Bio je to prvi u nizu mjesečnih susreta koji se nastavljaju organizirati nakon stanke uzrokovane vremenom pandemije. Voditelji tribine bili su Andreja Jakubin i vikar za pastoral Riječke nadbiskupije Mario Gerić, a predavanje je održao profesor s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu dr. Ivica Žižić. Tribinu je svojim dolaskom podržao i riječki nadbiskup Mate Uzinić.

Cilj predavanja bio je kroz kulturalne, umjetničke i liturgijske izraze, prikazati značenje, smisao i istinu križa. Križ Krista raspetoga samo je središte kršćanske vjere.

Stoga se razmatranje povijesti teologije i liturgijske prakse simbola križa pojavljuje kao važno mjesto u njegovom razumijevanju. U ranom kršćanstvu križ je bio mnogo više od izvanjskoga motiva. On je utjelovljavao kršćanski identitet, bio je znamenom vjernika preobraženih Kristovim Vazmenim otajstvom i simbolom krsnoga dostojanstva. Stoljećima je križ bio predmet umjetnosti, teologije, ali i tajne života zbog pitanja o smislu patnje i nade u vječni život. Oplakivanje Kristova trpljenja duboko je prožimalo kršćansku duhovnost. Riječ je o vrsti proturječne ljepote koja se očitovala u nečuvenoj boli i smrti, ali i nagovještaju života. Zato je ključno doprijeti do ljepote križa koja je tako paradoksalna. Križ nije lijep po činjenici smrti, već njegova ljepota leži u istini posvemašnjeg predanja. Tako križ nije negiranje života, nego je posljednji izraz ljubavi koja se daje do kraja. Ljepota križa je paradoks u kojem Bog očituje svoju mudrost i snagu. Suvremeni sekularni svijet iznova je pronašao Čovjeka boli, sućutnog Krista koji na ustima svakoga patnika izgovara molitvu Psalma 22: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ „To je najiskrenija molitva našega vremena koji je ostao bez Boga i bez odgovora na istinu trpljenja“, istaknuo je predavač.

Nastavio je zatim da križ ostaje pojam ljudskog trpljenja. Suvremeni umjetnici rado posežu za motivom patnje kao mjestom zapitanosti pred strahotama našega vremena. Postavilo se pitanje: Je li križ opravdanje ideologije patnje? Dr. Žižić odgovara da on za kršćane to ne smije biti jer je u pravoj žrtvi uvijek na djelu odlučno odupiranje zlu, bezrezervno darivanje vlastitog života. To je poduzetna ljubav koja nema kraja. To je ljubav koja se izlaže, svjedoči, gradi, iscjeljuje… Zato je potrebno da znamen križa ponovno postane gesta – ona liturgijska, ali i gesta dobrote i ljubavi. Ruke raširene na križu za spasenje svijeta, one su iste ruke raširene za služenje najugroženijima.

Zaključak predavanja jest da je križ uvijek bio „znak osporavan“ (usp. Lk 2,34b), kritika društava, ali je postao i plodonosno mjesto pronalaska izgubljene sigurnosti. Kristov križ je spasenjski, ali je spasenjski i svaki križ koji proizlazi iz sebedarne ljubavi. Križ je uistinu svjedočanstvo da ljubav nikada ne može umrijeti. Otajstvo križa tako nastavlja sjati u najdubljoj noći ovoga svijeta. U sebedarnoj žrtvi onih koji se daruju već odsijavaju svjetla uskrsnog jutra.