Biskup Škvorčević je u pozdravu rekao da se na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove podsjećamo kako je čovjek biće prolaznosti i smrtnosti, ali da je u Isusu Kristu progovorio Bog svojom strategijom za život svijeta, hranom koja daje život vječni. Isus Krist nas u euharistiji čini dionicima svojega položena tijela i prolivene krvi, ljubavi na križu, krijepi hranom jačom od smrti. Kazao je da mu s kršćanima diljem svijeta želimo danas u Požegi iskazati svoju odanost, poklon i zahvalnost, vjernost u svjedočenju života vječnoga koji iščekujemo.

U homiliji biskup je zapodjenuo dijalog s nazočnom djecom, osobito prvopričesnicima, zanimajući se jesu li se dobro najeli za ručak, kako bi mogli izdržati ovo svečano slavlje. Istaknuo je da hrana koju jedemo prelazi u snagu od koje živimo, a neki idu tako daleko da tvrde kako čovjek jest ono što jede. Podsjetio je sudionike slavlja da je čovjek tijekom svoje povijesti uvijek vodio svojevrsnu bitku za hranu, a da se osobita pozornost hrani posvećuje u našoj suvremenoj civilizaciji u kojoj ljudi uvelike nastoje da hrana, koja se proizvodi i u sve brojnijim trgovačkim lancima nudi kupcima, bude što kvalitetnija i hranjivija. Ustvrdio je da nam današnja sveta čitanja svjedoče kako se i Bog svojom strategijom oko čovjekove besmrtnosti uključio u naša nastojanja oko hrane.

Polazeći od prvog čitanja iz Knjige Ponovljenog zakona, gdje Mojsije podsjeća izraelski narod da je nakon četrdesetgodišnjeg lutanja pustinjom došao u obećanu zemlju i obrađujući plodno tlo postao bogat te je otvrdnuo za Boga. Kazao je da mu je tijekom razdoblja velike pustinjske oskudice jedini oslonac bio Bog, koji ga je čudesno hranio manom s neba i pojio vodom iz stijene, iskušavajući vjernost svoga naroda, uvjeravajući ga da čovjek u konačnici ne živi o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz njegovih usta. Mojsije ih poziva da tu činjenicu ne zaborave, nego da se Božje strategije hranjenja naroda u pustinji sjećaju i kad uđu u posjed obećane zemlje i počnu uživati u njezinim materijalnim blagodatima, istaknuo je biskup. Spomenuo je kako je to izazovno i za nas suvremene ljude, koji smo u napasti sav svoj život svesti na brigu za kruh, i koji pored punog želudca i materijalnog bogatstva često ostajemo prazni u srcu, nemoćni pred prolaznošću života a u konačnici pred samom smrću. Još je rekao da Mojsijev poziv na sjećanje pustinjske prošlosti nije tek neki čin čovjekova uma, podatak njegova znanja o nečemu što se nekoć dogodilo, nego da po tom sjećanju oživljava u njegovu vjerničkom srcu ono djelo spasenja koje je Bog ostvario za svoj narod u prošlosti, te on u sadašnjosti postaje njegovim dionikom.

Podsjetivši da je upravo na toj pozadini Gospodin Isus u današnjem evanđeoskom ulomku u sinagogi u Kafarnaumu zapodjeo razgovor sa svojim suvremenicima o kruhu koji će on dati „za život svijeta“, o kruhu koji je jači od smrti i koji je hrana za „život vječni“, biskup je ustvrdio da je sadržaj današnje svetkovine Isusova želja da nas u presvetoj euharistiji ishrani – ne tek za nešto malo ovozemaljskog života – nego za svu vječnost. Tijelovo nas svake godine potiče da Bogu zahvalnim srcem kažemo kako mi trebamo njega, a ne on nas, i svojevrsno upozorenje da naša opravdana briga oko proizvodnje hrane, za kruh svagdanji ne zastrani u sebično nastojanje oko stjecanja što većeg imanja, već prigoda za izgrađivanje međusobnog zajedništva i promicanja istinskog života u Crkvi i društvu.

Kad se nahranimo Isusovim euharistijskim kruhom, koji je spomen na njegovo položeno tijelo i njegovu prolivenu krv za nas na križu, mi postajemo dionici – ne tek one prolazne prirodne snage koju kruh ima u sebi – nego one Isusove moći s križa kojom je pobijedio smrt i koja ostaje za svu vječnost, ustvrdio je biskup. Izrazio je radost što su se sudionici slavlja svrstali među takve dionike Isusove moći u gradu Požegi i u našoj Hrvatskoj, posvjedočivši time da ona nije samo zemlja u kojoj se ljudi brinu za kruh svagdanji, nego da ima onih koji razumiju istinu o hrani koju je Bog objavio u Sinu svome Isusu Kristu i u toj istini pronalaze svoju vječnu sudbinu. Dodao je da Crkva tu istinu već dvije tisuće godina prenosi iz naraštaja u naraštaj, izgrađujući zajedništvo onih koji blagujući tijelo i krv Kristovu na nedjeljnim euharistijskim slavljima, sebe ugrađuju u Otajstveno Tijelo Kristovo, koje je Crkva i postaju dionici Kristove sudbine, njegove pobjede nad smrću i baštinici života vječnoga, kako nas uvjerava apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz Prve poslanice Korinćanima. Osobitu pak radost izrazio je zbog sudjelovanja prvopričesnika na ovom slavlju, pozvavši njih, njihove roditelji i sve sudionike slavlja da obnove žar za redovito sudjelovanje u nedjeljnim i blagdanskim misnim slavljima. Homiliju je zaključio molitvom Gospodinu Isusu da primi naš poklon, našu odanost i zahvalnost, te da nam pomogne kako bismo slavljenjem svete mise i primanjem njegova euharistijskog tijela još više bili njegovi.

Budući da je padala kiša, nije se mogla organizirati predviđena teoforička procesija središtem grada, nego su sudionici slavlja u Katedrali Gospodinu Isusu Kristu prisutnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu iskazali poklon, uputili hvalbene poklike i molitvene zazive da ih jača svojom hranom i međusobno povezuje, da budemo zajedništvo njegova Tijela i Krvi, Crkva kao vidljivi znak onog zajedništva koje je Gospodin Isus priskrbio svima nama u vječnosti.

Na kraju slavlja biskup Škvorčević je sudionicima zaželio da u njima neprestano bude prisutna snaga Isusove pobjede nad smrću, snaga njegove ljubavi kojom nas obdaruje u svetoj euharistiji, u svetoj pričesti. Svećenicima, ministrantima, pjevačima, članovima udruga, društava i molitvenih zajednica, vjernicima odjevenim u narodne nošnje, pripadnicima hrvatske vojske, te svima drugima zahvalio je za sudjelovanje u ovom slavlju. Osobitu pak zahvalnost uputio je prvopričesnicima, koji su posipanjem cvjetnih latica oko oltara za vrijeme klanjanja načinili „stazu cvijeća“, i time posvjedočili kako je cvijećem njihove vjere i ljubavi u njihovim srcima prostrta staza za Isusa Krista. Biskup je još zahvalio svima nazočnima što su unatoč nevremenu došli u Katedralu na slavlje.