Euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi sv. Antuna uz koncelebraciju mjesnog župnika don Siniše Jozića predvodio je kancelar Kotorske biskupije i župnik Mula don Robert Tonsati.

Don Robert se, govoreći o životu sv. Vinka, u propovijedi ponajprije osvrnuo na Vinkovo skromno porijeklo, rekavši da mu život nije bio nipošto uobičajen i monoton, već da izmiče svim uobičajenim okvirima i kalupima koji govore o svetačkim životima vrlo često pretjerano uljepšano, kao da se u njima ne treba pokazati snaga Božjeg zahvata i poziva.

Istaknuo je da svetac i danas progovara i djeluje preko svojih duhovnih sinova (redovnika lazarista) i kćeri (sestara milosrdnica) kroz rad u bolnicama, sirotištima, školama i brojnim karitativnim organizacijama, u ljubavi prema Bogu i žarom za spasenjem duša.

U životu svetog Vinka vidljiv je progresivan i snažan rast u svetosti, u kojem svetac u zrelijoj dobi produbljuje osobno shvaćanje vlastitog svećeničkog poziva i poslanja u svijetu obilježenom siromaštvom, neukošću, nepravdom i nejednakošću. „Svetac se mora otisnuti, napustiti svoj zavičaj, zemlju, poznate ljude i stvari i naposljetku samog sebe. Mora pobijediti sebe da bi mogao osvajati druge za Boga. Mora uspostaviti kraljevstvo Božje u svojoj duši, prije nego što to kraljevstvo krene propovijedati bližnjima“, istaknuo je propovjednik.

Ljubav sv. Vinka prema najranjivijim članovima društva bila je konkretna i učinkovita, istaknuo je don Robert, naglasivši da je sv. Vinko inzistirao cijeloga života na djelotvornoj ljubavi koja pruža duhovnu i tjelesnu skrb. Sam je sv. Vinko poticao svoju duhovnu djecu djelotvornu ljubav. „Ljubimo Boga, ali o našem trošku, znojem našeg lica. Vrlo često tolika djela ljubavi prema Bogu, dobročinstva, milosrđa i slični osjećaji i čini koje proizlaze iz nježnog srca, iako su po sebi, najbolji i najpoželjniji, ništa manje nisu sumnjivi ako ne vode do djelotvorne ljubavi. Mnogi si laskaju neobuzdanom maštom, zadovoljni su svojim ugodnim razgovorima s Bogom u molitvi, o tome pričaju kao anđeli, ali kad izađu, kad treba za Boga raditi, trpjeti, mrtviti se, poučavati siromahe, onda nema ničega, nestane svake hrabrosti.“

Kada je sv. Vinko s majkom Lujzom de Marillac osnovao Družbu kćeri kršćanske ljubavi, bila je to jedinstvena redovnička zajednica, prva svog imena i svoje vrste, kazao je don Robert, pojasnivši da je do tada vrijedilo pravilo da ženske zajednice svoju posvetu Bogu provode u zatvorenim samostanima. Sv. Vinko je pozvao svoje sestre da iziđu na ulice rekavši da im je „samostan bolesnička soba, kapela – župna crkva, a klaustar ulice grada“.

Djelo sv. Vinka nije prestalo njegovom smrću, nego se čudesno množilo i raslo, u njegovim duhovnim sinovima i kćerima, i nasljedovateljima njegove karizme u brojnim laicima (Udruga sv. Vinka bl. Frederika Ozanama), te se nastavlja i u našem vremenu. Stoga je don Robert zahvalio sestrama milosrdnicama, koje vjerne pozivu i karizmi sv. Vinka, desetljećima djeluju u Kotorskoj biskupiji, nesebično dajući svoje živote u službi Bogu i bližnjima.

Na kraju mise župnik je, čestitajući blagdan, zahvalio okupljenim vjernicima što su sudjelovanjem u slavlju iskazali poštovanje ne samo sv. Vinku, nego i sestrama milosrdnicama čija se požrtvovnost i dobra djela ugrađuju u rad župne zajednice i cijele Kotorske biskupije.