TPT: „Svećeništvo između Istoka i Zapada: različiti pogledi isti duh“

U skladu s temom 62. teološko-pastoralnog tjedna o preobrazbi svećeništva u promjeni epohe, te s prvom fazom XVI. redovite Biskupske sinode o sinodalnosti u kojoj se nalazimo, mr. Rimac promišljao je o svećeništvu između istoka i zapada uz kratko dogmatsko poimanje o svećeništvu u pravoslavnim Crkvama bizantskog obreda, te se osvrnuo i na sinodalnost u tim Crkvama.

Podsjetio je na početku kako je papa Franjo za posjeta Cipru u prosincu 2021. na susretu s arhiepiskopom Hrizostomom II. i članovima Svetoga Sinoda zamolio za pomoć pri Biskupskoj sinodi, istaknuvši potrebu bliže suradnje i pomoći iskustvom njihove sinodalnosti. Pojasnio je zatim neke karakteristike i poimanja tajne svetoga Reda kod pravoslavnih Crkava bizantskog obreda. Istaknuo je da je za pravoslavnu teologiju na prvom mjestu važna praksa vjere, pa tek onda teološka refleksija. U teološkom govoru pravoslavni radije koriste izričaje koji su preuzeti iz liturgije i pri tome središnji je mistično-liturgijski pojam tajna ili mysterion. Temeljni stav prisutan u cjelokupnoj suvremenoj pravoslavnoj sakramentologiji izražen je u riječima pravoslavnog teologa Georgija Florovskog: „Ono što je potrebno nije tek prevođenje dogmatskih izričaja na suvremeni jezik, nego potreba da se na stvaralački način vrati ‘starom’ iskustvu, i da se to iskustvo ‘utjelovi’ u punini crkvenosti”.

Po Kristovu svećeništvu udovi tijela sudjeluju u dobrima božanske slave, to jest u istini i dobroti. Zbog toga, „svećeništvo nije posrednička služba, već središte koje koordinira sve druge službe”. Na isti način na koji krsno svećeništvo, u kojem sudjeluju svi vjernici, otkriva raznolikost karizmi Duha, tako i ministerijalno svećeništvo izražava karizmu, karizmu upravljačke odgovornosti tijela, koja čini vidljivom jedinstvo među članovima tijela i organizira ih. Nije riječ o autonomnoj, nego o karizmatskoj vlasti, budući da postoji uime Kristovo i zahvaljujući zajednici. To je karizma koja se prima polaganjem ruku, istaknuo je predavač.

Ministerijalno svećeništvo smješteno je unutar općeg svećenstva cijeloga tijela Crkve. Pravoslavna Crkva zbog toga uvijek poziva narod na sudjelovanje u odgovornostima i službama crkvenog tijela. U Pravoslavnim Crkvama ministerijalno svećeništvo je podijeljeno u dva stupnja. Višem stupnju pripadaju episkopi, prezbiteri i đakoni. Nižem stupnju ili crkvenoslužiteljima pripadaju pjevač, čitač, i podđakon.

Krist je onaj koji djeluje po zaređenom službeniku; svećenici direktno od Krista, a ne od zajednice, primaju milost ministerijalnog svećeništva u njegovoj Crkvi. Kod pravoslavnih, jednako kao i kod katolika, episkop je onaj koji ima pravo vršiti sve tajne, a prezbiter, po ovlasti episkopa, može vršiti sve tajne osim posvećivanja u svećenički red, posvećivanje svetoga ulja – mira i antiminsa – plašatanice. Kod katolika prezbiter treba imati izričitu ovlast od biskupa. Kod pravoslavnih, kao i kod katolika, svećenik ima službu propovijedanja Božje Riječi, službu posvećivanja slavljenjem Euharistije i ostalih sakramenata i službu vođenja i odgajanja naroda Božjeg, istaknuo je predavač. Dodao je da su stupnjevi svetoga Reda kod pravoslavnih isti kao i kod katolika, te je i dogmatsko poimanje praktički isto, ali postoje razlike u odnosu na kanonske i disciplinske zahtjeve, koje su uglavnom pitanje tradicije ili pastoralnih razloga; među njima su razlika između katolika latinskog obreda i pravoslavnih u ređenju za prezbitere oženjenih đakona. Kod pravoslavnih zatim postoji tzv. bijeli i crni kler. U bijeli kler spadaju svećenici koji su prije primanja đakonata sklopili sakrament braka, a u crni kler spadaju svećenici monasi.

U gledanju na episkope, prezbitere i đakone u pravoslavlju je puno više naglašena sakralnost, prisutnost božanskoga. Osim u liturgiji onozemni svijet na otajstven način pokazuje se na ikonama, koje su kao prozori u onostranost. Na sličan način gleda se i na episkopa, na svećenika preko kojih se Krist pokazuje na ovoj zemlji. Tako se u liturgiji, ali i izvan nje, iskazuje počast Kristu koji je prisutan u osobi episkopa i svećenika. Na taj način ispovijedaju da Krist udjeljuje svoju milost u Crkvi i preko svojih službenika. Budući da Krist djeluje preko svećenika, čovjek svećenik treba se sakrivati i pokazivati Krista. No, pravoslavni đakoni, svećenici i episkopi trebaju uvijek nositi đakonsku, svećeničku ili episkopsku odjeću, a iza toga stoji teologija i duhovnost, a ne legalizam. Kod pravoslavnih se sve prezbitere naziva otac, bez obzira jesu li dijecezanski, mirski svećenici ili svećenici monasi – jeromonasi. Također i đakone se oslovljava sa oče. Duhovno očinstvo i duhovno vodstvo kod pravoslavnih se jako naglašava, ne samo u monaštvu, nego i kod laika. Kod pravoslavnih služba eparhijnom episkopu traje doživotno i nema ograničenja dobi, rekao je između ostaloga o. Srećko.

Da bi netko bio zaređen za prezbitera ne mora završiti pravoslavni bogoslovski fakultet, nego je dovoljna i seminarija koja nije na fakultetskoj nego srednjoškolskoj razini i koja traje obično pet godina. To su kanonski propisi koji pokazuju da se ne inzistira na tome da svećenici na prvome mjestu trebaju biti intelektualci, nego da trebaju biti kanali preko kojih Krist djeluje u ovome svijetu. Kod pravoslavnih pravi svećenik, teolog, kao i ikonopisac treba ostati u pozadini, ako je moguće ostati nepoznat, nepotpisan, važno je da bude kanal po kojem Bog djeluje.

Sakrament svećeničkog Reda primljenog u Katoličkoj Crkvi, gotovo sve pravoslavne Crkve priznaju. Tako da, kada netko od katoličkih svećenika postane prvoslavan prilikom prijelaza nema ponovnog ređenja, nego samo javno ispovjedanje pravoslavlja. Kod primanja svetog Reda katolici i pravoslavni imaju istu praksu. No, kada će neki đakon biti zaređen za svećenika određuje potreba Crkve i o tome odlučuje episkop, a ne sam đakon. Tako da neki đakoni do kraja života mogu ostati u đakoni, ako ih episkop ne odluči zarediti za prezbitere. Kod katolika je đakonat, gotovo redovito, prijelazni stupanj do svećeničkog ređenja, no u novije vrijeme postoje i trajni đakoni.

Predavač se osvrnuo i na povijest ustanove ženskog đakonata, koju imaju i ostale istočne Crkve, napomenuvši da je Armenska Crkva u novije vrijeme obnovila ređenje đakonisa, ali kao i kod pravoslavnih nije predviđeno njihovo služenje u liturgiji.

U životu pravoslavnih Crkava uvelike je prisutan princip sinodalnosti; kod pravoslavnih postoje pojedine mjesne Crkve koje su pravno neovisne, a veže ih zajedničko ispovijedanje pravoslavne vjere. Carigradski patrijarh ima prvenstvo časti, no praktički nema nikakvu jurisdikciju nad drugim mjesnim Crkvama, istaknuo je o. Srećko.

Primjer sinodalnosti ilustrirao je položajem patrijarha u bugarskoj mjesnoj Crkvi i načinom njegova izbora. U SPC patrijarha izabire arhijerski sabor, dakle samo episkopi. Kod nekih pravoslavnih Crkava, kao što je Cipar, Bugarska, Antiohija u izbor patrijarha je uključen i laikat. Svaka mjesna pravoslavna Crkva je upravljana od Svetog Sinoda, a ne od patrijarha, on u Sinodu ima jednak glas, kao i svaki drugi metropolit. Zakonodavnu vlast nema Sveti Sinod, nego Crkveni sabor koji se sastoji od svih episkopa i od predstavnika klerika, monaha, monahinja i laika. Arhijerski sabor se sastoji od svih episkopa, mitropolita i vikarnih episkopa, u Bugarskoj BPC nema nekih posebnih ovlasti, za razliku od SPC. Patrijarh BPC je ujedno i metropolit sofijski i tu službu obnaša doživotno, kao i ostali metropoliti.

Mr. Rimac spomenuo je i zanimljiv način izbora patrijarha, prema Ustavu BPC, kao primjer sinodalnosti u pravoslavnoj Crkvi. Izbor patrijarha vrši Crkveni sabor koji se sastoji od mitropolita i svih ostalih episkopa, pet predstavnika svake eparhije – tri klerika i dva laika, iz Sofijske eparhije – šest klerika i četiri laika, po jedan predstavnik stavropigialnite manastiri, iz svake eparhije po jedan monah i jedna monahinja, po jedan predstavnik svake duhovne seminarije.

Slično kao i u Katoličkoj Crkvi, tako i kod pravoslavnih postoje pri svakoj instanciji odgovarajuća vijeća, koja imaju zadaću savjetovanja ili kontrole. Od župe, parohije, pa do Svetoga Sinoda. Pri Svetom Sinodu postoji vrhovni crkveni savjet koje se sastoji od jednog mitropolita, dvojice klerika i četvorice laika. Vrhovni crkveni savjet provjerava budžete i financijska izvješća Patrijaršije, mitropolija, stavropigilnih manastira, duhovnih seminarija. U svakoj eparhiji postoji eparhijski savjet koji se sastoji od mitropolita, dvojice klerika, dvojice laika, i jednog monaha. U svakoj parohiji postoji crkveni odbor, koji se sastoji od 4 do 6 laika i koji vodi materijalnu brigu oko župne imovine.

U zaključku predavanja mr. Rimac citirao je dokument Međunarodne mješovite komisije za teološki dijalog između Rimske Katoličke Crkve i Pravoslavne Crkve iz 1988. „Sakramenat reda u sakramentalnom ustrojstvu Crkve“, gdje se u broju navodi: „S obzirom na sve bitne točke koje se odnose na ređenje, naše Crkve imaju zajedničku nauku i praksu, iako o nekim kanonskim i disciplinskim zahtjevima… običaji mogu ‘biti različiti iz pastirskih i duhovnih razloga’“. Ova izjava govori da se na svećeništvo na istoku i na zapadu gleda u biti isto, samo su naglasci različiti, te se može reći da istok i zapad imaju zajednički nauk o sakramentu svetoga reda, istaknuo je predavač.

62. teološko-pastoralni tjedan u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu o temi „Preobrazba svećeništva u promjeni epohe“ održava se od 25. do 27. siječnja  u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, Kaptol 29a, a može se pratiti na YouTube kanalu KBF-a.