Na početku homilije kardinal Alojzije Stepinac podsjeća kako nijedna duša nije mogla ući u nebo prije uskrsnuća Isusa Krista te kako su sve te duše čekale Krista Spasitelja da im otvori vrata nebeske domovine. „Nije li slična radost, smijemo pitati, nisu li slična radost i ganuće obuzeli te nebrojene duše pravednika, kad se tamo pojavila duša sv. Josipa, pošto se odijelila od tijela u naručju Isusa i Marije? Josipa, koji je nosio na svojim rukama dijete Isusa, to pravo „svjetlo svijeta“ (Iv 8, 12), Josipa, koji im je mogao javiti da je Spasitelj konačno došao i da će za kratko vrijeme zajedno s njime ući u mjesto vječnoga pokoja, u novi svijet, koji se otkriva samo za one koji u Boga vjeruju i ljube ga. Tko može opisati radost napose svetih patrijarha, koji su ga najdulje očekivali, neki od njih i više od tri tisuće godina? Tko može opisati sreću patrijarha Abrahama, za koga sam Isus govori: „Abraham, otac vaš, kliktao je da vidi dan moj. Vidio je i obradovao se“ (Iv 8, 56)“ (Batelja, 2009: 37).

U nastavku naš Blaženik objašnjava tko su patrijarsi i zašto su važni za našu vjeru. „Patrijarsi su muževi iz čijega je roda potekao po tijelu Spasitelj svijeta, a koji su živjeli u prvim vremenima čovječanstva“ (Batelja, 2009: 38). Ukupno su bila dvadeset i dvojica, od kojih je deset živjelo prije općeg potopa, a ostala dvanaestorica nakon potopa. „Od onih, koji su živjeli prije općeg potopa, prvi je Adam, praotac svega roda ljudskoga, u kojemu se svi sastajemo po tijelu, svi narodi i obitelji na zemlji, bez obzira na boju lica, kulturu, povijest i druge okolnosti“ (Batelja, 2009: 38), pojašnjava bl. Alojzije Stepinac i dodaje kako je Noa bio deseti patrijarh, on „koji je doživio opći potop i jedini se spasio od svojih suvremenika sa svojom obitelji“ (Batelja, 2009: 38).Posljednja trojica patrijarha bili su Abraham, Izak i Jakov. „Međutim i nekim drugim ljudima daje se ime patrijarha, bilo zbog njihove veze s ovima, bilo što su po svojoj vjeri, pobožnosti i službi u životu mistika ovih starozavjetnih patrijarha“ (Batelja, 2009: 38). Tako bl. Alojzije Stepinac u homiliji navodi kako je patrijarhom nazivan i kralj David te da taj naziv Crkva daje i sv. Josipu. „U svakom slučaju vidimo da ime patrijarha uključuje u sebi pojam nečega velikoga, uzvišenoga, odlikujući se časnom starinom“ (Batelja, 2009: 39), zaključuje naš Blaženik.

„Iz Svetog pisma znamo da su starozavjetni patrijarsi doživjeli visoku starost. (…) Glavni razlog je Providnost Božja. Kao što mi danas imamo za ravnalo života nepogrješivo učiteljstvo Crkve i Sveto pismo, iz koga crpimo istine potrebne za dostojan čovječji život na zemlji, tako su starozavjetni patrijarsi bili na neki način učitelji vjere ondašnjih pokoljenja da se sačuva prava vjera u Boga, Stvoritelja svijeta. Ako bi mlađi naraštaji u čemu pogriješili, onda bi ih oni, odlikujući se časnom starošću i mudrošću, ispravljali i vraćali na pravi put“ (Batelja, 2009: 39), ističe bl. Alojzije Stepinac i napominje kako su starozavjetni patrijarsi ljudi vjere te su „kao oci svih onih koji vjeruju u Boga“ (Batelja, 2009: 40).

Povezujući svetoga Josipa i tumačeći njegovu povezanost s patrijarsima bl. Alojzije Stepinac navodi: „Vrh svega onoga što iz te vjere slijedi, jest bez sumnje sv. Josip, kojemu se s pravom daje ime patrijarha. On je po Božjem promislu određen biti zakonski otac Otkupitelja svijeta, Isusa Krista. Kao takav brinuo se za njega kao što se samo može i mora brinuti pravi otac za svoje dijete. S ljubavlju se brinuo i za svoju zakonitu suprugu, Presvetu Djevicu. To je bilo najveće i najodličnije blago, koje je Providnost Božja povjerila sv. Josipu na toj zemlji“ (Batelja, 2009: 40).„Budući da je sv. Josip zakonski otac Kristov, s pravom ga smatramo i ocem sviju, koji su Kristova braća i sestre, kao što se i Abraham patrijarh naziva ocem sviju koji vjeruju, kao što su patrijarsi svojom vjerom praoci vjernih“ (Batelja, 2009: 41), navodi naš Blaženik uspoređujući sv. Josipa s Abrahamom te naglašava kako „u sv. Josipu gledamo vrhunac i sjaj te vjere, pa mu kao takvom sigurno dugujemo najveću zahvalnost i poštovanje za svu skrb koju gaji prema nama“ (Batelja, 2009: 41).

Na kraju ove propovijedi kardinal Stepinac poručuje sljedeće: „Dragi vjernici! Živimo u vremenima kada je u dušama mnogih i premnogih ljudi ponestalo svjetla vjere, koja je tako blistala u onim velikim muževima, a svoj vrhunac i sjaj postigla u sv. Josipu, kojemu je Isus Bog, bio sva sreća i radost života na zemlji, kao što mu je sada i neizmjerna plaća na nebu. Kad nam Crkva iznosi pred oči ovaj časni naslov sv. Josipa, što nam drugo želi kazati nego da se k njemu obraćamo da nikada ne prestane sjati svjetlo svete vjere našim dušama. Ako se ugasi to svjetlo, onda s njime prestaje i svaki život duše, baš kao što i bez ovog vidljivog sunca na nebu nema života na zemlji nijednom živom biću“ (Batelja: 2009: 41-42).

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

IZVOR: Batelja, Juraj (2009) Blaženi Alojzije Stepinac: Sveti Josip – Propovijedi prema litanijama sv. Josipa. Zagreb: Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca.