Osvrnuvši se na Evanđelje dana, u kojem i poglavar i žena nisu sumnjali, nisu iskušavali Isusa, već vjerom i otvorenošću srca pitaju Isusa ono što žele od njega dobiti, don David prepoznaje i jednostavno i ponizno srce bl. Marije Propetoga, otvoreno srce za Božja nadahnuća. »Sama blaženica u svojim mističnim spisima govori o bijedi svoje duše, često se smatra nedostojnom grešnicom pred neizmjernim Božjim milosrđem. Onu istu poniznost i potpuno predanje Gospodinu, kakvo je imala na samom početku apostolata, zadržala je sve do kraja. Čak i onda kad je njezin trud i rad bio prepoznatljiv i svima vidljiv, kad bi mnogi od nas pali u napast prisvajanja zasluga, ona u svemu temu ostaje u svojoj malenosti, koja je ne obezvrjeđuje nego naprotiv, duša se po njoj sve više uzdiže Bogu. I upravo nas ta spoznaja o našoj malenosti to više pogađa što smo bliže onom Savršenstvu, onom Veličanstvu, Bogu našem«, naglasio je don David. Primjer blaženičine malenosti je i ono kad je došlo vrijeme da se konkretizira njezin rad s djecom, siročadi i bolesnima. Pisala je biskupu da u Blato pošalje redovničku zajednicu koja bi nastavila sa započetim radom, možda organiziranije od tadašnjega načina, a ona bi im u svemu pomagala i bila pri ruci. Upravo tu vidimo da ona nema interes zadržati svoj rad za sebe, već se osjeća nemoćnom i nesposobnom osnovati novu družbu, novi red koji bi možda nju istaknuo. Ipak, na inzistiranje biskupa, osniva Družbu Kćeri Milosrđa. »Bl. Marija Propetoga nas uči da u svemu što činimo, imamo ustrajnost i otvorenost srca, da uvijek služimo na slavu Božju, služeći nebeskome Ocu, služeći Gospodinu Isusu Kristu. U svemu imajmo maleno srce. Gospodin nas neće obezvrijediti jer smo se ponizili, jer smo se umanjili, nego upravo na takav način možemo postati veliki«, zaključio je don David.