SVEČANA MISA 700. OBLJETNICE UTEMELJENJA STONSKO-KORČULANSKE BISKUPIJE I BRATOVŠTINE SVIH SVETIH

Sinoć smo čuli u povijesnom recitalu riječi: #!U ime Kristovo, tekuće godine od njegovog rođenja 1300-te, mjeseca lipnja, ja Ivan Kružić obvezujem se da ću se osobno pobrinuti kod Vrhovnog svećenika da se Stonska stolica prenese u Korčulu#!. A godinu dana kasnije, u listopadu 1301. godine, isti biskup Kružić ustanovljuje bratovštinu Svih Svetih. To su dva važna povijesna događaja kojih se danas spominjemo. O njima smo imali prilike ovih dana, posebno na znanstvenom skupu čuti dosta podataka koji nas vraćaju našoj bogatoj prošlosti i pokazuju kako su duboki korijeni naše vjere i narodnog identiteta na ovom otoku. Htio bih stoga razmišljati s vama o daru Crkve koju nam višnji Bog je do, te odgovoriti i na pitanje: #!Koju je ulogu Crkva imala i ima u našem povijesnom hodu?#! A kako se narodi ne stvaraju dekretom, već nastaju poput rijeke koja se začne na izvoru te pritokama i potočićima dobiva tijekom svoga hoda svoje oblike i usmjerenja, zahvalit ćemo Svemogućemu ne samo na daru vjere i Crkve, već i na daru Lijepe Naše čiji su geografski i klimatski uvjeti oblikovali našu narav i ćud. Odakle smo? Što smo primili, a što drugima dali u krutoj tisućljetnoj utakmici naroda? Zašto se nazivamo časnim imenom Hrvata? Talijani nas još i danas nazivaju #!slavima#!. Naš hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu donedavno je bio #!Ilirski zavod#! #!degli Schiavoni#!. Kad sam to prvi put čuo i shvatio značenje te riječi, nije mi bilo drago ako bi me netko tako nazvao. Bunio sam se i u sebi i na glas. Dotičnog sam kušao ispravljati kako nisam #!slavo#!, već #!croato#!. Ali, često sam osjetio da je sugovornicima bilo teško pamtiti i ispravljati već uhodane nazive. Dugo smo, naime, bili bez države; rastrgani među susjednim carstvima Beča, Pešte, Venecije i Carigrada. A vrhunac narodne neslobode u versajskoj tvorevini #!Jugoslaviji#!. Stoljećima pod tuđinom koji se #!tuđinski#! odnosio prema našoj tradiciji, našim korijenima i našoj povijesti. Ne treba se onda čuditi što je hrvatski pjesnik Vladimir Nazor ovako pjevao: «Rekoše nam: #!Vi ste uvijek bili roblje. A povijest vaša nalik je na groblje, na kome niti pravog križa nema. Ponegdje ploča bez imena nijema.. Svu prošlost vašu zastrla je sjena. I ovio mrak#!. (Da to nam kažu. A sve u meni na to kliče: Lažu! – I ako nema raka, spomenika, zidina, ploča, pergamena, slika.) Ja ipak znam što bje, i kako bje. Ne razasasute na sve četiri strane, već u mom tijelu leže ukopane, otaca mojih put i kosti sve. Propao nije ni duh im ni lik. Njih mrtvih ja sam živi spomenik! (V. Nazor, Hrvatski kraljevi. U: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 1941, str. X). Mi smo danas živi spomenici crkvenog i narodnog života na ovom otoku.
Mi smo generacija koja je imala sreću doživjeti ostvarenje vjekovnog sna slobode i nezavisnosti Hrvatske države. Mi smo generacija koja je prešla prag «trećeg tisućljeća kršćanstva». Isto tako mi smo generacija koja je proživjela velike i brze promjene u Europi nakon «revolucije svijeća» i pada Berlinskog zida (1989). Nas je vjernike iznenadilo, ali i iskreno obradovalo ponovno otkriće povijesne veze između religije i tradicije. Dugo godina, naime, slušali smo i učili iz školskih udžbenika ideološke opise povijesti. A kad su ideologije počele stvarati znanost i tehniku, društvo i kulturu bez Boga, bez transcedencije, započela je prava kriza čovjeka i čovječanstva. Stoga je Bernanos zabrinuto napisao: «Vidim svijet koji čovjek izgrađuje bez Boga, a u njemu, ajme, nije pretjerano ustvrditi, čovjek neće moći živjeti; moći će živjeti, ali uz uvjet da bude sve manje čovjek!» Nije li nedavna agresija na Hrvatsku i rat u Bosni i Hercegovini bio vrhunac takve ideološke krize i zastranjenja. Dogodilo se, ne ponovilo se.
I dok se prisjećamo značajnih obljetnica sedam stoljeća početaka biskupije u Korčuli i utemeljenja bratimske kongregacije Svih Svetih, obraćam se vama stanovnici ovog lijepog otoka čija je kultura od davnina prožeta kršćanskim duhom i kršćanskim vrednotama. A ovaj divni grad Korčula, dugogodišnje sjedište stonskih i korčulanskih biskupa, prekrasni je spomenik utjelovljenja kulture Duha i uzorak uspješnog prožimanja «svetog i profanog». Budite ponosni na svoje kršćanske korijene i ne bojte se Krista i njegove spasenjske poruke ljubavi i mira. Otvarajte mu sve više vrata svoga srca, svojih obitelji i svojih institucija. U mukotrpnom nastojanju izgradnje boljeg i pravednijeg društva, Isusova riječ neće vam smetati. Dapače, bit će garancija da kuću «slobodne i neovisne države Hrvatske» koju vam valja nastaviti zidati na početku novog stoljeća, gradite na čvrstim i sigurnim temeljima.
I premda okolnosti opće globalizacije nisu ni malo lake, ne bojte se. Posebno vi, cijenjeni djelatnici, prijatelji i promicatelji kulturnog života. Nastavite stvarati slobodno i u slobodi. Crkva vam ustupa prostore djelovanja i širom otvara svoja vrata. Crkva vas treba. A i vama je potrebno teološko promišljanje i nauk Crkve. Posebno, vama umjetnici, «genijalni graditelji ljepote» jer, nitko kao vi, ne može naslutiti nešto od onoga pathosa kojim je Bog u zoru stvaranja pogledao na djelo ruku svojih. Titraj tog osjećaja bezbroj se puta odrazio i u vašim pogledima kojima ste se divili djelu ruku svojih. Ne dajte se podjarmiti opasnim zakonima tehnike, već osluškujte «tajnovite zakone svemira, gdje se Božanski dah Duha Stvoritelja susreće s ljudskim genijem i u njemu potiče kreativne sposobnosti» (Papino pismo umjetnicima br. 15). I ako budete slijedili te unutarnje poticaje Duha, bit ćete kadri pomoći čovjeku našeg vremena i ovog podneblja ponovno doći do prave čovječnosti, te u tradiciji svoje prošlosti otkrivati dio «narodnog, duhovnog i božanskog blaga» (GS 86). Crkva, koja je ukorijenjena u ljudsku povijest, želi vam u tome pomoći.
II Vatikanski Sabor opisuje Crkvu kao Božju građevinu, monumentalno djelo na zemlji koja počiva na ugaonom kamenu Isusu Kristu. Ona nije zgrada, već građevina, koja se izgrađuje, raste, napreduje. Sve što se u zajednici zbiva, doprinosi njezinom izgrađivanju: od krštenja novorođenog djeteta, preko dijeljenja svetih sakramenata do onog posljednjeg ispraćaja kad svećenik s okupljenom Crkvom putnika moli za pokojnika da mu Gospodin udijeli pokoj vječni. Ta se Božja građevina na zemlji naziva različitim imenima: kućom Božjom, šatorom među ljudima i osobito hramom Božjim. «Tada začuh jaki glas što dolazi s prijestolja i viče: #!evo šatora Božjeg među ljudima#!. On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod i sam Bog bit će s njima!» A sv. Pavao piše da «nismo više tuđinci i gosti, nego sugrađani svetih i ukućani Božji, sazidani na pravom temelju, a zaglavni je kamen sam Isus Krist. U njemu sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram Gospodnji» (Ef 2, 19 – 21). Taj živi hram zajednice još nije dovršen. Još nije potpuno urešen. Još ne sjaji u punom sjaju. Još je u gradnji. Tko je pozvan izgrađivati Dom Gospodnji?! I tko sve smije u njemu prebivati?! Psalmista na to slikovito odgovara: «Onaj tko živi čestito i čini pravicu, istinu iz srca zbori i ne kleveće jezikom. Koji bližnjemu zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga. Koji ne daje novca na lihvu i ne prima mita protiv nedužna».
Živimo u svijetu u kojem logika «vladanja», «gospodarenja» i različitih manipulacija truje međuljudske odnose. Kršćani stoga osjećaju potrebu svjedočiti drugačiji način «ophođenja i služenja drugima» (diakonia). Pred iskustvom zla i besmisla, koje vodi fatalizmu i beznađu, oni se osjećaju pozvanima biti nositeljima nade i protivnicima besmisla, «uvijek spremni odgovoriti svakome tko ih zapita za razloge nade koja je u njima» (1 Pt 3, 15). Jer, nema kršćanstva bez služenja, a ni evangelizacije bez diakonije. Nema obiteljskog blagoslova bez sebedarja, niti prave egzistencije bez proegzistencije. Kršćani osjećaju potrebu sudjelovati na liturgijskim događanjima na kojim se uspostavljaju mostovi zajedništva i povezanosti između neba i zemlje. Stoga s radošću pjevaju kad im reknu: «Hajdemo u dom Gospodnji!»
Ova velika obljetnica prigoda je za sve nas prisjetiti se svojih vjerskih i narodnih korijena, posvjestiti svoja zaduženja i svoje poslanje. Ovo je posebna prigoda za vas poštovani bratimi Sviju Svetih da zahvalite Bogu za dar nasljedstva koje ste primili i čuvali 7 stoljeća. Budite zahvalni za dar vjere, za dar Crkve katoličke i za dar bratovštine Svih svetih. Ustrajte «vršiti dobra djela, milodarima hraniti siromahe, te molitvama i pjesmama sudjelovati u pobožnostima čitavoga puka», kako zapisa o vašim predšasnicima, davne 1456. godine, vizitator biskup Luka Leonni. I budite ponosni na svoje korijene.
Na ovoj proslavi sudjeluju i predstavnici vlasti naše županije, gradova i općina ove biskupije i ovog otoka, kao i brojni kulturni i javni djelatnici. Duboki vjerski povijesni korijeni, kao i dobri stoljetni odnosi svjetovne i duhovne vlasti obilježje su hrvatske prošlosti. Uz male povijesne iznimke antiklerikalnog duha u dvadesetom stoljeću, koje su prouzročile tri opake ideologije nacizma, fašizma i komunizma, hrvatska je prošlost obilježena duhom uvažavanje, tolerancije i visokog stupnja suradnje narodnih predstavnika i duhovnih predvodnika. O tome nam govore brojne zadužbine i darovnice hrvatskih knezova i kraljeva, hrvatskog državnog sabora, brojnih gradova i županija. Ova velika godišnjica dobra je prigoda i za nositelje građanske vlasti koji imaju moć pojedincima i skupinama jamčiti sigurnost, mir, pravdu i poštovanje. Neka svojim predanim služenjem odgajaju srca ljudi za mirotvorne zadatke i osjećaje.
I za vas, članovi Božjeg naroda, koji ste po krštenju pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta, ovo je prigoda probuditi u srcu osjećaje ponosa i zahvalnosti. Posebno za vas dragi roditelji, suradnici Boga Stvoritelja; i za vas mladi, uzdanico Crkve i naroda. Za vas roditelji ovo je prigoda da postanite ono što jeste: intimna zajednica ljubavi koja se ne plaši života, prva životna stanica društva koja je u službi izgradnje kraljevstva Božjeg i poslanja Crkve (FC 49). Budite jedno srce i jedna duša.
Za vas mladi ovo je prigoda da se ohrabrite i krenete. Vi predstavljate silni potencijal u današnjem svijetu. Nemojte se bojati. Istina, neke je od vas zbunila i sablaznila suvremena civilizacija pa su podlegli napastima ludog vremena, te pribjegli iluzornom svijetu alkohola, droge, ravnodušnosti, cinizma i nasilja. Mladi, odvažite se prebjeći na Božju stranu. Imajte povjerenja u Dobro i u Crkvu koja vas upućuje na dobro. Kad god prođete pored sakralnih spomenika, sjetite se da su ih gradile marljive i vjerničke ruke vaših očeva i pradjedova. Pjesnik Alfirević je pokazao koliko su naši pređi bili povezani uz svoje svetinje, zavjetne crkve i kapele u kojima se orila pjesma i izgovarala molitva duše: “Tu vise zavjetni darovi, siromašnog, pobožnog puka; sidra, konopi, ferali – spomeni brodoloma. Dočekuju nas prijazno njini zidovi stari, skloništa priprostih duša, ribara i mornara. Mnogo su uzdaha čuli polumračni oltari, mnogo je suza vidjela Gospina slika stara!”
Ne može se bez uzbuđenja čitati ove stihove u kojima pjesnik dosjetljivo prikazuje odnos našeg čovjeka i Boga. Hoće li i današnji roditelji otkriti i usvojiti tu potrebnu vezu i komunikaciju s nebom i s vječnošću?! Ima li nade da suvremeni mladi otkriju molitvu kao sastavni dio njihovog rasta i napretka?! Hoće li graditelji suvremene Hrvatske pred izazovom tehnike i automatike znati prepoznati i uvažiti duhovnu dimenziju čovjeka, otkriti važnost i ljepotu Crkve Kristove, te u duhu starog Benediktovog pravila «ora et labora» uspješno povezati rad i molitvu kao sastavni dio ovozemnog hoda i života?!
Sedamstoljetni jubilej biskupije i bratovštine obilježen je ne samo patnjom i suzama, već i vjekovnom vjernošću Bogu našega krštenja. Nadati se da će i današnje generacije ovoga grada ponovno snagom vjere, uljudbe, života i domoljubnog osjećaja za svoju prošlost i za svoje korijene, oživjeti duhovno ovo južno podneblje Lijepe Naše. Postoje izvjesne naznake i nade. Dao Bog da se razbuktaju zapretale snage života. Stoga, neka je blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista. Otac milosrđa i Bog svake utjehe.

Korčula, u nedjelju 29. srpnja 2001.