Koncelebrirao je umirovljeni svećenik Vladimir Mirkut, domaći župnik mons. Adam Bernatović, župni vikar Robert Almaši te tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Domagoj Lacković, dok je liturgijsko pjevanje uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića animirao Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura.

Uvodeći u misno slavlje mons. Srakić podsjetio je: „Kao što ima različitih sportaša, tako ima različitih svetaca. Jedni su apostoli, drugi patrijarsi, jedni su mučenici, djevice, priznavaoci, djeca, mladi, udovice, redovnice, redovnici, itd., ali, svi su oni došli do završne nagradne krune, i mi ovom misom izražavamo radost za tu njihovu pobjedu. A posebno izražavamo radost i zahvalnost Kristu Gospodinu jer on je zapravo zaslužan za ono što su naši današnji svečari postigli.“

Svoju homiliju nadbiskup Srakić temeljio je na pročitanom evanđeoskom ulomku o blaženstvima. „Slavimo one za koje je Isus u govoru na gori rekao: Blago siromasima duhom, tj. blago onim časnim, pobožnim, pravednim ljudima koji su živjeli pod jarmom bogataša, utjecajnih, siledžija. To su oni koji su živjeli časno provodeći pravdu i ostajući otvoreni Bogu. Ne radi se o društvenom siromaštvu koje samo po sebi nije neko dobro, naprotiv, ono je zlo, nego je proglašeno blaženstvo onog siromaštva iskrenog srca, duboko uvjerenog da je čovjeku potreban Bog, što ga treba popratiti čestitim životom i otvorenošću prema drugima. To su oni koji kažu – nije meni sve što imam, meni je sve Bog“, rekao je, a potom potaknuo: „Ovo je ujedno skup molitve za one koji nisu u svome životu uspjeli ostvariti siromaštvo duhom zbog vlastite slabosti, koji su se zatvorili i prema Bogu i prema drugima. Predvečerje je Dušnog dana, pa ne mislimo samo na one koji su dospjeli do oltara, nego i one koji su završili u čistilištu.“

Pojasnio je potom da baštiniti zemlju znači primiti nebesko kraljevstvo, ali i da treba moliti za one „koji nisu uspjeli do kraja shvatiti i prihvatiti krotkost kao svoj način života nego su se dali zavesti nasilnim akcijama koje su samo još više otežale međuljudske odnose“ kao i za one koji su u svojoj slabosti ili neznanju tražili utjehu u onome što im ju je samo časovito dalo, a ne u Bogu koji je Bog utjehe. „Slavimo one koji su ostvarili Isusovo blaženstvo: Blago gladnima i žednima pravednosti, tj. one koji su bili u svome životu gladni i žedni Boga, težili za Njim onom nostalgijom kojom čovjek teži za rodnom grudom… Slavimo one koji su u svome životu ostvarili Isusovo blaženstvo: Blago milosrdnima, tj. one kojih je vladanje bilo na istoj crti kao i Božje vladanje, na crti: ljubavi, razumijevanja, oproštenja, shvaćanja, suosjećanja, pomoći… Ali smo se sabrali i za one koji nisu uspjeli ostvariti u svome životu milosrđe Božje, koji su molili Oče naš, molili Boga da im oprosti, a nisu smogli svaki puta snage uime milosrđa oprostiti drugima…“, potaknuo je nadbiskup.

Na kraju homilije mons. Srakić poručio je vjernicima da svojim životom ostvare Blaženstva – tu „Veliku Povelju Božjega kraljevstva“ kako bi bili dostojni nasljednici svojih pradjedova i učenici Krista Gospodina, te je, citirajući pjesnika Jacopone da Todija, zaključio: „Ako hoćeš biti velik, živi ponizno; ako hoćeš biti bogat – živi siromašno; ako hoćeš biti pravedan – živi u ljubavi; ako hoćeš biti mudar – živi s istinom; ako hoćeš ljubavi – pruži ljubav drugome. Tu počinje vječnost.“