Sveto vazmeno trodnevlje: Četvrtak Večere Gospodnje

Misa Večere Gospodnje

Uz već ranije spomenutu Misu posvete ulja, rimski obred zadržao je i Misu Večere Gospodnje koja se nekoć nije ubrajala u Sveto vazmeno trodnevlje već je ostajala u vremenu korizme. Svjedočanstvo o toj činjenici nalazimo kod sv. Augustina koji spominje trodnevlje smrti, ukopa i Gospodinova uskrsnuća.

U spisu koji nam je ostavila hodočasnica Egerija (opisuje liturgijska slavlja u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća), nalazimo svjedočanstvo kako se ta Misa slavila uvečer u svetištu Raspeća, a na njoj se obnavljao i spomen na ustanovu sakramenta euharistije. Tijekom 6. i 7. stoljeća u Gelazijevom sakramentaru za tu Misu nalazimo i misni obrazac.

S obzirom na promjene unutar reda mise tijekom povijesti, mijenjao se i tijek slavlja ove Mise, no tijekom cijele povijesti sadržaj Mise i dana, ostaje uvijek isti: spomen na Gospodnju večeru s apostolima, ustanova sakramenata euharistije i svetoga reda te prisjećanje na Gospodinovu zapovijed ljubavi. A kako bi ušli dublje u smisao slavlja obreda Velikoga četvrtka, pomaže nam i navještaj Božje riječi.

Tijek slavlja Mise Večere Gospodnje

Uvodni obred i služba riječi

U uvodnom obredu govori se ili se pjeva Slava, a dok se pjeva ili govori pjesan zvone zvona koja zatim šute do Vazmenog bdjenja. Zatim slijedi služba riječi koja svojim sadržajem uokviruje sadržaj cjelokupnog dana: Izl 12, 1 – 8.11 – 14 (naredbe o pashalnoj večeri); Ps 116, 12 – 13.15.16b – 18 („Što da uzvratim Gospodinu za sve što nam je učinio?“; 1 Kor 11, 23 – 26 („Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete.“); Iv 13, 1 – 15 („Do kraja ih je ljubio.“).

Obred pranja nogu – Mandatum

Obred pranja nogu ili Mandatum (po Isusovim riječima: „Zapovijed vam novu dajem – Mandatum novum do vobis“) pripada među najstarije obrede budući da su apostoli i njihovi nasljednici nastojali izvršavati sve ono što im je Gospodin rekao tijekom Posljednje večere. Tim činom očituje se biskupova i prezbiterova ljubav, poniznost i spremnost služenja, po Isusovom primjeru, u zajednicama vjernika koji su im povjereni (simboliku toga još više podcrtava i pjesan koja se pjeva za vrijeme obreda pranja nogu „Gdje je ljubav, prijateljstvo, Bog je ondje“). Obred pranja nogu u liturgiji najprije pronalazimo u 7. stoljeću u Španjolskoj, a onda i u Rimu, gdje se i zadržao sve do današnjih dana. Iako je do nedavno liturgijska praksa bila da se noge peru dvanestorici muškaraca, Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata iz 2016. godine, obred je izmijenjen te u tom obredu sada može sudjelovati i više od dvanaest muškaraca ili žena.

Euharistijska služba

Nakon obreda pranja nogu slijedi euharistijska služba te odmah na početku ovog dijela, Rimski misal daje mogućnost da vjernici u prikaznoj povorci donesu i darove za siromahe čime se opet na konkretan način očituje izvršenje Kristove zapovijedi ljubavi.

Prijenos Svetotajstva

Slavlje Četvrtka Večere Gospodnje završava prijenosom Svetotajstva do „,mjesta pohrane, pripravljenog u nekoj kapeli dolično urešenoj“. Za to vrijeme pjeva se pjesan „Usta moja“. Mjesto pohrane Svetotajstva, tijekom srednjeg vijeka, imalo je i simboliku Kristova groba. Nakon pohrane, svećenik i ministranti se još neko vrijeme klanjaju u tišini te se ogoli oltar (slika Krista kojega, prije raspeća, svlače) i iznesu se, ako je moguće, križevi iz crkve.

Slušajući i Isusovu zapovijed o budnosti i molitvi, nakon slavlja obreda može se još ostati u molitvi pred Presvetim. Upravo tu i nalazimo korijen za pobožnost nazvanu „Getsemaska ura“. Kako će se ta pobožnost oblikovati, ostaje na svakoj župnoj, redovničkoj ili nekoj drugoj vjerskoj zajednici, no važno je da održava važnost budnosti i neprekidne molitve da ne bi pali u napast…

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko