Na početku homilije blaženi Alojzije Stepinac podsjeća da je sv. Josip, nakon Bogorodice, čovjek kojega je Bog najviše ljubio te ga je postavio za zemaljskog skrbnika i branitelja svoga Sina Isusa Krista. Sv. Josip skrbio se i brinuo o Isusu te ga štitio od svih nevolja. „Najveća pogibelj zaprijetila je malome Isusu kad je Herod htio saznati točno okolnosti rođenja Isusova. Taj Herod nije bio rodom Izraelac, nego Idumejar, potomak Ezavov, koji je skroz naskroz zemaljski mislio, osjećao i radio. On se nepravdom i krvološtvom dočepao kraljevstva, dakako u ovisnosti od Rimljana. Čim je od mudraca čuo da se Židovima rodio kralj iz njihova roda, odmah se sav smeo i uplašio, kao da je već potkopano njegovo ionako kukavno prijestolje. To je odvijeka bilo svojstvo tirana.

Uplašio se ne samo on, nego s njime i „sav Jeruzalem“ (Mt 2, 3), kaže Sveto pismo, da nam se naznači kako je već mnoge Židove taj poganski vladar privukao na svoju stranu i na svoj način života, kao što su ga doista i slijedili u životu takozvani herodovci, saduceji, to jest ljudi, koji su živjeli samo za ovaj svijet. Ni mnogi drugi Židovi nisu bili puno bolji“ (Batelja, 2009: 61. – 62.), objašnjava naš Blaženik i nastavlja: „Budući da je Herod tražio sreću samo na ovom svijetu, ne mareći za ono što je preko groba, razumljivo je da je sve stavio u pogon da sazna točno gdje se Isus rodio pa da ga onda kratkim putem učini neopasnim za svoje prijestolje, to jest da ga ubije. Zato lukavo moli mudrace kad nađu Isusa, da mu jave pa će i on doći pokloniti mu se“ (Batelja, 2009: 62).

No, Providnost Božja bdjela je nad Isusom te se Anđeo Božji javlja u snu sv. Josipu i usmjerava ga u Egipat. „Kad je Herod, veli Sveto pismo, vidio da je prevaren od mudraca, razgnjevi se i dade u Betlehemu i svoj okolici njegovoj poubijati sve dječake od dvije godine i niže, prema vremenu kako je bio istražio od mudraca. Ali udarac je Herodov promašio. Čim je sv. Josip primio nalog, veli Sveto pismo, „ustade, uze još u noći dijete i mater njegovu i ode u Egipat. Ondje ostade do smrti Herodove“ (Mt 2, 14 – 15)“ (Batelja, 2009: 62).

Kardinal Stepinac naglašava da sv. Josip nosi naslov hranitelja i brižnoga branitelja Isusova te da se njegova „briga očituje prvo u tome da ne trati ni časa kad mu je anđeo dao nalog bježati. Drugo, ta se briga očituje u tome da bježi ne možda u Siriju ili Mezopotamiju ili Malu Aziju, nego baš u Egipat, kako mu je nadređeno, jer zna da na Božju pomoć može računati samo onda ako ispuni volju Božju, koja je odredila Egipat za utočište Sinu Božjemu. Treće, ta se briga očituje u tome da ostane u Egiptu dok nije umro progonitelj Herod i tako minula glavna pogibao. Četvrto, ta se briga očituje u tome da se zanima kakve su prilike u zemlji izraelskoj“ (Batelja, 2009: 62. –  63.). Sv. Josip se vraća u Nazaret, u Galileju, tek nakon što mu se Anđeo Gospodnji ponovno javi u snu, a naš Blaženik ističe kako je sveti Josip „vjerno ispunio sve što mu je Gospodin naredio preko anđela, ispunio sve uz velike žrtve samo da dijete Isus, njegovoj brizi povjereno, ostane na životu“ (Batelja, 2009: 63).

Otac nebeski mogao je izbaviti Isusa bez izlaganja nevoljama Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa, no On želi ljudsku suradnju u svojim planovima. „Gospod Bog ne želi da ljudi budu samo lutke, koje će gledati što on radi, nego hoće da i ljudi surađuju u njegovim božanskim planovima. Zato im je dao razum, zato im je dao slobodnu volju, zato im je dao oči, uši, ruke, jezik i sve što je potrebno. Tako dolaze do većeg izražaja neizmjerne savršenosti Božje, a čovjek stječe besmrtne zasluge za nebo, kao što je stekao besmrtnu zaslugu sv. Josip, kad je uz goleme osobne žrtve i pregaranja istrgao maloga Isusa i njegovu svetu Majku pandžama krvavog Heroda i kad ga je čitav svoj život hranio, branio i njegovao dok ne bude kao čovjek sposoban stupiti u javni život“ (Batelja, 2009: 64), ističe bl. Alojzije Stepinac.

„Sv. Josip je bio doista brižan branitelj života Isusova, za koji se založio, kako smo vidjeli, svim silama svoje duše uz najveće osobne žrtve. Tko bi se onda usudio poreći da su mu na srcu i svi oni koji Kristu pripadaju kao njegovi udovi? Zar ti udovi nisu isto tako ugroženi od mnogih Heroda? Tko je Herod koji je gonio Isusa? Herod je slika grijeha“ (Batelja, 2009: 64. – 65.), naglašava naš Blaženik i podsjeća kako „mnogo Heroda vreba na udove Kristove, na besmrtne duše otkupljene dragocjenom krvlju Isusovom da ih smaknu i pogube zauvijek u pakao. I tko bi se razborit usudio poreći da su i ti udovi Kristovi na srcu svetome Josipu i da i njih želi istrgnuti krvavom Herodu, to jest grijehu, ako ga samo zazovu u pomoć?“ (Batelja, 2009: 65).

Na kraju homilije naš Blaženik podsjeća nas na molitvu Crkve sv. Josipu:

„K tebi se, sveti Josipe, utječemo u svojoj nevolji.
Za ljubav, koja te je s neoskvrnjenom Djevicom i Bogorodicom
vezala i za očinsku ljubav kojom si grlio Dijete Isusa;
smjerno te molimo da baštinu, koju je Isus Krist svojom krvlju otkupio,
milostivo pogledaš, te u pomoć pritečeš našoj nevolji svojom moći.
O, brižni čuvaru Božanske Obitelji,
brani odabrano potomstvo Isusa Krista.
Ne daj, predragi oče, da nas okruže zabluda i pokvarenost.
Budi nam s neba milostivo u pomoći,
o naš jaki zaštitniče, u borbi s vlašću tmine.
Pa kao što si nekada izbavio Dijete Isusa iz najvećih pogibli života,
tako i sada brani Crkvu Božju od svih zasjeda neprijateljskih,
te nas svakoga pojedinoga uzmi trajno pod svoje okrilje,
da uzmognemo po tvojem izgledu i tvojom pomoću
sveto živjeti, blaženo preminuti i u nebu vječno blaženstvo zadobiti.“
(Batelja, 2009: 65)

O knjizi Blaženi Alojzije Stepinac: Sveti Josip – Propovijedi prema litanijama sv. Josipa više možete pronaći na stranici Zagrebačke nadbiskupije.