Trenutak velike odgovornosti

Misna čitanja: Iz 61,1-3a.6a.8b-9; Ef 4,11-16; Iv 15,9-17

U ovom trenutku velike odgovornosti, osobitom pozornošću osluškujemo što nam Gospodin želi reći u svojoj Riječi. Iz ovih triju čitanja želim izdvojiti samo koji redak, koji se izravno odnosi na nas u trenucima poput ovih.

Prvo čitanje donosi proročku sliku Mesije – sliku koja puninu svoga značenja dobiva kada Isus čita ovaj tekst u nazaretskoj sinagogi, te kaže: “Danas se ispunilo ovo Pismo” (Lk 4,21). U središtu toga proročkoga teksta nalazimo jednu riječ koja – barem na prvi pogled – izgleda kontradiktorna. Mesija, govoreći o sebi samome, kaže da je poslan “da navijesti godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega” (Iz 61,2). S veseljem slušamo o navještaju godine milosti: božanska milost predstavlja ograničenje zlu – govorio je Sveti otac. Isus Krist je uosobljena božanska milost: susresti Krista znači susresti Božje milosrđe. Kristovo poslanje postalo je naše po svećeničkom pomazanju; pozvani smo naviještati – ne samo riječima, nego životom i djelotvornim sakramentalnim znakovima – “godinu milosti Gospodnje”. No što Izaija želi reći kada navješćuje “dan odmazde Boga našega”? Isus, u Nazaretu, u svome čitanju proročkoga teksta, nije izgovorio ove riječi – zaključio je navještajem godine milosti. Je li to možda bilo uzrokom nemira koji se dogodio nakon njegove propovijedi? Mi to ne znamo. U svakom slučaju Gospodin je dao svoje autentično tumačenje tih riječi svojom smrću na križu. “On u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo…”, kaže sveti Petar (1 Pt 2,24). A sveti Pavao piše Galaćanima: “Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu – da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri” (Gal 3,13-14).

Kristovo milosrđe nije neka jeftina milost, ne pretpostavlja banaliziranje zla. Krist u svome tijelu i u svojoj duši nosi sav teret zla, svu njegovu razarajuću snagu. On trpljenjem sažiže i preobražava zlo, u plamenu svoje trpeće ljubavi. U pashalnom otajstvu, u Kristu umrlom i uskrslom zbivaju se istodobno i dan njegove odmazde i godina milosti. To je Božja odmazda: on sam, u Sinovljevoj osobi, trpi za nas. Što smo više taknuti milosrđem Gospodnjim, to smo bliži dioništvu na njegovu trpljenju – postajemo spremni da u svome tijelu dovršimo “što nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24).

Prijeđimo sada na drugo čitanje, na Poslanicu Efežanima. Ovdje se radi u biti o tri stvari: ponajprije, o službama i karizmama u Crkvi, kao darovima Gospodina uskrsloga i uzašloga na nebo; potom, o sazrijevanju vjere i poznavanju Sina Božjega, kao uvjeta i sadržaja jedinstva tijela Kristova; i, konačno, o zajedničkom sudjelovanju na rastu tijela Kristova, to jest o preobražavanju svijeta u zajedništvu s Gospodinom.

Zaustavimo se samo na dvije točke. Prva je hod prema “zrelosti Kristovoj”, kako to, donekle pojednostavljujući, kaže talijanski prijevod. Točnije bismo morali, prema grčkome tekstu, govoriti o “mjeri punine Kristove”, do koje smo pozvani doći, kako bismo doista bili odrasli vjerom. Ne bismo smjeli ostati nejačad po svojoj vjeri, u stanju maloljetnosti. A što znači biti nejačad po vjeri? Sveti Pavao odgovara da to znači da se nama “valovi poigravaju” i da nas “goni svaki vjetar nauka” (Ef 4,14). To je vrlo aktualan opis!

Kolike smo samo vjetrove nauka upoznali u ovim posljednjim desetljećima, kolika ideološka strujanja, kolike pomodnosti razmišljanja… Ti su se valovi nerijetko poigravali malom barkom misli mnogih kršćana, bacajući je s jednog kraja na drugi: od marksizma do liberalizma, sve do libertinizma; od kolektivizma do radikalnog individualizma, od ateizma do nejasnoga religijskog misticizma; od agnosticizma do sinkretizma i tako redom. Svakoga se dana rađaju nove sljedbe te se ostvaruje ono što kaže sveti Pavao o prijevarnosti ljudi, o lukavosti koja nastoji odvući u zabludu (usp. Ef 4,14). Imati jasnu vjeru, prema Vjerovanju Crkve često se etiketira kao fundamentalizam. Dok se relativizam, to jest prepuštanje “svakom vjetru nauka” da baca sad amo sad tamo, predstavlja kao jedini stav dorastao suvremenom dobu. U tijeku je ostvarivanje jedne diktature relativizma koja ne priznaje ništa konačno i koja ostavlja kao posljednje mjerilo samo vlastito ja i njegove prohtjeve.

Mi, međutim, imamo drugačiju mjeru: Sina Božjega, pravoga čovjeka. On je mjera pravoga humanizma. “Odrasla” vjera nije ona vjera koja slijedi valove pomodarstva i posljednjih noviteta; odrasla i zrela vjera jest vjera duboko ukorijenjena u prijateljstvu s Kristom. To nas prijateljstvo otvara za sve ono što je dobro te nam daje kriterij za razlikovanje ispravnoga od lažnoga, prijevare od istine. U toj odrasloj vjeri moramo sazrijeti, toj vjeri moramo voditi stado Kristovo. I ta vjera – samo vjera – stvara jedinstvo te se ostvaruje u ljubavi. Sveti Pavao, u tom smislu, nasuprot stalnim preokretima onih koji su poput nejačadi valovima bacani amo tamo, lijepo nas poučava da valja istinovati u ljubavi. To je temeljna formula kršćanskoga postojanja. U Kristu se susreću istina i ljubav. U mjeri u kojoj se približujemo Kristu, i u našem se životu sjedinjuju istina i ljubav. Ljubav bez istine bila bi slijepa; istina bez ljubavi bila bi kao “cimbal što zveči” (1 Kor 13,1).

Dolazimo tako i do Evanđelja, iz čijega bih bogatstva htio izvući samo dvije male opaske. Gospodin nam upravlja ove čudesne riječi: “Više vas ne zovem slugama… vas sam nazvao prijateljima” (Iv 15,15). Toliko puta čujemo da smo – što je i istina – samo sluge beskorisne (usp. Lk 17,10). A unatoč tome Gospodin nas naziva prijateljima, stvara od nas svoje prijatelje, daruje nam svoje prijateljstvo. Gospodin na dva načina određuje što je prijateljstvo. Nema tajni među prijateljima: Krist nam kaže sve što čuje od Oca; daruje nam svoje puno povjerenje, a skupa s povjerenjem i svoju spoznaju. Objavljuje nam svoje lice, svoje srce. Pokazuje nam svoju nježnost, svoju strastvenu ljubav koja ide sve do ludosti križa. Pouzdaje se u nas, daje nam moć da govorimo njegovim ja: “ovo je moje tijelo…”, “ja te odrješujem…”. Povjerava nam svoje tijelo, Crkvu. Našim nejakim umovima, našim slabim rukama povjerava svoju istinu – otajstvo Boga Oca, Sina i Duha Svetoga; otajstvo Boga koji “je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 15,14). Učinio nas je svojim prijateljima – a mi, kako odgovaramo?

Drugi čimbenik, kojim Isus određuje što je prijateljstvo, zajedništvo je volje. “Idem velle – idem nolle”, bila je starim rimljanima definicija prijateljstva. “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15,14). Prijateljevanje s Kristom podudara se s onim što izriče treća prošnja Očenaša: “Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji”. U getsemanskoj uri Isus je preobrazio našu ljudsku buntovnu volju u volju podudarnu i sjedinjenu s božanskom voljom. Pretrpio je čitavu dramu naše autonomije – i upravo prinoseći našu volju u ruke Božje, daruje nam pravu slobodu: “Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti” (Mt 26,39). U tome zajedništvu volje ostvaruje se naše otkupljenje: biti prijatelji Isusovi, postati prijatelji Božji. Što više ljubimo Isusa, što ga bolje poznajemo, toliko više jača naša prava sloboda, jača radost jer smo otkupljeni. Hvala ti Isuse, zbog tvoga prijateljstva!

Druga točka ovoga Evanđelja – koju sam htio naglasiti – Isusov je govor o donošenju roda: “Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane” (Iv 15,16). U tome se vidi dinamika kršćanskoga postojanja, dinamika apostola: postavio sam vas da idete… Moramo biti pokrenuti svetim nemirom: nemirom koji od nas traži da svima donesemo dar vjere, dar prijateljstva s Kristom. Ljubav, prijateljstvo s Bogom darovani su nam kako bi stigli i do ostalih. Primili smo vjeru da bismo je drugima predavali, svećenici smo kako bismo bili u službi drugima. Moramo donijeti rod koji ostaje. Svaki čovjek želi ostaviti trag koji će ostati. Ali, što ostaje? Novac sigurno ne. Ni građevine ne ostaju; niti knjige. Nakon određenog, dužeg ili kraćeg, vremena sve to nestaje. Jedino što ostaje vječno, jest ljudska duša, čovjek kojega je Bog stvorio za vječnost. Plod koji ostaje je prema tome ono što smo posijali u ljudske duše – ljubav, spoznaju; gestu kadru dotaći srce; riječ koja otvara dušu Gospodinovoj radosti. Pođimo stoga i molimo Gospodina da nam pomogne donositi rod, rod koji ostaje. Samo će se tako zemlja iz doline suza promijeniti u Božji vrt.

Vratimo se na kraju još jednom Poslanici Efežanima. Poslanica kaže – koristeći riječi Psalma 68 – da Krist, uzašavši na nebo, “dade dare ljudima” (Ef 4,8). Pobjednik dijeli darove. A ti darovi su apostoli, proroci, evanđelisti, pastiri i učitelji. Naša služba dar je Krista ljudima, da izgrade njegovo tijelo – novi svijet. Živimo svoju službu tako, kao Kristov dar ljudima! Ali, u ovome trenutku, nadasve, ustrajno molimo Gospodina, da nam poslije velikog dara pape Ivana Pavla II. dadne novog pastira po svom srcu, pastira koji će nas voditi spoznaji Krista, njegovoj ljubavi, istinskoj radosti. Amen.