Svetkovina posvete sisačke katedrale Uzvišenja Svetog Križa

U homiliji preč. Karača je istaknuo kako slaveći posvetu katedrale, stolne crkve, slavimo svoje jedinstvo s biskupom, nasljednikom apostola, koji kao svećenik, učitelj i pastir predvodi mjesnu Crkvu na određenom području. Karača je i podsjetio kako je crkvu Uzvišenja Svetog Križa, današnju sisačku katedralu „Majku svih crkava u biskupiji“ posvetio je na taj dan 1765. pomoćni zagrebački biskup Stjepan Putz. „Nakon toga bilo je većih promjena i građevinskih zahvata na crkvi Uzvišenja Svetog Križa 1871. godine izmijenjena je kapa na zvoniku. Nakon potresa 1909. godine uzidano je novo pročelje i nabavljeni novi oltari, a nakon oštećenja crkve prilikom srpske agresije 1991. godine izvedeni su veći radovi na obnovi crkve. 29. prosinca 2020. godine razoran potres potpuno je razrušio Katedralu koja se od tada temeljito obnavlja kako možemo vidjeti”.

U nastavku, progovorio je o tome zašto se crkve uopće grade i posvećuju. „Zajednica vjernika koja se zove Crkva u vrijeme velikih progona, u prva tri stoljeća njezina postojanja, sastajala se najčešće na grobljima ili u privatnim kućama, da se mole Bogu i prinose misnu žrtvu. Kad su ti veliki progoni prošli, kršćani su u pojedinim mjestima pravili sebi bogomolju, prostor gdje će se okupljati na molitvu i slavlje svete mise. Katedrale i bazilike u povijesti crkve imale su posebno značenje. Svojom graditeljskom gracioznošću najbolje su dočaravale uzvišenost i snagu Božje prisutnosti u svijetu. One kao i svaka crkvena građevina, od kapele do katedrale, jest mjesto Božjeg duhovnog prebivanja, odnosno mjesto najsnažnijeg susreta Boga i čovjeka. Zato svaki crkveni prostor zahtjeva od čovjeka vjernika određeni kodeks ponašanja, djelovanja, pa čak i odijevanja koji se u mnogočemu razlikuje od načina na nekim drugim prostorima čovjekova boravka i življenja”, rekao je propovjednik dodavši kako upravo o tome govore i naviještena Božja Riječ.

Na kraju, poručio je i kako je nemoguće živjeti kršćanskim životom, a ne prihvaćati crkveno zajedništvo, svetost crkvenog prostora, potrebu susreta s Bogom u njegovu duhovnom domu. „Crkva danas potiče svoje vjernike da žive svoju vjeru u obitelji, na radnom mjestu, u užoj i široj društvenoj zajednici tj. da svjedoče Boga ondje gdje žive i rade. No, da bi mogli istinski svjedočiti, moraju se na duhovnom vrelu Kristove riječi i njegove svete nazočnosti neprekidno napajati. To im vrelo nudi Crkva koja se okuplja i slavi svetu misu, kada vrši svete obrede, poziva na zajedničku molitvu, nudi razne oblike duhovnog zajedništva. I kao što je Crkva neodjeljiva od Krista kao njezina utemeljitelja tako je neodjeljiva i od svojih vjernika koji ju čine jer su upravo oni duša Crkve. Zato je gotovo nemoguće prihvatiti Krista, a ne prihvatiti njegovu zajednicu Crkvu”.

Slavlje je animirao Zbor mladih, a misi je prethodila molitva Večernje.