U petak je prije euharistijskog slavlja održana je, kao što je to običaj u korizmene petke, pobožnost križnog puta koji je predvodio đakon Tobija Matijević.

Misu je predslavio vlč. Rađa. Naglasio je da je korizmeno vrijeme, vrijeme priprave za Uskrs, vrijeme da se vjernici propitaju kakva je njihova slika Boga. Odgovor na to pitanje nude naviještena čitanja (Mudr 2, 1a. 12 – 22; Ps 34, 17 – 21. 23; Iv 7, 1 – 2. 10. 25 – 30) koja Crkva kao vrijedno blago izvlači iz svoje riznice i stavlja pred vjernike.

Prvo čitanje postavlja pitanje zašto se ne možemo radovati tuđoj sreći, tuđem uspjehu. Što nam zatvara ljubav prema bližnjemu? Zašto želimo „porugom i mukom, da upoznamo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu“? Zašto nam smeta dobro? To nas upućuje na to da promislimo kakvu sliku Boga imamo. Boga koji se uzvišenoga prijestolja, poput nebeskog računovođe, bilježi naša dobra djela i propuste, koji dobro nagrađuje i zlo kažnjava, koji sve drži u svojoj šaci. A mi sami „stvoreni smo na Božju sliku“. Kroz takvu sliku Boga mi stvaramo i sliku o sebi – naglasio je propovjednik.

Takvu su sliku o Bogu i sebi imali i Isusovi suvremenici. Zato nisu mogli prihvatiti Isusa kao Krista, kao pomazanika. Isus nudi drugačiju sliku, čovjekoljubljiva Boga. Koji je bio Isusov crimen u očima suvremenika. To što je liječio subotom, kada se ništa nije smjelo raditi. No, Isus čovjeka, čovjeka patnika, bolesnog čovjeka stavlja ispred religijskih propisa. Isusovo poimanje vjere nije ideološko. Isus je blagovao s carinicima i grješnicima, s ljudima s kojima nitko nije želio biti javno viđen, a kamoli blagovati. I to je smetalo njegove suvremenike jer je predstavljalo izazov njihov slici Boga, a kad promijene sliku Boga, možda što ih je još više tištalo, morat će mijenjati sebi. Isus nam otkriva da je Bog sama ljubav i milosrđe. Zato i kaže Jeruzalemcima, kako donosi Evanđelje: „Poznajete me i znate odakle sam! A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. Ja ga znadem jer sam od njega i on me poslao“ – rekao je propovjednik.

Župnik Mladen Pranjić je na kraju zahvalio preč. Rađi što je pristao predvoditi duhovnu obnovu unatoč brojnim i odgovornim obvezama. Pozvao je nazočne da prihvate izazov korizmene duhovne obnove, jer kao što se zgrade, naročito kulturni spomenici obnavljaju da ponovno oživi njihov nekadašnji sjaj, tako i mi kroz obnovu tražimo onaj sjaj, onu radost i ljepotu vjere, koja nam je kroz izazove svakodnevice možda potamnila, utihnula ili malaksala.

U subotu je predvoditelj produbio promišljanja prethodnoga dana. Naglasio je da čitanje iz Knjige proroka Jeremije (11, 18 – 20) donosi sličnu problematiku kao ono prethodnoga dana. „Gospodin mi objavi te znam! Tada mi ti, Gospodine, razotkri njihove spletke“, kaže prorok Jeremija koji je zbog Božje Riječi koju je naviještao bio poruga onima kojima ju je bio poslan naviještati.

Bio je proganjan, doživljavao je neprijateljstva. Zašto? – upitao je preč. Rađa. Božja Riječ često odudara od onoga što bismo mi od nje očekivali. Ono što nam Bog želi reći koji puta zna u nama izazvati otpor, pobunu, blokadu, pa čak i negativnu reakciju. Zato se Jeremiji dogodilo da su ljudi na Božje Riječi koje je naviještao reagirali spletkama, željom da ga ubiju, da ga maknu. I mi dolazimo u crkvu. Slušamo Riječ Božju. Ta riječ Božja nas nastoji „zagrebati“, izbaciti iz naših redovitosti svakidašnjice. Na to možemo reagirati na različite načine. Pa i otporom. Tako dolazimo do današnjega Evanđelja (Iv 7, 40 – 53) koje nam govori što se događa s čovjekom koji ne prihvaća Božju riječ. Čovjekom koji nije spreman dopustiti da ga Božja Riječ stavi u pitanje – ustvrdio je.

„Kad su neki iz naroda čuli Isusove riječi, govorahu: ‚Ovo je uistinu Prorok.‘“ Prvi korak vjere je da se prepozna istinitost Isusovih riječi. „Drugi govorahu: Ovo je Krist.“ Ovi ljudi vide da Isus ne samo da govori Božje Riječi, govori istinu nego je i ostvaruje. Ostvaruje ljudsku čežnju za slobodom. No, ima i onih koji imaju poteškoća ne sa prihvaćanjem da je Isus Krist nego kakav je Isus Krist. Čudno je da dolazi iz Galileje. Galileja je u Evanđelju mjesto gdje se miješaju različiti narodi, različite vjere. Mjesto u kojem jedan pobožni Židov nikad ne bi živio. Nije dostojno da Mesija dolazi iz Galileje – pojasnio je propovjednik.

Dodao je da je Galileja mjesto svakodnevice, kao i „mjesto naše svakodnevice“. Mislimo što Bog ima s mojom svakodnevicom. No, Isus je baš tu. Baš tu želi biti s nama. Ne želi da postoji jedan sektor u našem životu koji je samo za njega i nešto što je samo naše. Želi biti prisutan u redovitosti našega života. Zato je Bog uostalom branio Davidu da mu gradi hram. Nije htio biti zatvoren u hramu, u zoni svetosti. Bog želi biti prisutan s nama u svemu. Želi biti prisutan u našoj redovitosti. To je ponekad teško prihvatiti. Lakše je živjeti s time da je Spasitelj onaj za kojega su rezervirani posebni trenutci. Ali naš Bog nije takav. Naš Bog je dokinuo razlog između svetog i profanog. Kad je postao čovjekom htio je posvetiti svakodnevicu, redovitost.

Preč. Rađa nadalje je pojasnio da su Isusa željeli uhvatiti. Dođoše stražari glavarima svećeničkim i na upit zašto ga nisu uhvatili odgovoriše: „Nikada nitko nije tako govorio.“ Tu se vidi zašto smo mi kršćani. Zato što imamo iskustvo koje je imala ta straža koju su Židovi poslali da uhite Isusa. Oni su došli do Isusa s namjerom da ga uhite. Ali kad su čuli što govori to je dotaknulo njihova srca. Kad stanemo pred Isusovu riječ imamo iskustvo da nitko nikada tako nije govorio našem srcu. Svakog puta kada se susretnem s Isusovom riječi čujem nešto što dotakne moje srce. To je bilo iskustvo one straže. To je iskustvo svih nas – primijetio je.

Pozvao je vjernike da se upitaju kada je Isus dotaknuo njihova srca svojom riječju.  Nastavio je da svi nose ta iskustva u svojoj povijesti.

A na to će im farizeji: „Zar ste se i vi dali zavesti? Je li itko od glavara ili od farizeja povjerovao u njega? Ali ta svjetina koja ne pozna Zakona — to je prokleto!“ Jedino što preostaje ljudima koji žele zadržati moć koji se ne žele odreći svoje urođene slike o Bogu, koji ne mogu prihvatiti da Isus dolazi iz Galileje, koji ne mogu prihvatiti redovitost, običnost spasenja jest da na kraju vrijeđaju druge. Nemaju drugi argument. Toliko su sigurni u svoju sliku o tome kakav Bog treba biti da su stvarnog Boga spremni žrtvovati u ime jednog imaginarnog Boga – istaknuo je predvoditelj duhovne obnove.

Ustvrdio je da je tomu tako jer ne žele izgubiti moć, jer ne žele izgubiti utjecaj, jer se ne žele odreći svoje sigurnosti. Je li to i naša opasnost? Da dolazimo u crkvu, da slušamo Božju Riječ, a da ne dopustimo da nas ona okrzne? Da mijenja našu sliku o Bogu – upitao je.

„I otiđoše svaki svojoj kući“. Otiđoše onamo odakle su došli. To je najgore što nam se može dogoditi u susretu s Riječju Božjom. Kakvi smo došli, takvi odlazimo. Vezani za naše predrasude, vezani za ono što mi mislimo da je Bog. Trebalo bi se dogoditi da od jedne mise do druge, od jednog slušanja Riječi Božje do drugog, usvojimo Isusov način gledanja na stvari. Da se naš pogled malo pomalo mijenja – potaknuo je.

Kad gledaš Isusovim očima na stvari, onda život postaje predivan. Onda više nema crnim mrlja u životu. Onda više nema situacija za koju kažemo: bilo bi bolje da mi se to u životu nije dogodilo. Sve postaje razlog za zahvalu, za blagoslov, za mir – zaključio je dr. sc. Rađa.

Duhovna obnova u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Poreču završila je nedjeljnim večernjim euharistijskim slavljem.