Misu su koncelebrirali umirovljeni banjolučki biskup Franjo Komarica te više svećenika Banjolučkog dekanata, dok su se na misnom slavlju okupile redovnice i vjernici poštovatelji sluge Božjega vlč. Dujlovića.

Osvrnuvši se na životni put sluge Božjega, biskup je podsjetio da je vlč. Dujlović za svećenika zaređen 30. travnja 1939., a iste godine imenovan je župnikom u Gumjeri. Bio je to njegov prvi i, ujedno, posljednji pastoralni zadatak. U ratnim okolnostima nije napustio povjereni narod, nego se, unatoč opasnostima i brojnim preprekama, vratio u svoju župu te pastoralno skrbio ne samo za Gumjeru nego i za više okolnih župa, ostavši gotovo jedini svećenik na velikom prostoru između Vrbasa i Ukrine.

Posebno je istaknuo njegovu pastirsku ljubav prema svakom čovjeku. Podsjetio je na pismo iz siječnja 1943. u kojem moli da se zauzme za skupinu uhićenih pravoslavaca nazivajući ih jednostavno „moji ljudi“. U toj jednostavnoj rečenici sažeta je sva širina njegova svećeničkog srca. Za Kristova pastira nema „naših“, „vaših“ i „njihovih“, nego samo ljudi koje mu je Bog povjerio, protumačio je biskup.

Govoreći o posljednjim danima njegova života, biskup je citirao potresno pismo koje je vlč. Ante napisao nekoliko dana prije smrti: „Blizu sam mučeništva… Rado ginem s njima. Molim Vas, molite se za mene da ustrajem.“ Istaknuo je kako su to riječi čovjeka koji nije tražio smrt, nego je svoj život već bio potpuno predao Kristu.

„Mučenikom se ne postaje u času mučenja. Mučenikom se postaje svakodnevnom vjernošću, a mučeništvo je samo posljednja potvrda već proživljenoga života“, pojasnio je biskup, dodajući da je na vlč. Anti doslovno ispunjena Kristova riječ: „Ako su mene progonili i vas će progoniti.“

U drugom dijelu homilije biskup je okupljene pozvao da Isusove riječi ne promatraju samo kao spomen na prošla vremena, nego kao trajni poziv na vjernost. Premda se danas od većine kršćana ne traži svjedočanstvo krvi, svakodnevno se traži svjedočanstvo poštenja, istine, vjernosti braku i obitelji, opraštanja te hrabroga ispovijedanja vjere u društvu koje Evanđelje nerijetko želi potisnuti na rub, poručio je.

Prije završnoga misnog blagoslova biskup je predvodio opijelo za slugu Božjega vlč. Dujlovića te za sve pokojne vjernike, posebno za svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laike – svjedoke vjere Banjolučke biskupije koji su tijekom burnoga dvadesetog stoljeća ostali postojani u vjeri unatoč progonima, tamnovanjima i nasilju.

Gumjera je desetljećima bila živo središte katoličkoga života poljskih doseljenika. Okupljeni oko svoje crkve i župne zajednice, doseljenici su sa sobom donijeli duboku pobožnost, marljivost i ljubav prema Crkvi te ostavili prepoznatljiv trag u životu Banjolučke biskupije. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata preostali vjernici preseljeni su u Poljsku. Time je ugašen život nekada brojne župe, a crkva je tijekom poratnih godina srušena. Ipak, njezini temelji ostali su trajni znak vjere nekadašnjih naraštaja i mjesto na kojem se svake godine okupljaju vjernici kako bi sačuvali uspomenu na župu, njezine vjernike i posljednjega župnika, izvijestila je Banjolučka biskupija.