Vlč. Ante Kutleša govorio je o temi „Sudjelovanje Katoličke crkve u Hrvata u obilježavanju Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda“. Rekao je da je vodstvo Crkve u Hrvatskoj često naglašavalo vjernost Bogu tijekom stoljeća te je podsjetio na glavne povijesne crte hrvatskoga naroda, napose u vrijeme nadbiskupa Stepinca. Istaknuo je da se nadbiskup Stepinac oko 320 puta obraćao civilnim vlastima.

Poručio je da po pitanju moralnih i vjerskih načela Crkva ne smije šutjeti. Govoreći o Bleiburškoj tragediji i Križnom putu, kazao je da se nameće pitanje gdje postoji razlog za progon toliko tisuća Hrvata. Istaknuo je svećenike koji su imali ključnu ulogu u obilježavanju Bleiburške tragedije, osobito vlč. Vilima Cecelju te rekao da se može pitati „bi li bleiburške uspomene bile sačuvane i došle do nas da nije bilo vlč. Cecelje“.

Naglasio je da je Hrvatski sabor proglasio 15. svibnja danom sjećanja na Bleiburšku tragediju te su se hrvatski biskupi dogovorili 2003. godine da će svake godine jedan od njih predvoditi misno slavlje za bleiburške žrtve. Na kraju je zaključio da svatko treba biti svjestan da će jednoga dana odgovarati za sve što je govorio i što je činio.

Nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. sc. Tomislav Markić održao je predavanje o temi „Poruke biskupskih homilija prilikom svetih misa zadušnica za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda“. Poručio je da biskupske propovijedi na Lojbaškom polju pokraj Bleiburga imaju nekoliko ključnih riječi, koje se više ili manje redovito ponavljaju iz godine u godinu. Takve se ključne riječi grupiraju u trojne teme kao što su: oprost – praštanje – pomirenje, muka – patnja – trpljenje, sjećanje – spomen – zaborav, pravednost – milosrđe – istina, osveta – mržnja – ljubav, prošlost – sadašnjost – budućnost, grijeh – krivica – kajanje, ili pak dvojne teme kao što su: žrtva – dostojanstvo, mir – rat, život – smrt.

Istaknuo je da su masovna okupljanja na Bleiburškom polju polovicom svibnja, po mišljenju mnogih biskupa, izraz žalovanja za brojnim žrtvama, koje su svirepo ubijene bez suda i prava na grob i ikakav spomen. „I dok se donekle može razumjeti logika počinitelja zločina da se oni zataškaju i da se o njima ne smije govoriti, što je bilo moguće ostvariti u jednom totalitarnom sustavu, kakav je bio jugoslavenski komunizam, prelazi granice shvaćanja da se i u današnjem demokratski uređenom društvu pravo na sjećanje i spomen osporava i pokušava zabraniti, čemu svjedočimo nekoliko posljednjih godina“, rekao je vlč. Markić dodavši da biskupi stoga brane pravo na sjećanje i na molitveni spomen na žrtve.

Ustvrdio je da je zajednički nazivnik svih tih homilija poziv na pomirenje jer su propovjednici pokušali graditi mostove, sklapati mir, pomiriti podijeljene, tražiti konsenzus i mogućnost dijaloga, uvijek na temelju pravde, istine i ljubavi.

Istaknuo je da bleiburške propovijedi žele biti poziv na dijalog temeljen na međusobnom poštovanju i uvažavanju različitih stajališta, ali uvijek njegujući dostojanstvo ljudske osobe. „Takav je dijalog potreban, kako vrijeme pokazuje, ne samo u hrvatskom društvu, nego i u austrijskome, ali i u društvima Hrvatskoj susjednih zemalja, koje je sve dotaknula ova poratna tragedija. Osim na dijalog, ove propovijedi usrdno pozivaju na pomirenje, utemeljeno na povijesnoj istini, dužnoj pravednosti i milosrdnoj ljubavi. Crkvi u hrvatskom narodu i šire ostaje trajna zadaća liječiti davno nastale rane, ‘blažiti ih uljem utjehe, previjati ih milosrđem i vidati solidarnošću i dužnom pažnjom’ (papa Franjo, Misericordiae vultus, 15)“, zaključio je.

Vlč. prof. dr. Ivica Žižić izlagao je o temi „Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Drugog svjetskog rata u svjetlu kršćanskog nauka“. Kazao je da su religijske predaje istinske riznice sjećanja dodavši da su religijska sjećanja u prvom redu povjerena obredima i slavljima. Rekao je da je, u svjetlu kršćanskog nauka, smrt preobražena po Kristu. „Konačna destinacija do koje čovjek dolazi kroz smrt jest susret s Bogom“, naglasio je.

Govoreći o sjećanju na žrtve ratova, poručio je da su spomenici žrtvama zalog čuvanja identiteta te javna mjesta kolektivnog priznanja i kolektivne identifikcije koja od mjesta tuge postaju mjesta ponosa. Dodao je da su groblja osobita mjesta pamćenja, koja su u kršćanskoj perspektivi mjesta molitve i nadanja.

„Oplakivati i sahranjivati mrtve obred je koji duoboko ukazuje na ljudsku humanost“, rekao je dodajući da su bleiburške žrtve i toga bile lišene. „Liturgijsko obilježavanje ide upravo prema tome da nepravedno izgubljeni život smjesti na obzorje vječnoga života“, naglasio je prof. Žižić.

Zaključio je da je žrtva nezaboravna, da ne može nestati te je njezina vrijednost neizbrisiva jer je otajstveno utkana u život kao dar.