Tribinu je vodila Silva Vrdoljak, teologinja i mentorica u hagioterapiji. Polazišna točka za istinu o Bogu, je istina o čovjeku samome, o samome sebi – rekla je na početku izlaganja citiravši Teofila Antiohijskog.

Nakon posvješćivanja činjenice čovjekove izranjenosti, oštećenosti, traumatiziranosti, a potom odlika duhovnog zdravlja, slijedilo je argumentirano navođenje ozdravljujućeg utjecaja duhovnosti, aktivnoga duhovnog života, na cjelinu čovjekova bića, na njegovo psihičko i tjelesno zdravlje (Koening, Scheller, Huber).

Čovjek je duhovno zdrav ako mu zdravo funkcioniraju njegova osobnost, savjest, intelekt, afekti, slobodna volja, svijest, moralnost, religioznost, kreativnost, karakter, vjera i povjerenje. „Nijedan pokret čovjekova duha nije izoliran“, istaknula je Vrdoljak, dodavši da „sve registrira osoba“. U tom pogledu, negativni pokreti duha – djeluju destruktivno na ostale čovjekove razine – psihičku i fizičku – te su ponajčešće uzrokom oboljenja.

Biti duhovno zdrav znači biti svjestan svoga središta i, kako je to rekao Dietrich Bonhoeffer, „čovjek bez Boga je beskućnik“. Oslovljavanju beskućništva u njegovim mnogim oblicima usmjerena je Depaul Hrvatska, koja svoj program usmjeren posredovanju duhovnog zdravlja ostvaruje putem suradnje s Centrom za hagioterapiju – Rijeka.

Pitanje čovjekova beskućništva je temeljno egzistencijalno, a postavlja se ne bismo li odgovorom na nj mogli postati istinski čovjekoljubivi: ljubiti jedni druge i ljubiti sebe – naglasila je voditeljica.

Upravo zbog toga rodio se Isus Krist. Istočnim grijehom u sebi nosimo mnoga duhovno-antropološka oštećenja, no – kako pokazuje epigenetika – čovjek ne mora biti određen svojim genima, odgojem, okolinom ni ranjenošću. Odluke za dobro, i svijest o Isusu Kristu nazočnome u središtu osobe, koji je jedina snaga osobe u borbi protiv zla i grijeha, čini osobu otvorenom njenom temeljnom poslanju a to je čovjekoljubivost.

Zapreka čovjekoljubivosti jest „smještanje Boga u nerealno područje“, zaključila je Vrdoljak. Rođenje Isusa Krista, njegova povijesnost, pokazuje da je jedini put čovjekoljubivosti prignuti se nad čovjeka i zavoljeti sebe. Čovjek je pozvan uvijek nadilaziti samoga sebe, ići naprijed, ozdravljati na duhovno-antropološkom području. Obrat prema dobru, kao preduvjet istinske čovjekoljubivosti, koji je i uranjanje u istinu da nismo sami u svome središtu, je hod prema Isusu Kristu i s Isusom Kristom koji je Put.