U koncelebraciji su bili domaći župnik Matej Glavica, župni vikar Marko Obradović, a posluživali su đakon Josip Vuksanović te ministranti.

„Dan hrvatske državnosti i svetkovina Tijelova pozivaju nas da budemo Isusovi nositelji i donositelji u javni život te njegovi svjedoci u hrvatskom društvu“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup.

Liturgijsko pjevanje vodio je Mješoviti konkatedralni zbor uz orguljsku pratnju, pod vodstvom Dalibora Ratića.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Hranić podsjetio je na trajnu vidljivu prisutnost uskrslog Gospodina Isusa Krista po slavlju euharistije i pristupanju euharistijskom stolu te u njihovim svetohraništima, a zatim je rekao: „Kao građani Republike Hrvatske istodobno slavimo i Dan državnosti. Sjećamo se Konstituiranja prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora Republike Hrvatske na današnji dan prije 34 godine. Taj je dan bio uistinu povijesna prekretnica u životu našega hrvatskog naroda, jer je njime započelo novo razdoblje slobodne i demokratske Hrvatske. Molimo zato za mudre i razborite odluke novoizabranih članova Hrvatskog sabora i nove Hrvatske vlade kako bismo sve više rasli kao uistinu pravna država zajamčenih ljudskih prava i sloboda za sve naše hrvatske građane i za sve veći broj radnika i useljenika koje primamo jer su – nažalost, zbog demografskog sloma našega naroda – potrebni kako bismo mogli osigurati gospodarski razvoj i rast te sve važne mjere socijalne države“, naglasio je.

U homiliji je istaknuo kako se sav Isusov ži­vot na zemlji sažima i prelama u trenutcima njegove Posljednje večere kada je Isus želio jasno očitovati svoju ljubav prema svim ljudima, „uvesti nas u smisao svoga života, svoje muke i smrti za nas; očitovati nam znak svoje trajne vidljive prisutnosti među nama i osobnog zajedništva s nama, sve dok i mi ne prispijemo u uskrsnu radost i vječno zajedništvo s njime“, protumačio je nadbiskup. Pojašnjavajući da su Židovi te večeri kad je Isus okupio svoje apostole na posljednju večeru slavili Pashu, spomen na izlazak iz Egipatskog ropstva, rekao je kako Isus sebe i svoju smrt prepoznaje u pashalnom janjetu, čija krv na križu spašava prvorođence od smrti koju je sijao anđeo zatornik u domovima Egipćana.

U nastavku svoje homilije mons. Hranić uputio je na načine štovanja Isus Krista. Kao prvi način istaknuo je potrebu blagovanja Njegova tijela i krvi – pričesti svake nedjelje, po mogućnosti i češće, kad god se sudjeluje u euharistijskom slavlju. „Pristupiti pričesti ne znači samo primiti posvećene čestice kruha i vina, nego se po pričesti događa prožimanje osoba. Živi Isus se daruje meni, dolazi k meni, sa mnom se sjedinjuje i poziva me da mu se potpuno predam, tako da odsada vrijedi ′Živim, ali ne živim više ja, nego u meni živi Krist′“, nadodao je.

Kao drugi oblik štovanja Isusa Krista i ostvarenja zajedništva s njim, nadbiskup je istaknuo euharistijsko klanjanje. „U toj adoraciji i kroz molitvu pred euharistijskim otajstvom mi ponovno susrećemo Isusa i sjedinjujemo se s njime; usvajamo njegove vrednote, njegov nauk i primjer ljubavi do kraja, odvajamo vrijeme u kojemu dopuštamo Isusu da nas on prožme i oblikuje, kako bismo svoju svakodnevicu i sve svoje poslove, zadaće, bračne i obiteljske donose živjeli poistovjećeni i sjedinjeni s njime, osobito u njegovu samodarivanju do kraja i prijelazu kroz smrt u život“, rekao je.

Mons. Hranić osvrnuo i na trajno euharistijsko klanjanje koje se u Osijeku održava tijekom deset mjeseci. „Koristim prigodu da izrazim svoju zahvalnost Isusu Kristu zbog vas preko 500 vjernika iz grada i bliže okolice koji ste zdušno prihvatili prijedlog na trajno euharistijsko klanjanje u Donjogradskoj kapeli Gospe Snježne, danju i noću, 24 sata na dan, tijekom svih 7 dana u tjednu te ste velikodušno, iz ljubavi prema Euharistijskom Isusu i u želji za bliskost s njime, prihvatili i svoj sat tjedne adoracije po danu, u gluho noćno doba ili u rane jutarnje sate, a određeni broj i obveze povezane s organizacijom koja osigurava da u svakom trenutku, za sada barem po dvije osobe, uvijek budu u društvu s Isusom te da kroz svoj sat tjednog klanjanja dižu svoje ruke i srca pred Euharistijskim Isusom, moleći za naš Hrvatski narod i domovinu, za ovaj grad i za sve Hrvatske građane; za sve bolesne, stare i marginalizirane, za djecu i mlade, za odgovorne u društvu, kako bismo svi, svojim riječima, postupcima i stavovima, bili Isusova prisutnost i svjedoci njegove ljubavi u svakodnevnom životu“, istaknuo je.

Pozvao je zatim prisutne vjernike da se pridruže obitelji klanjatelja ili barem da navrate u društvo s euharistijskim Isusom. „I u tom smislu podržavam ideju o još jednom mjestu trajnog euharistijskog klanjanja i u zapadnom dijelu našega grada. Sve češće se spominje vaša kapela sv. Roka…To je divno svjedočanstvo vjernika vašega grada i šire okolice“.

U nastavku homilije nadbiskup je naglasio kako je potrebno izaći i svjedočiti Božju ljubav objavljenu u Isusu Kristu po cijelome svijetu. „I zato uz euharistijska slavlja, pričest i klanjanje unutar crkvenih prostora kao izvanredan i poseban oblik molitve imamo i euharistijske procesije. Procesija nije trijumfalni hod, nego je svjedočanstvo, poziv i poticaj. Po samoj svojoj definiciji procesija je prvenstveno molitva i svjedočanstvo vjere u Isusa Krista. Procesija služi zato da nas podsjeti da nema niti jednog mjesta na ovoj zemlji na kojemu ne bi bilo prikladno biti vjernik, svjedočiti te se zauzimati za afirmaciju evanđeoskih vrednota“, napomenuo je.

Naglašavajući da procesija pokazuje „ne samo da je cijeli svijet Božji, nego da i Bog pripada ovome svijetu te svakom području ljudskoga života i djelovanja te da se Crkvu i kršćane ne može i ne smije zatvoriti samo u crkve, nego da Bog, Crkva i kršćani trebaju društvu, da ih se ne može ušutkati, niti da si Crkva i kršćani smiju dopustiti da budu ušutkani ili neprepoznatljivi te nevidljivi u javnosti“, nadbiskup je poručio: „Pozvani smo biti Kristov glas u javnosti o dostojanstvu svakoga čovjeka te svjedočka prisutnost i poruka njegove dobrote i ljubavi u svakodnevnom životu, u kulturi, umjetnosti, politici, gospodarstvu, u odgojnim ustanovama, u obrazovnom sustavu i u zdravstvu. Izlazak i prisutnost kršćana u javnosti danas se očituje kroz naše zauzimanje za istinu i pravičnost, za socijalno ugrožene, za obespravljene, ponižene i ušutkane članove društva; kroz odustajanje od rodbinskog i stranačkog pogodovanja pri imenovanju na razne službe i dužnosti…“

Nakon mise uslijedila je procesija Trgom sv. Ivana Pavla II., koju su pjesmom i molitvom pratili prvopričesnici odjeveni u bijele haljinice te brojni vjernici, a prigodne sjednice na četiri mjesta uredili su mladi župe, pazitelji konkatedrale i skupljači milostinje, veliki zbor te članovi molitvenih skupina.