od jedne godine već bi treba postati stil života Crkve. U nekim zemljama na zapadu laici itekako imaju značajnu ulogu u vođenju i upravljanju zajednicom. Koliko je to dobro to je drugo pitanje, ali sigurno nije idealan ni način da sve sam odlučuje župnik. Završna sinoda u Rimu o ovoj temi će iznjedriti određene preporuke a možda i nešto više. Ovo je vrijeme ‘prilagodbe’ na ono što bi moglo doći“, prognozirao je preč. Jakovljević.

Sinodalnost kao put obnove

„Papa sinodalnost, u smislu zajedništva svih krštenih, Božjeg naroda i pastira, vidi kao odlučujući instrument obnove Crkve i katoličanstva kako na svjetskoj razini tako i u različitim narodima, i u biskupijama. Papa želi čuti što o Crkvi misle i oni koji nisu njezini članovi“, napomenuo je predavač. Spomenuo je nadalje pothvate koje papa Franjo čini na ekumenskom području i kako Papa nastoji ostvariti dijalog s islamom. „Možda iz našeg kuta gledanja ponekad nam se čini da se previše ‘ponižava’. Međutim, to Papa čini iz dva razloga: za dobrobit onih malih kršćanskih zajednica koje tamo žive, ali i sve jače ekspanzije islama među tradicionalno katoličkim zemljama“, pojasnio je.

„Papa nameće raspravu, pokreće raspravu, želi čuti odjek mjesnih Crkava na temu: Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Ovaj sinodalni hod nema za cilj stvaranje nove Crkve, novih redovničkih zajednica, novih župa, već je poziv na osluškivanje Duha Svetoga, koji poput vjetra ‘puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide’“, citirao je predavač Evanđelje po Ivanu. Duh Sveti je glavni akter ovog sinodalnog hoda, naglasio je. Mi smo pozvani, kako kaže Drugi vatikanski koncil, „pomno proučavati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu evanđelja“ (GS,4). U Crkvi se nakupilo puno toga ljudskoga, a onda često puta i lošeg. Papa Franjo nas poziva da „kao Božji narod preuzmemo na se bol naše braće koja su ranjena u tijelu i u duhu“, citirao je papu Franju, njegovo Pismo Božjem narodu iz kolovoza 2018. godine.

„Određene biskupije, nakon teških kriza, svoj oporavak su započele u dijalogu s narodom Božjim“, nastavio je predavač. „Kad se dogode određeni problemi u zajednici oni se rješavaju s dijalogom. Mi nemamo još takvih situacija. No, što da neki svećenik počini zlodjelo protiv maloljetnih osoba i bude optužen? Kako liječiti rane onih koji su oštećeni, ali i cijele zajednice gdje je on djelovao?, hipotetizirao je predavač. „Samo dijalogom, molitvom s Božjim narodom“, glasio je odgovor. „Da bi zajedno mogli ići, svi članovi Crkve: narod Božji, Bogu posvećene i zaređene osobe, potrebno je dopustiti da nas Duh vodi; prihvatiti da Duh govori i drugom a ne samo meni. Zato ovaj sinodalni hod nije dobro unificirati, napraviti šprancu po kojoj će svaki župnik isto činiti. Crkva je dala prekrasan Pripremni dokument i Vademecum kao alat i vodilju za sinodalni hod na svim razinama, biskupijskoj, župnoj, zajednicama. Nema potrebe za drugim dokumentima i uputama, rekao bih, sužavanjima ili sintezama, od strane Biskupije. Sad se prepušta nama, da prema svojim pastoralnim mogućnostima, razvijamo svijest sinodalnosti. Potrebno je da budemo više spremni čuti i one koji su se udaljili od Crkve“, naglasio je preč. Jakovljević.

Tko je pozvan da sudjeluje u ovom sinodalnom hodu?

„Papa Franjo poziva sve krštenike da sudjeluju u ovom sinodskom procesu, čak i one koji nisu katolici i kršteni. ‘Poglavito se valja pobrinuti da se uključi one osobe koje su u opasnosti da budu isključene: žene, osobe s invaliditetom, izbjeglice, migranti, stariji, oni koji žive u siromaštvu, katolici koji rijetko ili nikada ne prakticiraju svoju vjeru, itd. Treba iznaći kreativna sredstva kako bi se uključilo djecu i mlade.’ Zato su mnoge biskupije, kao i naša biskupija izradila jedan upitnik, koji nije savršen, ali je određeni korak da se o nekim pitanjima izjasne svi kršteni, čak i oni koji nisu kršteni. Ovaj upitnik nije rađen za svećenike, nego za vjernike, da se čuje njihov glas; da njihov glas dopre do pastira. Zato se ne trebamo bojati određenih pitanja o svećenicima, jer svjesni smo da danas duboko ispaštamo zbog naših kolega koji su počinili određene stvari. Treba dopustiti vjernicima da u svojoj slobodi, savjesti kažu što misle. Ne bojmo se svojih župljana, oni nam mogu postati ogledalo u kojem ćemo bolje vidjeti sebe i svoj svećenički život. Ako i dođe koji prigovor na naš pastoralni i svećenički rad to trebamo doživjeti kao ispit savjesti, milosni trenutak da nešto promijenim kod sebe, a ne samo da nastojimo mijenjati svoje vjernike i suradnike“, naglasio je preč. Jakovljević.

Važno je imati ovu misao: nije riječ o tome da se makar i najbolje pripremi i odvije sinoda o sinodalnosti, nego da se u nama probudi otvorenost Božjem glasu i sentire cum Ecclesia kao poziv i odgovornost. Samo tako imat će smisla i zaključci koji će se donijeti na Sinodi. A sigurno će doći određeni zaključci koji će određene stvari promijeniti u pastoralnom radu. Sigurno će se dati veća uloga vjernicima laicima u životu Crkve. To je već vidljivo u misijskim područjima: ne samo u Africi i Srednjoj i Južnoj Americi već i u zapadnim zemljama. Sve značajniju ulogu u životu župe imaju vjernici laici, kako u domeni naviještanja tako i upravljanja.

Opasnosti za Sinodu

Predavač je nadalje citirao analize pontifikata pape Franje koje navode da aktualni vrhovni poglavar Crkve najviše prezire riječ ‘nepokretan’. Papa u tom kontekstu navodi tri opasnosti za ovu sinodu. Predavač je pojasnio: „Prva je ‘formalizam’ koji ističe oblik, formu, a ne sadržaj i dijalog s Božjim narodom. Očekuje se od Biskupije da nešto propiše, naredi; da netko drugi napravi kako bi onda mogao eventualno nešto učiniti. To nije smisao ovog sinodalnog hoda. Nije Biskupija, biskupijski ordinarijat nositelj sinodalnog hoda, već župa – Božji narod. Druga je ‘intelektualizam’ koji bi htio učiniti sinodu nekom vrstom studijske skupine, s učenim, ali apstraktnim govorom o problemima Crkve i nevoljama svijeta. To odvaja od stvarnosti Božjeg puka, kao i od konkretnog života zajednice u svijetu. Papa želi da se osjeti duh Božjeg puka. Treća je opasnost ‘kušnja nepokretljivosti’ koju prati izraz ‘tako se uvijek radilo’. Tom se metodom zapravo ‘usvajaju stara rješenja za nove probleme’. A to je ‘otrov u životu Crkve’, istaknuo je Papa. Stalno pozivanje na ‘tako je nekad bilo’ je samo znak zatvorenosti Duhu Svetom. Bez Duha nema obnove, nema života. Zbog ove nepokretljivosti neki na ovaj sinodalni hod gledaju skeptično i pokušavaju zalijepiti etiketu čak i štetnosti za Crkvu. Najveća štetnost za Crkvu je ostati ‘ukopana’ u rovove prošlosti pa i sadašnjosti. Tako je nekad bilo; tako se nekad radilo. To nekad može postati ponekad i pogubno“, rekao je preč. Jakovljević.

Sinoda je proces ozdravljenja od klerikalizma

„Zašto je potrebno još snažnije uključivati vjernike laike u život Crkve?“, zapitao se predavač. „Oni su dio Crkve po sakramentu krštenja. Papa, ali i postkoncilsko učiteljstvo Crkve govori da su svi pozvani sudjelovati i imaju odgovornost za Crkvu. Crkva, dakle biskupija i župa nisu privatna stvar pastira, već Božjeg naroda. Papa Benedikt XVI. za vrijeme svojeg pontifikata hrabro je poticao vjernike da neustrašivo budu svjedoci i suradnici Istine – Krista. Sinodalnost zahtijeva ozdravljenje od klerikalizma. A to je ozdravljenje u korijenu. I naš problem ovog sinodalnog hoda je klerikalizam. Od Drugog vatikanskog koncila preporuča se da pastir, župnik, prije donošenje odluke koja obvezuje zajednicu treba čuti savjet zajednice – mišljenje zajednice. U davanju vlastitih savjeta župnik i vjernici trebaju osluškivati što Duh predlaže za dobrobit zajednice. Duh djeluje i u zajednici, a ne samo u pastirima“, pojasnio je preč. Jakovljević.

Savjetovanje je duhovno umijeće koje preobražava i vjernike i pastire

„Zato se predlaže da ovaj sinodalni hod bude prožet slušanjem Božje riječi te nadahnuti Duhom da svojim djelovanjem dolazimo da sklada s Božjom voljom, zato treba dati prostora slušanju“, rekao je predavač te nastavio, „kad čujemo svog bližnjeg lakše ćemo moći biti ‘liječnici’. Naši misionari u misijskim područjima godinama prate jednu zajednicu kako bi ona mogla jednog dana postati kršćanska zajednica. Takav stil pastorala od nas svećenika traži jednu preobrazbu, odmicanje od uredskog i ceremonijalnog vršenja svećeničke službe“.

Prilikom jednog intervjua papa Franjo je istaknuo preobrazbu svijesti kod svećenika: „Službenici Crkve moraju biti milosrdni, zalagati se za osobe, pratiti ih kao dobri Samarijanac koji pere, čisti i podiže svojega bližnjega. To je čisto evanđelje. Bog je veći od grijeha. Organizacijske i strukturne reforme su sekundarne, odnosno dolaze nakon toga. Prva reforma mora biti ona ponašanja. Službenici evanđelja moraju biti osobe koje su sposobne rasplamtjeti srce ljudi, koji u tmini hodaju s njima, koje znaju razgovarati pa čak se i nadviti noću nad njima, u njihovu mraku bez da se izgube. Narod Božji želi pastire, a ne državne funkcionare ili klerike“, citirao je predavač riječi papa Franje iz intervjua u časopisu Civiltà Cattolica iz 2013. godine.

„Sinoda je proces, možemo reći – vrijeme ozdravljenja. Otvoriti se procesu ozdravljenja ili krenuti na put ozdravljenja, podrazumijeva: znati da bolujemo i priznati od čega bolujemo. Papa Franjo je težnju za strukturnom reformom Crkve izrazio i u postsinodalnoj pobudnici Evangelii gaudium počevši od pastoralnih djelatnika: ‘Sanjam o misijskom opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta… Reforma struktura, koju zahtijeva ta pastoralna preobrazba, može se shvatiti jedino kao dio napora koji se ulažu da one postanu više misionarske, da redovni pastoral u svim svojim aspektima bude širi i otvoreniji, da se u pastoralnim djelatnicima probudi stalna želja za ‘izlaženjem’ i tako potpomogne pozitivni odgovor svih onih kojima Isus nudi svoje prijateljstvo’. Strukturna preobrazba događa se u preobrazbi župe, a crkvene zajednice, bazične i male zajednice potrebno je snažnije povezati i staviti u doticaj sa župnom zajednicom uključujući ih u život župe. Ne zajednica izvan župe nego zajednica koja preobražava župu“, rezimirao je predavač.

„Sinodalnost započinje u nama: promjenom mentaliteta, osobnim obraćenjem, u zajednici, u župi, u obiteljskom domu, na poslu, u našim crkvenim strukturama, a zatim se širi na službe i poslanje“, pojasnio je.

Što smo učinili i što još pred nama predstoji učiniti u našoj Biskupiji?

Preč. Jakovljević je zaključno rezimirao korake glede sinode poduzete u Porečkoj i Pulskoj biskupiji kao i one koji tek predstoje: „Imali smo svečano otvorenje Sinodalnog hoda u porečkoj bazilici i mislim da je to bio lijepi događaj i povratne informacije su dobre. Bili smo pozvani da prijavimo predstavnike svoje župe kao članove ovog sinodalnog hoda, hvala onima koji su to učinili. Na našim dekanatskim susretima smo mi svećenici razgovarali o ovoj temi (u studenom 2021. i veljači 2022.). U veljači smo dali svoje prijedloge na dostavljeni Upitnik koji su pripremili vjernici i svećenici. Upitnik je dorađen s prijedlozima koji su stigli iz dekanata. Predlažem da ovaj završni Upitnik predstavimo na našim župnim tijelima i progovorimo u korizmi o sinodi. Svakako možemo imati i jedno savjetovanje s roditeljima prvopričesnika i krizmanika o sinodi te ih potaknuti da ispune Upitnik. Predlažem da se Upitnik  jedne nedjelje stavi na dno crkve i da ga vjernici ponesu doma i ispune te iduće nedjelje vrate i da se pošalje u Biskupiju. Predlažem da mi svećenici ne čitamo odgovore svojih župljana. Neka te Upitnike članovi koje ste predložili Biskupiji prikupe i pošalju Biskupiji. Biskupija će izraditi završni dokument koji će biti predstavljen na kraju završnog procesa“, naveo je.

Preč. Jakovljević je napomenuo da je upitnik toga dana stavljen na raspolaganje svećenicima, a osim toga moguće ga je preuzeti i sa službene internetske stranice Porečke i Pulske biskupije.

Uslijedila je rasprava o Upitniku, napose o pitanjima koja se odnose na rad svećenika.

Završno obraćanje mons. dr. Kutleše

Na kraju se okupljenima obratio apostolski upravitelj mons. dr. Dražen Kutleša koji je napomenuo da je rok za dostavu formulara i odgovora produžen do kraja svibnja, te da će odbor koji je osnovan sve to sažeti i poslati Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Nadbiskup je iznio prijedlog da svečani završetak sinodalnog puta bude u Puli, 3. srpnja, u prigodi proslave blagdana sv. Tome apostola, zaštitnika Pulske biskupije i Grada Pule. „Znamo da pojam sinoda dolazi od syn-hodos, što znači ‘ići zajedno, zajednički hod’, no važno je da hod mora imati svoj početak i svoj kraj. Znamo da nije svaki put dobar i da nekada može završiti i ‘ne dobro’. I ono što se događa u Njemačkoj je sinodalni put. Postoje različiti putevi i zato moramo biti odgovorni i tražiti ono što Crkva želi, a ne tražiti možda neku svoju korist u tome putu. Nadalje, važno je imati na pameti ‘zdrav razum’ ili ‘common sens’, to znači da moramo koristiti razum koji nam je Bog dao. Vidimo da se danas najviše udara na pitanje morala, Istine i transcendencije. Neke stvari koje su prije nekoliko desetljeća bile normalne danas se moraju objašnjavati. Zato je vrlo važno imati taj moralni temelj, znati razlikovati što je dobro a što nije. Sagledamo li sinodalni put u svjetlu cjelokupne situacije temeljni je problem u nama, što možda nemamo vjere. Najprije se svatko od nas treba zapitati ‘Vjerujem li u Boga? Vjerujem li u ono što govorim? Činim li ono u što vjerujem?’ Jednostavno smo možda ostali na tome putu, pričamo ono što trebamo, možda dosta puta mislimo da se to odnosi na druge, a ne na nas. Zato je vrlo važno pokrenuti taj osobni proces vjere. ‘Jesam li ja svećenik koji vjeruje i koji druge treba voditi k vjeri?’ Vjera nisu samo dogme, vjera je moj odnos s Bogom. Dogme nam samo pokazuju kako lakše doći do Boga. Zato se trebamo najprije zapitati koliko smo mi kao svećenici i časne sestre vjernici. Bez vjere nemamo veze s Bogom. Za sve to trebamo biti ponizni. Ako nismo ponizni sva sinodalnost i sve ono što ćemo činiti neće imati koristi. Stoga svi smo pozvani biti ponizni i znati činiti ono što tražimo i što želimo da drugi čine. Možda smo mi svećenici ponekad previše okrenuti prema sebi; govorimo s ambona i s oltara, nitko nam ne replicira, pa ponekad sami sebe uvjerimo da je sve što govorimo tako. Nitko nam se ne usprotivi, čak nam povlađuju kako bi nam se približili, time gajimo svoju oholost i ne obraćamo se poniznosti. Zato vas sve pozivam da taj naš hod bude u zajedništvu, da bude kao zdrav razum, te da se naša vjera pokazuje kroz poniznost; sve će to moći uspjeti ako to budemo željeli“, rekao je mons. Kutleša. Nadbiskup je na kraju zahvalio preč. Jakovljeviću i Vijeću za Sinodu, te priznao kako je rad na pripremi sinodalnog puta mukotrpan.