Svetkovina Rođenja sv. Ivana Krstitelja svečano proslavljena u Podmilačju

Okupljenima se najprije obratio podmilački župnik i čuvar svetišta sv. Ive fra Filip Karađža koji je pozdravio nazočne, osobito provincijala Dadića i predstavnike državni vlasti te hodočasnike: „one radosne i tužne, i ljude kojima su tereti života postali preteški, od koji su svi odustali a neki su možda čak u opasnosti da odustanu sami od sebe, njih preporučam milosnom zagovoru sv. Ivana Krstitelja“, rekao je župnik Karadža.

Potom je provincijal Dadić kazao kako je najljepši mogući pozdrav upravo ovaj „da Gospodin bude s nama – Ljubav njegova i da nas prati Duh Sveti“. Prije misnih čitanja fra Zdravko je blagoslovio vodu, a potom i okupljene vjernike hodočasnike.

U propovijedi je, između ostaloga, istaknuo kako o Ivanu Krstitelju govore sva četiri Evanđelja koja Ivana i Isusa dovode čak u rodbinsku vezu. U Evanđeljima je vidljiva Ivanova oštrina riječi i njegova radikalnost osude grijeha i zla, pa čak i grešna čovjeka, jer Ivan razmišlja i govori u starozavjetnim kategorijama suda i osude; „Ivan stoji u nizu izraelskih proroka koji su upozoravali svoje sunarodnjake na sve zlo što se bilo nagomilalo u njihovu životu i povijesnom trenutku. Ivan je ostao dosljedan svome propovijedanju – ono ga je stajalo života“, rekao je provincijal Dadić. Za Isusa Ivan „nije trstika koju vjetar ljulja“. On je „najveći rođeni od žene“. „Ivan je velik i ujedno malen, Ivan je zapravo samo čovjek“, rekao je fra Zdravko napominjući da čovjek postaje velik tek kad prihvati Božji način gledanja na stvarnost, Božji način djelovanja i Božju logiku ponašanja. Takav način života ostvaren je u Isusu, a to je put blagosti, praštanja, ljubavi i milosrđa; Isus ukazuje na dobro, ukazuje da je On Put, Istina i Život.

„Danas smo ovdje da izvršimo svoj zavjet koji je u ovom Svetištu povezan sa sakramentom svete ispovijedi i mogućnošću da nam se dogodi čudo kako duhovnoga tako i fizičkog ozdravljenja“ napomenuo je fra Zdravko, upozorivši kako „sve više vidimo samo crnilo, negativnost, grijeh i zlo, a onda tako vidimo i drugoga koji se treba mijenjati – nikada to nisam ja – što je vrlo zanimljivo“. Stoga je podsjetio na legendu Cherokee Indijanaca o tomu kako u svakom čovjeku postoje dva vuka… „I mi kršćani koji imamo sakramentalnu milost nismo bez napasti da u našem životu pobjedi ovaj drugi vuk koji u sebi nosi nemir“, upozorio je fra Zdravko.

„Vidimo društvo, strukture, crkvene poglavare, roditelje, braću i sestre, susjede i prijatelje, koji se trebaju promijeniti, oplemeniti, obratiti, ali nikada u tome ne vidimo sami sebe, da ja sam potreban obraćenja, ja se trebam promijeniti, postati bolji čovjek, otac, majka. Naprotiv, tko je veći i važniji od mene? Imam li snage poput Ivana reći da nisam ja najvažniji i ukazati na nekoga koji je ipak bolji od mene“, upitao je Provincijal navodeći kako Ivan, dok ljudi u njemu vide Mesiju, ponizno ukazuje na Isusa govoreći: „Ja mu nisam dostojan odriješiti niti remenja na njegovoj obući“. To je kod Ivana tako što je imao „prostora za molitvu u kojoj mu govori Bog“, rekao je Dadić, ustvrdivši kako „sve više danas možemo susresti ljudi koji nemaju vremena za molitvu. Neki kažu da imaju drugačiji način na koji izražavaju svoju povezanost s Bogom. Nema katolika, braćo i sestre, koji barem pola sata ne odvoji za molitvu u danu za susret s Bogom. Tek onda takav čovjek može i mora čuti što mu to Bog govori“.

„Stoga su nam potrebni ovi trenutci samoće oplemenjeni molitvom, postom tj. pokorom. Oni nam omogućuju da shvatimo kako mi nismo mjera, pa niti naša pamet, stečeno znanje, doktorat, pozicija, titula; sve to nije mjerilo, nego vjera u Boga koji cijeni druge stvari i u našem životu želi vrednote iza kojih jasno i čvrsto stojimo, a to su dobrota, milosrđe, praštanje i ljubav. Mi nismo ideal koji treba slijediti“, poručio je provincijal Dadić.

„Nama kršćanima trebalo bi biti zajedničko s Ivanom to što je Ivan posvećen u majčinoj utrobi i sav se predao Bogu. I mi smo posvećeni, ali je pitanje – dok svjedočimo svoju vjeru na ovoj vrućini, nakon dugog puta, neki čak i pješice – jesmo li se predali Bogu ili smo se predali zbrci i strci ovoga svijeta u kojemu nas puno toga odvlači od Boga i pravih vrednota“, upitao je provincijal Dadić, napominjući kako je „važno pitanje ukazujemo li mi svojim životom na Isusa, baš svime; mislima riječima i djelima“.

„Stoga vas molim da još jednom zastanemo i zagledamo se u čovjeka koji je Spasitelja pokazao i prstom i riječju i djelom te neka nam to bude inspiracija“, predložio je fra Zdravko tumačeći kako je „Ivan važan jer je on darovano dijete i mao je posebnu zadaću, biti preteča Mesiji. Bio je čovjek pustinje, a pustinja je mjesto posebne Božje prisutnosti. Ivan je pozivao ljude da se odreknu zla, a prihvate put dobra“, istaknuo je Provincijal, podsjećajući kako Ivan nije odustajao od ispravnoga stava; on nije bio trstika koju vjetar ljulja, on je najveći rođen od žene, ali, ipak, najmanji u kraljevstvu nebeskom, jer je to božanski način razmišljanja.

„Zato pred njim svi trebamo zastati kako bismo i govorom i konkretnim životom bili neustrašivi pred mentalitetom današnjega svijeta koji želi biti popustljiv i tolerantan. Da, potrebno je biti tolerantan. I Isus bi danas prigrlio sve. Ali On bi i danas osudio grešno stanje a zagrlio bi grešnika. Ivan nas poziva da ozdravimo svoje srce, i od tuđega za, ali i od sebe samih; da živimo, radimo i mislimo kao pravi – istinski kršćani; da ne budemo pohlepni ljudi koji će misliti samo na sebe, nego otvoreni i spremni na žrtvu za druge, osobito one slabije; da se ne upuštamo kušati sve ponude ovoga svijeta, nego da na vrijeme uvidimo što nam koristi, a što šteti; da ne otimamo tuđe, da živimo od rada svojih ruku, da poštujemo tuđi trud i muku, da cijenimo tuđu suzu i bol; poziva nas da budemo ljudi srca i duše, poštenja i povjerenja, razumijevanja i solidarnosti, otvoreni vjeri i nadi“, poručio je fra Zdravko dodajući kako bi to konkretno za naš svakidašnji život i ponašanje trebalo značiti „razlikovati čovjeka i grijeh. Grijeh treba stalno odbacivati, a čovjeka uvijek prihvaćati. Osim toga trebalo bi u životu gajiti milosrđe i blagost prema ljudima, jer tako vlastitim djelima milosrđa otvaramo nova obzorja ljudima kojima je to milosrđe potrebno kao put izlaska iz svijeta zla i grijeha. Lako je biti okrutan sudac drugome. Za taj postupak čovjek doista ne treba biti velik. Velik treba biti ako će oprostiti drugome, ako će uvijek iznova dati mogućnost drugome, ako će ga blago primiti, pa, ako treba, i ukoriti, u konačnici ako će biti milosrdan. Isus je otvorio novo vrijeme u kojemu se može postati božanski velik, ako se postupa onako kako je postupao Isus“, istaknuo je fra Zdravko.

„Na kraju valja reći da Ivan vodi Isusu, a Isus je posve drukčiji i njegov je životni put drukčiji. Na Isusovu putu čovjek doista može postati neizmjerno velik. Isus je svojim životom, djelom i porukom kriterij svake istinske ljudske veličine“, zaključio je provincijal Dadić.

Pri kraju misnog slavlja župnik Karadža uputio je riječi zahvale, a uputio ih je i provincijal Dadić, zahvalivši osobito franjevačkim đakonima i bogoslovima kojih je sve manje, jer je nekada čuveno sjemenište u Visokom zatvoreno. Stoga je fra Zdravko poručio očevim i majkama da odgoje još neko dijete koje će moći svoj život ostvariti kao svećenik, redovnik ili redovnica, pa i kao franjevac i franjevka „jer je to vrlo važno za život naših franjevačkih zajednica, ovdje u Bosni i Hercegovini, za Crkvu, za naš hrvatski narod“.

Uz to je spomenimo kako je Svetište Sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju najveće nemarijansko svetište katolika u BiH. Mnogi vjernici odasvuda dolaze u Podmilačje. Mnogi dolaze pješice i bosonogi. Neki proputuju desetke kilometara, preko brda, planina i udolina, da mole moćni zagovor sv. Ivana Krstitelja čije Svetište je još uvijek u izgradnji za koju je potrebna vjernička pomoć i solidarnost.

Misu je suslavilo oko 25 redovničkih i dijecezanskih svećenika, dok su ostali ispovijedali. Pri oltaru su posluživali đakoni i bogoslovi Franjevačke teologije u Sarajevu. Na misi je sudjelovalo veliko mnoštvo vjernika, unatoč vrućem i sparnom vremenu. Među vjernicima bile su i brojne redovnice, bogoslovi, predstavnici državnih i civilnih vlasti kao i vjernici pravoslavci i muslimani.

Misno slavlje uživo je prenosila Radiotelevizija Herceg-Bosne i Radio Marija BiH.

Liturgijsko pjevanje pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom mladoga profesora glazbe fra Emanuela Josića i redovnice s. Mire Biliznac predvodio je jajački župni zbor uz pripomoć članova hodočasničkih zborova.

Na svetkovinu sv. Ive hodočasnici su imali prigodu za ispovijed već od ranih jutarnjih sati.