U ime civilnih vlasti misi je nazočio gradonačelnik Poreča Loris Peršurić sa suradnicima, te vjernici iz porečke i okolnih župa. Ove je godine zbog epidemioloških razloga bilo mnogo manje vjernika nego je to uobičajeno, nije se okupio tradicionalno veliki broj svećenika iz cijele biskupije, a nije održana ni svečana procesija s relikvijama po ulicama grada.

Nakon njegove mučeničke smrti porečka crkva počela je častiti sv. Maura kao svoga zaštitnika

Propovjednik je u prigodnoj homiliji istaknuo kako je porečka mjesna crkva, odmah nakon njegove mučeničke smrti, počela častiti sv. Maura kao sveca i svoga zaštitnika, čijem se zagovoru utjecala u tim teškim vremenima, a nije se prestala utjecati sve do naših dana. Podsjetio je da je, zbog glasa o svetosti života i mučeništvu sv. Maura papa Ivan IV., u VII. stoljeću, poslao opata Martina da donese u Rim kosti svetih mučenika iz Istre i Dalmacije.

“Crkva je bila najjača onda kada su je progonili jer su progonstva pročišćavala Crkvu.  To samo govori kako glavno polje naše kršćanske borbe nisu neki „neprijatelji“ izvana bez obzira kakvim sve strelicama napadali i blatili Crkvu, nego je to polje naše kršćanske autentičnosti, naše vjernosti evanđelju, našeg konkretnog življenja Isusove zapovijedi ljubavi. Progonstva su vrlo jasno pokazivala razliku između autentičnih vjernika i onih koji to nisu. Crkvi su davali snagu oni autentični, oni koji su bili spremni podnijeti određene patnje za Boga koga su osjećali živim u svome srcu. Oni su bili privlačna snaga za mnoge koji nisu poznavali Boga”.

Više od 80 posto našeg naroda se izjašnjava kao vjernici, ali je kod mnogih ta vjera jedva vidljiva

“To je tako kroz cijelu povijest Crkve. Crkva je bila jaka kada su njezini članovi – biskupi, svećenici, vjernici – živjeli i svjedočili svoju vjeru autentičnim životom kakvim je živio Isus”, istaknuo je propovjednik.

“Povijest nam jasno pokazuje kako Crkvi nisu bila najveća prijetnja progonstva, bez obzira kakva bila i od koga dolazila, nego mlaki i površni život njezinih članova. U prvim kršćanskim vremenima Crkva je bila progonjena, imala je veliki broj mučenika, ali usprkos tome broj kršćana je rastao začuđujućom brzinom”.

“Više od osamdeset posto našeg naroda se izjašnjava kao vjernici, ali je nažalost kod mnogih ta vjera jedva vidljiva, a često puta posve neprepoznatljiva. Kako razumjeti da u našem narodu, koji je u ogromnom postotku vjernički, ima toliko nepravde, korupcije, manjka solidarnosti i nebrige za najjadnije kategorije našeg društva? Koliko je danas vjernika čija se vjera sastoji samo u tome da vjeruju da Bog postoji, ili kako se često čuje reći da vjeruju da „nešto postoji“? Od takve vjere nema puno koristi. Takva vjera nikoga neće privući ili oduševiti za Boga”.

“Najjača snaga kršćana je oduvijek bio njihov autentičan kršćanski život, njihova svetost. To je bila, a mora biti i danas, glavna snaga Crkve. Crkvi drugo oružje ne treba. Kada fali svetosti i autentičnog kršćanskog života Crkva gubi, ne daje pravo svjedočanstvo svome Gospodinu”.

Kad osoba ima istinsku vjeru iz nje će i crpiti snagu za ljubav i služenje

“Osrednja ili površna vjera ne daje čovjeku istinsku životnu snagu. Vjernici danas, barem kod nas, hvala Bogu, ne moraju krvlju svjedočiti svoju vjeru, ali moraju imati udjela u mučeništvu. Bez mučeništva nema autentičnog kršćanina”, rekao je mons. Križić.
“Ne radi se ovdje o mučeništvu krvlju nego o mučeništvu ljubavi i služenja. I to je mučeništvo, jer košta puno, naglasio je predslavitelj. Ljubav i služenje u vlastitoj obitelji, savjesno služenje na radnom mjestu, autentično svjedočenje evanđeoskih vrijednosti u svim životnim situacijama. Ovo nije lako. Ali kada osoba ima istinsku vjeru iz nje će i crpiti snagu za ljubav i služenja, kao i za svaku žrtvu koja oplemenjuje ljudski život, rekao je mos. Križić te zaključio istaknuvši kako je svetom Mauru vjera dala snagu za mučeništvo krvlju: Neka i nama njegov zagovor isprosi od Boga snagu ljubavi i služenja da prođemo ovom zemljom čineći dobro, da iza sebe ostavimo dobrote, plemenitosti i svakog blagoslova”.

Na kraju mise, predslavitelj je pred svečevim relikvijama izmolio molitvu sv. Mauru, a misno slavlje zaključeno je blagoslovom s relikvijama.