Tisuće hodočasnika ispunile su na Svetu subotu vanjski prostor Zavjetne kapele u ludbreškom svetištu Predragocjene Krvi Kristove. Središnje euharistijsko slavlje predslavio je bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, uz suslavlje domaćina, varaždinskog biskupa Bože Radoša, umirovljenog biskupa Josipa Mrzljaka, generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije Krunoslava Novaka, generalnog vikara Varaždinske biskupije Antuna Perčića, upravitelja Svetišta Josipa Đurkana, ovogodišnjeg propovjednika i duhovnog voditelja proslave Krvi Kristove Mateja Glavice te stotinjak svećenika Zagrebačke metropolije i šire koji su pratili svoje vjernike i župljane na hodočašću Presvetoj Krvi u Ludbregu.

Uvodno je sve okupljene hodočasnike, biskupe i svećenike pozdravio upravitelj Svetišta mons. Josip Đurkan te dao riječ gradonačelniku Ludbrega Dubravku Biliću. Gradonačelnik je u svom pozdravu spomenuo kako je identitet grada Ludbrega uvelike određen ovim svetištem Krvi Kristove i poviješću hodočašćenja hrvatskih vjernika. Gospodin Bilić se osvrnuo na protekle dvije godine epidemije koje su ličile na pravo ratno stanje i u prvi trenutak udružile svijet, svjestan da tek zajedničkim snagama možemo pobijediti nevidljivog neprijatelja. Nažalost, rekao je gradonačelnik, to zajedništvo nije zaživjelo već još više podijelilo svijet na bogate i siromašne, na one koji imaju dostupna cjepiva i zdravstvenu skrb i one koji nemaju ni ono najosnovnije za život. Izgleda da kao društvo i pojedinci ne možemo pobijediti našu sebičnost i vlastite interese zanemarujući vrednote pravednosti i vrijednosti ljudskog života. Gospodin Bilić je na kraju svojeg pozdravnog govora izrazio nadu da na mjestima kao što je ludbreško proštenište Krvi Kristove možemo iz dubine naših srca zavapiti za pomoć i zagovor Krvi Kristove da nadvladamo sebičnost.

Uvodeći u misno slavlje mons. Vjekoslav Huzjak je rekao da smo svi, okupljeni oko oltara Kristova, zagledani u Njegovu muku i Krv, pozvani obnoviti svoju vjeru koja je jedina kadra mijenjati čovjeka jer usmjerava pogled prema vječnosti.

Svoju je homiliju biskup Huzjak započeo, polazeći od naviještenoga evanđelja, upravo slikom Krista raspetoga iz čijega boka se za nas prolijeva Krv i voda. Po toj Kristovoj žrtvi za nas i naše grijehe bivamo spašeni i otkupljeni, a Krist za nas „postaje Onaj koji je, ne samo usput u našemu životu, od prigode do prigode, od proštenja do proštenja, nego postaje Onaj koji je svakidašnja naša snaga i koji nas vodi putevima ove zemlje, ovoga vremena u kojem živimo, ovoga prostora u kojem jesmo, koji je neprestano s nama.“

Krv i voda iz Isusova boka znakovi su otajstva Crkve koja po krštenju, po vodi, a zatim po euharistiji u kojoj blagujemo Tijelo i Krv Kristovu čini i gradi zajednicu spašenih, „zajednicu onih koji su zagledani u Krista jer on čini temelj naše povezanosti, On je snaga koja nas povezuje. Zajedništvo s Kristom jače je od bilo koje druge povezanosti ovdje na zemlji“ rekao je biskup te nastavio tumačiti kako je Isusova muka „pokazatelj koliko je Bogu stalo do nas ljudi jer je Sina svoga poslao da bi živio s nama životom koji je jednak u svemu nama, osim u grijehu. I tu je ona snaga njegove žrtve jer grijeh koji je ušao u ljudski život neposluhom jednoga, kako nam kaže Sveto pismo, nije mogao biti  otkupljen nego žrtvom koja je veća i jača od onoga što je slabost, od onoga što je grijeh. A to je žrtva Bogočovjeka Isusa Krista. Zato Ivan tumači u poslanici svojoj: što je od Boga rođeno to je Božje, to pobjeđuje svijet. Svijet u Ivanovom smislu znači sve ono što je slabo, nedosljedno, sve ono što je u našemu životu gorko, sve ono čega se sramimo, sve ono što ne bismo željeli, sve ono o čemu je govorio gradonačelnik na početku, kako danas izgleda svijet u kojem živimo. Taj svijet koji nije Božji svijet, taj svijet koji Bogu okreće leđa. To je svijet o kojemu govori Ivan, kojega može pobijediti jedino snaga Božja, jedino snaga Božja ga može preobraziti u Božji svijet.“

Govoreći o prvom čitanju u kojem je Izraelski narod shvatio da su riječi Božje koje im je Mojsije čitao riječi koje znače život biskup Huzjak je pojasnio kako Božja riječ postaje temelj saveza koji je Bog ponudio, darovao čovjeku. Narod je shvatio da „Bog ljubi čovjeka i daje mu sebe, svoju riječ, izgovorenu, a vrhunac izgovorene riječi je riječ Kristova, odnosno Krist sam koji je izgovoren u ljudsku povijest. Već riječ izgovorena u Starome zavjetu stvara uvjete za Savez…Bog je rekao svoju Riječ, vječnu i nepromjenjivu, Bog je rekao svoju Riječ već u stvaranju i stvorio čovjeka na svoju sliku da bi čovjek mogao živjeti puninom života, da bi mogao biti onaj koji je mjera stvorenoga. Ali s Bogom u srcu. Jer ako nema Boga u srcu čovjekovu, čovjek ostaje bez identiteta, ne zna tko je i što je.“

Starozavjetni savez Boga i izraelskog naroda koji se obvezuje vršiti Božju riječ bio je zapečaćen krvlju životinja kojom je Mojsije škropio narod. A novi narod Božji, Crkva, posvećen je i poškropljen Krvlju Kristovom kojom se i hrani o od koje i po kojoj živi, rekao je biskup ističući kako „Kristova žrtva u sebi nosi dar, neizmjerni dar: oprosti im Gospodine Oče ne znaju što čine molio je Isus na križu. To je put koji utire Bog za nas ljude, da bismo i mi mogli živjeti takvim životom.“

Šaljući svoje apostole u svijet Krist njima, ali i nama danas govori da jesu u svijetu, žive u svijetu, ali nisu od svijeta. Time nam Isus govori kako se ne možemo voditi pravilima koja nameće svijet, kako vjernike ne može voditi interes, sebičnost, samoživost, bilo što što odudara od Božjeg plana stvaranja i spasenja. „U stvaranju Bog je čovjeku dao na raspolaganje sve stvoreno i rekao mu da gospodari svime. Ne da upravlja nego gospodari. Gospodari srcem i dušom Stvoritelja svoga jer je stvoren na njegovu sliku. Bog je stvorio svijet nama na dobro, da bismo mogli živjeti i stvarati, da bismo mogli oplemeniti taj svijet Duhom Božjim koji je istina. Ako vidimo danas svijet koji živi drugačije onda znamo da je svijet okrenuo leđa Bogu. Vidimo nejednakosti silne, Afriku, Južnu Ameriku, Aziju. Vidimo Europu koja živi u izobilju. Podjela dobara u svijetu je katastrofalna jer ljudi umiru od gladi,“ nastavio je biskup Huzjak te zaustavio pogled na Europi i društvu u kojem živimo te se zapitao: „Ima li Europa svoj identitet, ima li Europa svoj značaj, ima li čovjek u Europi danas svoje dostojanstvo, zna li tko je i kuda ide? Ili pak mu je jedini cilj živjeti lijepo u izobilju?“

Čovjek koji je okrenuo leđa Bogu ne zna gdje je njegovo mjesto. Europski sud za ljudska prava donio je prošle godine presudu u kojoj izjednačuje ljudska prava s pravima životinja te tako potpuno zanemaruje i odbacuje Stvoriteljski red kojega je Bog uspostavio na početku svijeta rekao je biskup Huzjak te nadodao kako se u Europi pa i u Hrvatskoj donose zakoni koji izokreću originalni stvoriteljski plan: „može se ubiti nerođene, može se ubiti stare i nemoćne, u škole uvodimo građanski odgoj  koji ne računa s Bogom, Bog nama ne treba, Bog ne postoji, mlade treba učiti da su oni nositelji društva, ali kojega društva? Društva u kojem je čovjek sredstvo za stjecanje profita. Čovjek je onaj kojim gospodari novac, umjesto da je čovjek taj koji gospodari i prirodom i svim procesima koji se događaju u društvu. A to je moguće jedino ako mi u srcu nosimo Boga.“

Pozvao je biskup nadalje na aktivno i zauzeto življenje vjere u svakodnevnom obiteljskom životu jer vjera u Krista mora oblikovati život vjernika, njegove odnose, posebno one u obitelji. Temelj odnosa i zajedništva nije novac, kuća, imanje nego Krist Gospodin, rekao je biskup te zaključio da je vjera u Krista, Božji plan za čovjeka, temeljna pokretačka snaga za promjene koje želimo i očekujemo oko sebe i u svijetu.

Osvrnuo se mons. Huzjak na suvremen govor  i zahtjeve o poštivanju različitosti koji ipak zaboravlja na temelj jednakosti: „čovjek stvoren od Boga, darovan slobodom, ljubavlju, razumom ima poveznicu u Kristu, u Bogu stvoritelju za zajedništvo među sobom. Različitosti naše su sekundarne…Ono što je Bog u nama stvorio, što je u nas usadio to je ono što nas povezuje i čini jednim i jedinstvenim. Crkva jest u svijetu svjedok tog jedinstva i zajedništva u Bogu i s Bogom…Bog je onaj koji nas vodi putevima života, a ne putevima smrti. Naravno da u svemu tome se veselimo i radujemo dostignućima znanosti, radujemo se i veselimo svemu dobrom i plemenitom što čovjek stvara i može stvoriti, ali sigurnost daje jedino vjera u Boga da ćemo se međusobno istinski poštivati i da ćemo se kao ljudi u zajedništvu boriti za život i za ono lijepo, plemenito i dobro koje nam je Bog darovao.“

Na kraju svoje homilije okupljenim hodočasnicima biskup Huzjak je poručio: „Dok gledamo muku Kristovu i Krv njegovu gledamo svoje živote koji su spašeni u toj žrtvi, koji su otkupljeni, a naše je otvoriti srca, živjeti u vjeri, s vjerom i po vjeri, svjedočiti svakom čovjeku tu Božju ljubav za nas. Naviještati svakom čovjeku da je Krist Gospodin naš spasitelj i jedini spasitelj svijeta i čovjeka. Neka nas ta ljubav vodi, neka nas nadahnjuje da možemo izgrađivati svijet i našu domovinu u kojoj nam je Bog dao živjeti, da je ljubimo, da ljubimo život u svakom trenutku od početka do kraja, da život znamo cijeniti, da znamo cijeniti ono što imamo i tako izgrađujemo svijet za budućnost u kojoj će vaša djeca, naši mladi se osjećati sigurno, radosno, povezano, a Krv Kristova neka nam bude snaga za naš svakidašnji život i za našu budućnost i vječnost.“

Na kraju svete mise varaždinski biskup Bože Radoš zahvalio je svim sudionicima slavlja, predvoditelju mons. Huzjaku, rektoru Svetišta mons. Đurkanu i njegovim suradnicima s kojima brine o Svetištu, ispovjednicima, svećenicima koji su poveli svoje župljane na hodočašće, svima koji su doprinijeli ljepoti slavlja. Biskup Radoš zahvalio je i gradonačelniku Dubravku Biliću na uvodnom pozdravu i dobroj suradnji lokalne vlasti i Crkve posebno zahvalivši na brizi za materijalnu baštinu jer se iz europskih fondova obnavlja župna crkva Presvetog Trojstva i njezin cintor. Biskup Radoš je rekao: „onaj tko obnavlja crkvu izražava želju da iz crkava poteče obnova naših kuća, obitelji mjesta i naroda.“ Završno je biskup Radoš pozdravi sve hodočasnike sa željom da s ovog svetog mjesta ponesu toplinu i ljepotu Božje ljubavi koja neka ih prati kroz život.