U ovom svom kratkom govoru htio sam prvo iznijeti neke statističke podatke i na kraju ispričati osobno iskustvo.

Pretraživanjem tražilice na webu o prisutnosti hodočasnika u Međugorju, naći ćete približan podatak o oko milijun prisutnosti godišnje. Prema riječima mons. Henryka Hosera, tadašnjeg apostolskog vizitatora međugorskog svetišta, priljev je prije pandemije bio oko tri milijuna hodočasnika godišnje, s koncentracijom osobito ljeti. Znatan dio hodočasnika dolazi iz Poljske i Italije, ali ima ih iz oko 80 zemalja svijeta.

„Taj je broj sigurno u porastu – rekao je Hoser u kolovozu 2019. – po našem mišljenju ta brojka se kreće oko tri milijuna ljudi godišnje, najveći protok je ljeti, ali hodočasnika ima tijekom cijele godine. Teško je objasniti što ih privlači, to nije nešto opipljivo, ljudi traže duhovnu stvarnost koju ovdje uspijevaju pronaći u trenucima molitve, euharistijskog klanjanja, razmatranja Božje riječi, sakramenta ispovijedi koji je nekako karakterističan za Međugorje. Najviše vjernika dolazi iz Italije i Poljske, ali ima i dosta domaćih posjetitelja, iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, s Balkana. To ozračje mira i tišine, trenutaka s Gospodinom ih privlači, dožive snažna iskustva vjere, približavaju se Bogu i mnogi se vraćaju dovodeći svoje prijatelje.“

Bez obzira na različite procjene, sa sigurnošću se može reći da je Međugorje jedno od najposjećenijih marijanskih mjesta, unatoč problema s prometom, jer do njega nije lako doći. To je ujedno jedan fenomen i jedna pobožnost raširena po cijelom svijetu, među mnogima koji nemaju priliku tamo hodočastiti.

Dva su zanimljiva statistička podatka. Prvi se odnosi na broj podijeljenih pričesti u župi i u mjestima vezanim uz ukazanje, kojih je od siječnja 1985. do lipnja 2024. bilo 47.413.740.

Dok je broj svećenika koji su koncelebrirali u Međugorju od prosinca 1986. do lipnja 2024. godine bio 1.060.799. Budući da se mnogi svećenici koji odu u Međugorje obično tamo i vraćaju, a u taj broj od milijun svećenika ulazi i broj koncelebranata podijeljen po mjesecima u tom vremenskom razdoblju koje sam naveo, po svoj prilici mnogo je onih koji su više puta prebrojani.

Ti se statističko podaci stalno ažuriraju: prošli mjesec, kolovoz 2024., podijeljeno je 325.000 pričesti, a broj svećenika koncelebranata iznosio je 9.582 (309 dnevno).

Sada bih želio spomenuti jednu činjenicu vezanu uz tipologiju hodočasnika koja se temelji na jedinoj znanstvenoj studiji koju je proveo sociolog s Katoličkog sveučilišta u Milanu Luca Pesenti. Njegovo istraživanje objavljeno je u zborniku «Moj se život promijenio u Međugorju» («La mia vita è cambiata a Medjugorje»), urednika Gerolama Fazzinija (Edizioni Ares).

Pesenti, koji ne skriva svoju „hladnoću“ prema tom fenomenu, analizirao je uzorak od 1.049 upitnika koje su ispunili hodočasnici koje je agencija Rusconi Viaggi dovela u Međugorje između travnja i listopada 2015. autobusom ili zrakoplovom. I ovdje treba naglasiti da se radi o selektivnom uzorku, jer se radi samo o jednoj putničkoj agenciji specijaliziranoj za organiziranje hodočašća u Međugorje.

Ovo su razlozi koji motiviraju hodočasnike: za njih 38% traženje duhovne utjehe, za njih 23% traženje zahvale za sebe ili druge, za njih 11,7% zahvalnost za primljene milosti, za njih oko 17% zbog potrebe za doticaja sa svetim odnosno njih 15% zbog poziva. Onih koji su to učinili jednostavno iz znatiželje je svega 5,6%.

Hodočasnici su vjernici koji na vrh svojih idealnih prioriteta stavljaju one vezane uz zadovoljenje potreba drugih (53,3%) te obranu i poštivanje života u svim njegovim oblicima (51,4%).

Zanimljivost: gotovo polovica ispitanih (48,8%) već je ranije bila u Međugorju, a u dvije trećine potonjih slučajeva suočeni smo s svojevrsnim hodočašćem koje se više puta ponavlja. Za 39% to je bilo prvo mjesto hodočašća ikada, dok je za njih 8% bilo prvo marijansko hodočašće.

U usporedbi sa stavom prije i poslije putovanja, mišljenje o tamošnjim ukazanjima se mijenja: umjerena sigurnost na početku kod 70% ispitanih, premašuje 85% na kraju putovanja „apsolutna“ sigurnost. Svega 5% ispitanih vratilo se kući s razočaravajućim mišljenjem.

Velika većina onih koji se vrate u Međugorje primjećuju promjenu u svom životu. Njih 48,8% izjavljuje da se “nešto” promijenilo nakon prvog posjeta, za daljnjih 30,4% „mnogo“ toga se promijenilo, dok je do radikalne promjene došlo u 14,5% slučajeva. Međugorski učinak dovodi do povećanja učestalosti vjerske prakse, sakramenata i molitve.

Dopustite mi sada kratku osobnu ispovijest. Htio sam hodočastiti u Međugorje u lipnju 2011., kada sam počeo raditi u novinama La Stampa i Vatican Insider. Htio sam to učiniti tako da krenem hodočasničkim autobusom iz Milana, a ne zrakoplovom. Slušao sam i upoznao vidjelicu Vicku. Popeo sam se na Brdo ukazanja.

Dvije su me stvari duboko dojmile. Iako je bio radni dan, na večernjem euharistijskom klanjanju unutar velike župne crkve nije bilo slobodnog četvornog centimetra prostora gdje bi se moglo kleknuti, toliko je bilo mnoštvo ljudi koji su sudjelovali. Usto su me dirnula u srce neka svjedočanstva prijatelja vidioca, njihovih vršnjaka. Nisu bili izravno uključeni u navodni nadnaravni fenomen, nisu ništa “vidjeli”, a ipak, doživjeli su iskustvo snažne vjere, koja se prije svega ogledala u sposobnosti praštanja i milosrđa prema bližnjima koji su počinili teške zločine u strašnim godinama bratoubilačkoga rata na Balkanu.

Više od riječi vidioca, više od zapitkivanja o tajnama i budućnosti, ono što me pogodilo i ispunilo moje srce bila su ta jednostavna svjedočanstva ljudi koji su vjerom bili sposobni oprostiti nekome tko je ubio nekoga od njihovih rođaka i koji su do nekoliko tjedana prije toga bili obični susjedi. Vratio sam se sa sviješću da se tamo stvarno događa nešto dobro za ljude koji to iskustvo prožive.