Koncelebrirala su jedanestorica svećenika iz okolnih župa, a vjernici su se ove godine, unatoč lošem vremenu, odazvali u posebno velikom broju, ispunivši ne samo crkvu i atrij, već i pokrajnji samostanski hodnik koji je bio prikladno ozvučen. Proslavi je prethodila trodnevna duhovna priprava koju je predvodio fra Josip Vlašić iz toga samostana.

Biskup Petanjak je na početku podsjetio kako je Porcijunkula, mala crkvica u Asizu u vrijeme sv. Franje bila zapuštena i u ruševnom stanju, a sveti Franjo se često povlačio na samotna mjesta kako bi u samoći i tišini, daleko od buke svijeta, u dubokoj molitvi i kontemplaciji vapio Gospodinu da mu pokaže što mu je činiti. Podsjetio je da je u toj malenoj crkvi sveti Franjo dobio neka nadahnuća koja su bila prekretnica u njegovom životu i okrenula su njegov život u potpuno novom pravcu. Tu je, na primjer, o blagdanu svetog Matije apostola slušao evanđelje o poslanju apostola, kako Isus šalje svoje učenike u svijet bez torbe, bez štapa, bez obuće… i Franjo je skočio od radosti i rekao: „To je od sada moj put, moj način života“. On je doživio te Isusove riječi, davno izgovorene, kao da su upućene njemu. Ondje je sveta Klara postala njegovom sljedbenicom, a na tom istom mjestu je sveti Franjo želio završiti svoj zemaljski hod, podsjetio je propovjednik.

Svako je mjesto na svoj način sveto, no svatko od nas u svome srcu nosi uspomene na neka mjesta koja su obilježila naše živote, rekao je mons. Petanjak. Mjesta su to uz koja nas vežu uspomene koje nam u teškim trenucima pomažu da prebrodimo poteškoće. Upravo u te okvire možemo smjestiti i život sv. Franje i porcijunkulski oprost kojeg je sveti Franjo isprosio 1216. godine i kojim se svi mi obilato služimo već punih osamsto godina, pojasnio je mons. Petanjak.

Predvoditelj je istaknuo kako je sv. Franjo bio originalan, te da je shvatio Isusove riječi i njegov način života kao jedini mjerodavan za svoj život.

Sveti Franjo, kao čovjek Crkve primao je nadahnuća od Isusa Krista, ali je htio da njegov život bude pod okriljem Crkve, da on živi svoj način evanđeoskog života, ali u krilu Crkve. On je zacrtao jedan radikalan evanđeoski život i udario temelje novog oblika redovništva, ali uvijek unutar Crkve. On je bio najveća i najjača kritika ondašnje službene Crkve, ali ne riječima nego djelima. Nikoga nije kritizirao, ni protiv koga se nije borio, sve je poštivao, a kad si ga vidio kako živi morao si se posramiti. Njegov život je bila najjača propovijed i najjača osuda svoga vremena, rekao je mons. Petanjak.

Propovjednik je potom podsjetio na dinamiku ustanovljenja porcijunkulskog oprosta te je naglasio kako je sveti Franjo bio jedinstven i neponovljiv, ali je u svemu ostao u okrilju Crkve i tu je Crkvu iznutra obnovio i obnavljao kao rijetko tko u povijesti, i zato je i veoma suvremen. Propovjednik je potom pojasnio pojam djelomičnih i potpunih oprosta koji su se davali u ono vrijeme. Naime, potpuni oprost mogao se dobiti samo križarskim pohodom u Svetu zemlju, a sveti Franjo ga je izmolio besplatno. Točnije, oprost kojeg je Franjo izmolio od Krista odraz je njegove duše, izraz je njegova srca, spoznaja njegova duha, istina njegova uma. Mons. Petanjak pojasnio je razliku porcijunkulskog oprosta i onog koji se dobiva u sakramentu ispovijedi. Istaknuo je zatim što treba s toga slavlja ponijeti kao poruku u svakodnevni život, citiravši svetog papu Pavla VI., koji je 14. srpnja 1966. o 750. obljetnici porcijunkulskog oprosta rekao: „U Kraljevstvo Božje može se ući samo po obraćenju, tj. po promjeni života. Oprost se daje onome tko teži za svetošću i oprost nije lakši put da izbjegnemo kaznu i pokoru za grijeh, nego je potpora i ohrabrenje onima koji su svjesni svojih slabosti. Sveti Franjo je toliko napredovao u svetosti da je na svome tijelu nosio obilježja Kristovih rana, a bio je svjestan kako je trnovit put svetosti i kako je potrebno puno truda i znoja da se postane novi čovjek. Stoga je prvi plod pokore svijest vlastitog grijeha. Ako želiš da ti bude oprošteno: priznaj!“

Citirao je potom sv. Augustina koji je rekao „Budi sudac svoga grijeha, a ne odvjetnik!“, osudi sam sebe, a nemoj braniti ono što se ne može braniti.

„Nemojmo zaboraviti da baštinimo povlasticu koju je jedna sveti čovjek, Franjo, zaslužio svojim svetim životom, on tu povlasticu nije zatražio za sebe nego za Crkvu, za sve ljude. Ovaj blagdan poziva svakoga od nas na osobnu svetost koja može imati tako velike i tako dalekosežne učinke da generacije i generacije, stoljeća i tisućljeća mogu živjeti od naše svetosti kao što mi još i danas uživamo blagodat jednog sv. Franje koji je živio prije 800 godina“, poručio je biskup.

„Svetost je osobiti vid milosrđa jer čovjek izgrađujući sebe, obogaćuje sve oko sebe i svijet nakon sebe. Težiti za svetošću i ulagati napore u osobnu svetost najjače je sredstvo protiv sebičnosti. Sebe se izgrađuje, a sav svijet i cijelu povijest svijeta se posvećuje i obogaćuje“, zaključio je mons. Petanjak.

Misno slavlje animirao je župni zbor iz Motovunskih Novaki pod ravnanjem vlč. Rudija Korace. Tijekom mise u prostorijama samostana ispovijedala su šestorica svećenika, a prije mise više vremena ispovijedalo je čak njih desetak. Mnoštvo vjernika ove je godine pokazalo svoju ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji i strpljivošću u skučenom prostoru crkve i samostanskih hodnika jer zbog kiše nije mogla biti slavljena misa na otvorenom. Nije održana ni tradicionalna procesija perivojem samostana već je završna molitva izmoljena pred kipom Majke Božje u crkvi.