Blaženi Alojzije Stepinac na početku ove propovijedi ističe da se „Gospodin Bog pobrinuo u svojoj očinskoj dobroti da ljudi na toj zemlji, kad ih snađe bijeda i nevolja svake vrste, nađu utjehu na nebu kod svetaca Božjih, koji su proživjeli slične životne nevolje. Uz Presvetu Djevicu Mariju, najveća je takva utjeha ljudima bez sumnje onaj, koga nas Crkva uči zazivati: ‚Utjeho bijednih, moli za nas!‘ To je sv. Josip“ (Batelja, 2009.: 145. – 146.).

Stepinac nas podsjeća da je sv. Josip doživio brojne nedaće te da nema boljeg sveca, osim Blažene Djevice Marije, koji bi mogao utješiti čovjeka u bilo kojoj situaciji. „Ako se na njega obrati netko koga je snašlo siromaštvo, zar ga nije i sam sv. Josip iskusio u svom životu? Ali, zar nije on iskusio isto tako ljubaznu providnost Božju, koja je bdjela nad njim da je mogao uvijek priskrbiti što je trebalo Isusu i Mariji, za koje se morao brinuti radom svojih ruku?“ (Batelja, 2009.: 147.).

Stepinac navodi da se sv. Josipu mogu i trebaju obratiti i roditelji kada izgube dijete, oni koji izgube svoja materijalna dobra, oni koji su nepravedno progonjeni, oni koje muče problemi u braku… „Ako se na njega obrati jedan bračni drug zbog sumnje na svoga bračnoga druga, tko će mu bolje riješiti tu sumnju nego sv. Josip, koji je i sam pretrpio sličnu tešku kušnju kada nije znao razjasniti trudnoću svoje Prečiste Zaručnice?“ (Batelja, 2009.: 147.).

„Najbolja utjeha za svakoga čovjeka jest ako mu se u bijedi i nevolji stvarno pomogne. I to može najbolje sveti Josip, koji je tako blizu Isusu, koji je, prolazeći nekoć zemljom, samo činio dobro“ (Batelja, 2009.: 148.), savjetuje blaženik i naglašava da je u svijetu „uvijek bilo bijede i nevolje, a danas, poslije strašnog svjetskog rata, više nego ikada prije. Svima koji pate dovikuje sveta Crkva, što je nekoć faraon u Egiptu govorio svojim Egipćanima kada su za vrijeme gladi navalili k njemu: ‚Idite k Josipu!‘ I Crkva ponavlja to svoj svojoj djeci: ‚Idite k svetom Josipu u svim nevoljama duše i tijela, k Josipu, koji je velika i moćna utjeha bijednih!‘ Idite u prvom redu sv. Josipu u nevoljama i bijedama duše! To je zapravo jedina prava bijeda i nevolja.“ (Batelja, 2009.: 148. – 149.).

Stepinac pred nas stavlja priču o perzijskom vladaru koji je „dao dozvati k sebi mudrace i onda ih zapitao koja je najveća bijeda na zemlji. Prvi je odgovorio da je najveća bijeda za čovjeka na zemlji bolest. Drugi je odgovorio da je najveća bijeda za čovjeka na zemlji starost. Treći je odgovorio da je najveća bijeda za čovjeka na zemlji imati smrt pred očima, a gledati natrag na jedan izgubljeni proigran život. Ovaj je posljednji bez sumnje najbolje pogodio. S takvim bijednicima ima sv. Josip najviše samilosti i takve najradije pomaže, jer, veli Isus Krist, ‚što koristi čovjeku, ako cijeli svijet zadobije, a na duši svojoj trpi štetu. Kakvu će zamjenu dati čovjek za dušu svoju?‘ (Mt 16, 26). Blago čovjeku koji shvati smisao te velike istine pa se svakodnevno preporučuje velikom svetom Josipu, da ga svojim zagovorom oslobodi bijede duše, to jest grijeha, i isprosi mu mir Božji, koji nadilazi svaki um!‘ (Batelja, 2009.: 149.).