Pozdravljajući svećenike iz biskupijskih središnjih ustanova i župa grada Požege, redovnice i druge vjernike, biskup je rekao „da nas svetkovina Svih svetih podsjeća da smo na zemlji samo prolaznici, ali da postoji zajedništvo pobjedničke ljubavi koje Bog ovdje okuplja za vječnost te mu zato želimo zahvaliti“. Dodao je da“ osjetljivošću ljubavi pristupamo i preminulima“, naglasivši da „to ne činimo tek našim nemoćnim osjećajima, nego ih promatramo vjerom koja u Isusu Kristu prepoznaje njihovu konačnu sudbinu, napose onih koji su u svetom krštenju bili obilježeni njegovim pečatom“.

U homiliji biskup je kazao da gledajući s oltarnog prostora požešku industrijsku zonu i dalekovod električne energije koji prelazi preko groblja razmišlja kako čovjek na zemlji nastoji svojim mogućnostima izgraditi određeni svijet, zapitavši se je li mi pripadamo njemu, ili nekoj drugoj stvarnosti. Smrt nam kaže kako ovaj svijet nije naša konačna postojbina, i upućuje nas na drugu obalu našeg postojanja, ustvrdio je biskup. Podsjetio je da živimo u vremenu interneta i drugih digitalnih medija posredstvom kojih odlazimo u virtualni svijet, istaknuvši kako je i to znak da želimo doprijeti do stvarnosti koja nadilazi naše ovozemaljske mogućnosti.

Biskup se prisjetio kako je prije nekog vremena bila popularna pjesma Kiće Slabinca »Tri slatke riječi« u kojoj on pjeva: »Tri slatke riječi: „Ja te volim“, / nek’ dan ispune tvoj! / Te tri slatke riječi: „Ja te volim“, / to sve je što mogu da dam«. Povezao je to s drugim naviještenim čitanjem iz Prve Ivanove poslanice ustvrdivši da je Bog svima nama na svoj način uputio spomenute tri slatke riječi, kad nam je u Sinu svome Isusu Kristu darovao veliku svoju ljubav, omogućivši da se zovemo i budemo njegova djeca. Ta ljubav je Božja energija, koja za razliku od električne energije s dalekovoda ne prelazi tek preko naših groblja, nego je utisnuta u samu granicu našeg postojanja koja se zove smrt, ustvrdio je biskup. Naglasio je kako su te tri slatke riječi „Ja te volim“, koje je Bog izgovorio u Isusu Kristu ostale do danas velika nada, i da se onaj »tko ima tu nadu u njemu« – po tvrdnji sv. Ivana – »čisti kao što je on čist«. Kazao je da bismo se danas na groblju željeli očistiti baš čistoćom nade koja je utemeljena u Božjoj ljubavi.

Polazeći od naviještenog evanđelja istaknuo je kako nam je Isus u blaženstvima izgovorio još „osam slatkih riječi“, osam blaženstava, koja predstavljaju način na koji postajemo dionici Božjega svijeta u kojem pobjeđuje njegova ljubav u svojoj konačnosti i punini smisla. Kazao je da se »Isus poput Mojsija uspeo na novo brdo Sinaj, da bi svojim učenicima dao konačnu i savršenu Toru – Zakon, koji sadrži bitne sastavnice kršćanske egzistencije.« »Po Isusu potrebno je ponajprije biti siromašan duhom, srcem, biti u duhovnom stanju „siromaha Jahvinih“, koji su daleko od očaja i od ravnodušnog fatalizma, ali daleko i od oholosti koja se uzda samo u ekonomsku, političku i vojnu snagu. To su oni koje Pavao naziva „pravedni iz vjere“ te su istinski građani Kraljevstva Božjega već ovdje na zemlji a konačno u vječnosti.

Blaženi su i oni koji plaču. „Plač proglašen „blaženim“ vlastitost je onih koji misleći na svoje zlo i ono koje su drugi počinili, plaču ali bez očaja, dapače s pouzdanjem iščekuju obećanu utjehu, kada će sam Bog „otrti svaku suzu s njihovih očiju“ (Otk 21,4).

Krotki koji će baštiniti zemlju, po shvaćanju Psalmiste (Ps 37), suprotnost su oholima, nasilnima i sebičnima, osobe su poput evanđeoskog Isusa „krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29). Oni koji se pouzdaju u Boga, premda se nalaze u egzistencijalnoj drami, ljudi su koji se ne umaraju djelovati za pravedniji svijet, oni ne razoružavaju, nego se nenasilno bore za jedan novi svijet kako su to činili Franjo Asiški, Martin Luther King, Mahatma Gandhi i toliki drugi poznati i nepoznati izričiti ili „anonimni“ kršćani.

Glad i žeđ pravednosti nadilazi ali i uključuju socijalnu dimenziju gladi i žeđi. Naime, biblijska pravednost je ponajprije Božje ponašanje koje želi u povijesti zacrtati novi i savršeni red odnosâ. „Pravednik“ je čovjek koji se otvara tom božanskom projektu i postaje njegov strastveni suradnik u ljubavi i pravednosti.

Biblijsko milosrđe nije samo suosjećanje i samilost nego ponajprije praštanje, zauzetost ljubavi, velikodušnost u obdarivanju drugih, pažnja za siromašnoga, dapače to je gotovo „utrobna“ Božja kvaliteta (hebrejska riječ aludira na majčinsku ljubav). U „milosrđe“ je sabran dakle sav aktivni naboj fantazije onoga koji ljubi i zna pronaći način da čini dobro na sliku kreativnog i srdačnog milosrđa Oca nebeskog i Krista.

Čistoća koju traži Isus, nije ona izvanjska ili samo seksualna, nego se nalazi na egzistencijalnoj crti Psalma 24 („srce“). Isus proglašava da će „moći Boga gledati“, to jest biti u intimnom zajedništvu s njime, onaj tko ga traži na iskren način, sa „srcem“ a ne samo formalno i ritualno: Židov ili Grk, svećenik ili laik, muškarac ili žena, oženjen ili neoženjen, raskajan grješnik ili nevin. Svi će moći promatrati ono lice koje je Mojsiju bilo zastrto jer će upirati svoje oči na Isusa čovjeka i Sina Božjega.

„Traži mir i idi za njim“ potiče Psalmist (34,15). Mir je mesijanski shalom koji uključuje radost, zajednicu, srdačno i djelatno prijateljstvo, blagostanje, socijalnu založenost, savez s Bogom. Tko se trudi oko toga mira bit će „sin Božji“ kao prvorođeni Sin, „knez mira“ (Iz 9,2-6) i „naš mir“ (Ef 2,11). Međutim, to je tako ozbiljan i zahtijevan mir da stavlja u krizu obitelj i društvo: „Nisam došao donijeti mir nego mač“, uzviknuo je Isus u Mt 10,34.

Posljednja dva blaženstva imaju zajedničku temu progonstvo, i ocrtavaju kršćanina kao čovjeka bačena u vrtlog povijesnih sukoba, svjesna da je i on kao Učitelj „kamen spoticanja“. I u ovoj posljednjoj etapi svetosti ostvaruje se puno i posvemašnje prianjanje uz Krista u nošenju križa s njime sve do smrti.«

Biskup je zaključno ustvrdio da nas Isus s navedenih „osam riječi“, svojih osam blaženstava uvjerava kako postoji Božji svijet, i da po njegovu milosrđu i vjeri djelotvornoj ljubavlju možemo u njega ući. Pozvao je sudionike slavlja neka nikad ne zaborave na tu mogućnost, i ne troše energije u ono što ćemo na koncu ostaviti na ovom svijetu, nego da poput tolikih svetaca usvajaju na zemlji Isusov stil života, te nakon smrti postanu dionici punine postojanja. Također ih je pozvao da se obnove u vjeri kako njihova preminula braća i sestre smrću nisu nestali niti su izgubljeni, kako neki ovih dana u to uvjeravaju sebe i druge, jer je Isusova moćna ljubav jača od smrti omogućila da i oni budu pobjednici. Neka se raduju što su oni odlaskom s ovoga svijeta odložili prolaznost i smrtnost, oslobodili se nevolja i ušli u puninu života s uskrslim Isusom Kristom.

Pri kraju slavlja biskup je prevodio molitvu odrješenja za pokojne koji počivaju na požeškom groblju sv. Ilije te na drugim grobljima, napose za hrvatske branitelje koji su svoje živote položili za slobodu naše domovine. Nakon otpjevane pjesme „Kraljice neba raduj se“, biskup je – primijetivši da je nakon zalaska sunca na groblju postalo hladnije – pozvao sudionike slavlja neka ne dopuste da na grobovima njihovih pokojnih zađe sunce topline njihove vjerničke ljubavi, nego da se kroz trajnu molitvenu povezanost s njima utvrđuju u svom kršćanskom identitetu i vjeri u uskrsnuće od mrtvih. Zahvalio je što su slaveći misu na najbolji se način spomenuli svoje preminule braće i sestara. Pozvao ih je da i Dušni dan učine lijepim tako što će svojom sabranošću i molitvom biti blizu našim preminulima.